Hipertenzivna kriza
Hipertenzivna kriza obuhvaća dva pojma: emergenciju pri kojoj visok, nagao skok arterijskoga tlaka (AT) dovodi do akutnog oštećenja ciljnih organa te urgenciju gdje nema akutnog oštećenja. Mehanizmi koji dovode do hipertenzivne krize nisu dostatno razjašnjeni. Ključnu ulogu ima reninangiotenzinski sustav koji može biti primarni čimbenik u bolesnika s renovaskularnom hipertenzijom, ili sekundarno povišen zbog renalne ishemije, deplecije volumena ili porasta aktivnosti simpatikusa. Angiotenzin II izravno dovodi do vazokonstrikcije, povećava koncentraciju IL-6, NF-ĸB te smanjuje sintezu dušikova oksida, što dovodi do endotelne disfunkcije svih žila. Bolesnike s emergencijom potrebno je liječiti parenteralnom primjenom lijekova uz snizivanje AT-a za 25% od početnih vrijednosti ili dijastoličkog AT-a od 100–110 mmHg unutar jednoga sata. Liječenje bolesnika s urgencijom provodi se peroralnom primjenom lijekova uz postupnije snizivanje AT-a do 20% od početnih vrijednosti. Prijeoperacijsko liječenje hipertenzivne krize ne razlikuje se od preporuka koje su navedene za opće zbrinjavanje bolesnika s hipertenzivnom krizom. Pri kardiokirurškim zahvatima cilj je održavati AT unutar ciljnih vrijednosti <140/90 mmHg. Za nekardiološke operacije cilj je u poslijeoperacijskom praćenju sniziti AT za 20–25% u odnosu na početne vrijednosti prije operacije. Izbor liječenja u tim hipertenzivnim krizama ovisi o pridruženim stanjima.
Ključne riječi:
arterijska hipertenzija; hipertenzivna kriza, emergencija; hipertenzivna kriza, urgencija; oštećenje ciljnih organa
