Terapijska hipotermija u svjetlu recentnih kliničkih istraživanja

Liječenje bolesnika nakon srčanog zastoja izmijenilo je karakter akutne kardiološke skrbi u posljednjih 20 godina. Brojne koronarne jedinice, primjenjivane dominantno za nadzor srčanoga ritma, postale su prave jedinice intenzivne skrbi i liječenja. Golem utjecaj u ovoj transformaciji imala je terapijska hipotermija, postupak koji je postao sastavni dio protokola za liječenje bolesnika. Inicijalna istraživanja upućivala su na povoljan utjecaj hipotermije na neurološke ishode i preživljenje bolesnika nakon preboljenja srčanog zastoja s perzistentnim poremećajem svijesti. Hipotermija je kao postupak uvedena i u smjernice Europskoga kardiološkoga društva s razinom dokaza Ib. Međutim, nekoliko recentnih istraživanja pobudilo je sumnju u korist od postupka pothlađivanja. Posljednja u nizu, Hypothermia versus Normothermia after Out-of-Hospital Cardiac Arrest, donijela je robusne dokaze koji pobijaju korist od hipotermije. U tome randomiziranom, multicentričnom istraživanju nije bilo razlike u preživljenju ni u neurološkim ishodima između skupina bolesnika liječenih terapijskom hipotermijom (330C) i onih u kojih je provedeno samo sprječavanje hipertermije (< 37,80C). Rezultati istraživanja široko su odjeknuli i već doveli do promjene prakse. Može se reći da je suglasjem napušteno pothlađivanje do 330C te se sada inzistira na izbjegavanju hipertermije. Kako je hipertermija sastavni dio postresuscitacijskoga sindroma, aktivni postupci u smislu snizivanja temperature, što ponekad uključuje i uporabu uređaja za pothlađivanje, i dalje će biti nužni u liječenju tih bolesnika.