Polimedikacija u osoba starije životne dobi: iznimka ili pravilo?

Polimedikacija u ambulanti liječnika obiteljske medicine predstavlja značajan problem, posebno u propisivanju lijekova kod starije populacije. Porastom udjela starijeg stanovništva u ukupnoj populaciji zabilježen je i porast morbiditeta i multimorbiditeta, a s njima i pojava polimedikacije. Cilj: Cilj ovog rada je utvrditi zastupljenost i stupanj polimedikacije kod bolesnika starosti 65 i više godina u jednoj ambulanti liječnika obiteljske medicine. Materijal i metode: U istraživanju je primijenjena metoda medicinskog nadzora – „audit“. Podaci su prikupljeni pregledom osobnih zdravstvenih kartona pacijenata. Istraživanjem je obuhvaćeno ukupno 234 pacijenta s navršenih 65 godina, pregledan je svaki drugi zdravstveni karton iz kartoteke. Za svakog ispitanika uzeti su podaci o dobi, spolu, broju kroničnih dijagnoza te broju i vrsti propisivanih lijekova u trajnoj terapiji. Rezultati: Ukupan broj propisanih trajnih lijekova u ispitivanom uzorku je 689, prosječno 2,94 po pacijentu. Najveći broj lijekova uzimaju ispitanici stariji od 85 godina (prosječno 3,4 po ispitaniku), slijede ih ispitanici od 76 do 85 godina (prosječno 3,2 po pacijentu), a najmanje lijekova za trajno uzimanje zabilježeno je kod pacijenata između 65 i 75 godina (prosječno 2,6 po pacijentu). Od 234 ispitanika zabilježeno je 49 ispitanika koji ne uzimaju trajnu terapiju (21%). Monoterapiju je uzimalo 22 ispitanika (9%). Dva do tri lijeka uzimalo je 74 ispitanika (32%), četiri do pet lijekova uzimalo je 60 ispitanika (26%), a šest i više lijekova 29 ispitanika (12%). Zaključak: Budući da je dobiven relativno visok stupanj polimedikacije u odnosu na druga istraživanja, razmotrene su sljedeće mjere za unapređenje kvalitete propisivanja: analiza liječnikovih osobnih obrazaca propisivanja i učenje na iskustvu, edukacija bolesnika i donošenje zajedničke odluke o propisivanju lijekova, te usuglašavanje propisivanja lijekova s kolegama konzultantima.