MEDIX, God. 14 Br. 74  •  Kolumna  •  Bioetika HR ENG

Što s bioetikom?

Kiril Temkov, Jasminka Pavelić

 

U ovoj seriji tekstova govorimo o različitim pitanjima vezanim za uspostavljanje i određivanje bioetike. Ova se znanost razvila iz medicinske etike pa je logična pretpostavka da su njeni osnovni aspekti dobro poznati liječnicima. Bioetika se razvila uz nove važne probleme u liječničkoj praksi. Zato i ne pišemo npr. o problemima novih ili alternativnih načina liječenja, uvođenju liječničkih postupaka i lijekova, etičkim dimenzijama odnosa prema oboljelim osobama, financiranju u medicini, raznim metodama prokreacije, genetičkim intervencijama, eutanaziji i dopingu (u sportskoj medicini), te sličnim važnim i osjetljivim temama. S njima se liječnici svakodnevno susreću, razmišljaju o njima i polemiziraju, te imaju svoj stav koji je povezan, neposredno, s njihovim djelovanjem i opstojbom. Ne bismo mnogo pridonijeli općem shvaćanju bioetike ako o ovim i sličnim temama iskažemo svoje mišljenje ili prenesemo nečije, domaće ili svjetske, poglede. Govorimo o općim znanstvenim i moralnim dometima bioetike dajući time prilog razvitku hrvatske bioetičke misli, koja je na prvome mjestu u jugoistočnoj Europi. Zato je Hrvatskoj ove godine ukazana i čast da se 9. svjetski bioetički kongres održi početkom rujna u Rijeci.

Bioetika zahvaća sve šire polje djelovanja. Već smo ukazali na postojanje mogućnosti pretapanja cijele etike u svoj sadašnji najvažniji oblik – bioetiku – jer su pitanja života ne samo osnovna za čovječanstvo, već postaju i jedino važna. To implicira veoma zanimljivo pitanje i rješenje. Stari je svijet živio podvrgnut duhu usuda. U mitologiji, književnosti i filozofiji antike i srednjeg vijeka, učenje o predodređenosti bilo je sastavni dio mišljenja i življenja. Tako je bilo i na Istoku i na Zapadu, iako je među njima bilo suštinskih razlika u mišljenju i ljudskim odnosima. Međutim, nije bilo velikih razlika u uvjerenosti da je sve određeno Božjom voljom ili prirodnim redom stvari. Ne samo ljudi, već su i antička grčka božanstva morala slušati i izvršavati ono što je određeno sudbom. Grčki pojam kosmos, indijski rte i kineski tao svjedoče o nužnom poretku, osnovi postojanja, bez kojeg bi zavladao kaos. Neposredna, osobna sudbina, na grčkom haimarmene, na indijskom karma, na kineskom ming, neumoljivo vlada životom pojedinca. Božji je plan sila nad silama (na grčkom oikonomia) – u Indiji bhakti u smislu povjerenja i vjernosti duhovnom tvorcu i vođi. U Kini je to tien-ming – dekret, obvezni nalog Neba. Termini koji označavaju neizbježnost usuda čine jezgru civilizacije: fatum ili fortuna na latinskom, moira i ananke na grčkom, kadar na arapskom, kismet na turskom. Čovjek se rodi, a božice suđaje mu pletu nit života. Karma je rezultat svih djela u ovom i prijašnjim životima pojedine osobe. Za Indijce, zasluge i grijesi gomilaju se tijekom svih životnih pojava jedne osobe. Skandinavske valkire određuju sudbinu vojnika u bitkama. Prema bliskoistočnom kismetu, sve se događa onako kao što mora biti – čovjek je malen i ne može se tome suprotstaviti.

 

Suđaje su božanske žene koje djetetu, neposredno nakon rođenja, određuju sudbinu. Tri su: Parke, Moire, Fathe

Čemu ovo podsjećanje na usud? Zato jer smo danas u situaciji da se bojimo života i budućnosti, a to doživljavamo kao opći ljudski fatum. Ne možemo se osloboditi sumnji i strahova. Teška situacija s Prirodom, stalni sukobi među ljudima i u samoj ličnosti (teškoće osmišljavanja života, mnogo izazova i nesnalaženje pred njima), mahanje oružjem i velike opasnosti nuklearnog, kemijskog i biološkog arsenala, terorističke akcije i još veće prijetnje, mnoge nove bolesti, neizbježni znanstveni i tehnološki razvoj, izazivaju u ljudi više problema nego što daju nade. Sve se to gomila u duši čovjeka izazivajući u njemu (opravdano ili neopravdano) sudbinsku viziju nečeg neizbježnog i strašnog, čemu se on ne može oduprijeti, čije mu savladavanje izmiče – čovjek je veseo samo u kratkim razmacima prekida zamišljenosti i tuge.

Možda je usud čovjeka i čovječanstva da propadne. Ali, zar to mora biti ovako, relativno bezumno i radi kratkotrajne koristi? Potencijal ljudskosti može biti bolje raspoređen, može se učiniti mnogo više. Nekoliko tisuća godina je previše kratko vrijeme za civilizaciju; ljudske snage vrijedi uspješnije koristiti. Kao što je žaljenja vrijedan nečiji osobni usud (premalo uživanje života, neradovanje sreći, neiskorištavanje talenta), tako je i za opći usud civilizacije katastrofalno loše ako je podređen samo osobnom (nečijem klasnom) uživanju i prijetnjom propašću svima ostalima; loš je usud koji se ne obazire na rasu, životna djela, obitelj i životnu strast. Tada je pred svima sudbinska misao o velikim teškoćama i usud bolnog, trajnog stradanja.

Problem je tu i mora se rješavati. Umom čovjek može potvrditi usud i paralizirati se od fatumskog straha, ili može nezainteresirano „svirati dok mu je daha“, ili shvatiti kako kod osobnog usuda nema opravdanja opuštanju, nego je nužna akcija koja će stvari ispraviti ili situaciju napraviti boljom. Čovjek snuje, Bog odlučuje! – to je smisao fatumske filozofije. Ali kako je upravo čovjek učinio stradalničke poteze, ostaje mu ih popraviti i svojim djelom izmjeniti učinjeno. To su i učili stari stoici: „Ili ćeš postavi svjestan usuda i pokoriti mu se, ili će te on vući za sobom.“

To je u stvari danas stvar bioetike. Radi se o buđenju čovjeka iz sudbinskog drijemeža, kao i o angažiranju uma da se pronađu sredstva, metode i snage za rješenje teškog životnog usuda čovječanstva. Bioetika je znanost i praksa opstanka. Liječnici znaju da se može pomoći, učiniti dobro za svaku oboljelu osobu i za sve ljude. Ta osnovna medicinska pouka, o neizbježnosti muka, ali i o moći ljudske koncentracije i znanja u rješavanju problema, treba pomoći u savladavanju lošeg usuda čovječanstva.