MEDIX, God. 24 Br. 132  •  Osvrt  •  Sociologija HR ENG

O smrti i umiranju

Ivan Bečeheli

Umjesto sažetka, nudim pokušaj isprave o odricanju od odgovornosti (eng. disclaimer). Ovo nije znanstveni rad niti filozofski esej. Ne posjeduje formu koja uključuje zakonitosti niti metodologiju znanstvenog rada. Ovo je presjek određenih iskustava i teorijskih promišljanja u okviru sociologije smrti (tanatosociologije). Nastalo je kao rezultat upita glavnog urednika s rokom izvršenja od tri dana. I na kraju, velike isprike svima koji razumiju i formiraju svoj znanstveni rad u skladu s formalnim metodološkim postupcima koji uistinu unaprjeđuju znanstvenu misao. 

Svaki tekst ikad napisan neraskidivo je povezan s idejom čitatelja kojem je namijenjen. Isto tako, postoje stanovite pretpostavke koje uključuju čitateljevo iskustvo, korpus vlastitih vrijednosti i stavova, prag očekivanja koje tekst pred njih postavlja. I ovdje nastaje problem jer će ovom tekstu pristupiti pojedinci koji pripadaju medicinskoj struci, pojedinci posvećeni ideji usporavanja, odgađanja i ublažavanja simptoma krajnjeg terminalnog događaja – smrti. I zato je pomalo promašena tema. Promašena je jer je često pozicija medicinskog profesionalca usporediva s pozicijom pantomimičara u centru za slijepe. Začarani krug kojim prolaze osjeti suživljavanja i empatije, do potrebe za objektivnim fokusom unutar stresne situacije, u okviru sustava koji postavlja ponekad neljudske uvjete.

Simptomatično je da u okviru medicinske struke vlada „omerta“, svojevrsni zakon šutnje kada je u pitanju smrt. Istini za volju, unutar medicinskog diskursa, smrt je definirana kao stanje nepovratnog oštećenja mozga s gubitkom funkcija moždanih struktura, malog mozga i moždanog debla. Isto tako, u medicini ćemo pronaći razlike cerebralne, biološke, kliničke smrti, vidjet ćemo razlike i po uzrocima, koji se svode na prirodnu, normalnu i abnormalnu smrt. Ali vrlo ćemo rijetko vidjeti koje su sve reperkusije i koje su sve posljedice prisutne kao rezidue u radu medicinskih profesionalaca i okolini koja se nalazi u novonastaloj, traumatičnoj situaciji.

Svakako je zanimljivo iščitavanje rada Alise Bošnjak sa studija sestrinstva u Osijeku iz 2017. „Mišljenje o djelovanju umiranja i smrti bolesnika na medicinske sestre i medicinske tehničare u KBC Osijek“, gdje na osnovi vlastitog istraživanja uviđa razlike u odnosu prema smrti pacijenta u populaciji medicinskih sestara i medicinskih tehničara. Kodeks medicinske etike obvezuje na ublažavanje patnje i boli umirućih bolesnika, dok je namjerno skraćivanje života u suprotnosti s medicinskom etikom. No u kojem trenutku liječenje prestaje biti medicinski utemeljeno, a počinje dokidati pravo umirućega na dostojanstvenu smrt?

Suodnos prema smrti

U svom totalitetu, cjelovitosti postojanja, čovječanstvo je, u svoj svojoj ljepoti i raznolikosti kultura, imanentno smrti. Sve znanosti i sve discipline, humanističkog ili prirodoznanstvenog predznaka, posjeduju u suštini suodnos prema smrti. Zanimljivo je da su čovjeku urođena samo dva straha, strah od glasnih zvukova i strah od padanja. Ne i strah od smrti. U filozofskom radu Marina Biondića „Racionalan strah i strah od smrti“, prisutan je logički dokaz da postoje nužne činjenice smrtnosti i strah od smrti. Smrti, i to prerane smrti, a razlika racionalnog ili iracionalnog straha ovisi o stupnjevanju (do koje razine uvjetuje djelovanje pojedinca). Martin Heidegger tvrdio je da je čovjek svjestan sebe zahvaljući anksioznosti koju osjeća spram smrti. Heidegger nije imao pristup Youtubeu i formatu reality emisija. Smrt je postala „divlja“, postala je virtualna. Događa se drugima, ne nama.

Smrt kao motiv u literaturi (9 kosaca, Željko Grmuša, Branimir Milanković, MEDUS BIRO d.o.o., listopad 2018., Zagreb)

Uopćeni stav je dehumanizacije smrti. Razvoj tehnologije iznjedrio je modus razmišljanja kojim se smrt doživljava kao „vanjska“, strana, isključivo posljedicom prestanka adekvatnog rada bioloških funkcija. Smrt biva institucionaliziranom, ne događa se više u kući, u domu, ona prelazi u domenu bolnica, hospicija, „mjesta gdje se odlazi umrijeti“. Norbert Elias je čak naveo da ljudi u prisustvu čovjeka na samrti osjećaju svojevrsnu nelagodu, do te mjere da nisu u stanju niti započeti razgovor.

Pojam dostojanstvene smrti također nosi određene prijepore u svojoj definiciji. Maca Čičak je u svojemu radu „Aspekti dobre smrti“ vrlo lijepo navela različite definicije niza autora koji određuju dobru smrt, ali približavajući se i uvažavajući koncepte koji uključuju dostojanstvenu kvalitetu života, kvalitetu umiranja, te kvalitetu skrbi dobivenu u zadnjem stadiju života. Također, bitan naglasak koji Maca Čičak navodi je da je sadržajno određenje dobre smrti višestruko i individualno te ovisi o perspektivi koja je opisuje (radi li se o umirućemu ili nekome njemu bliskome u okolini). Ujedno je i fluidno, i ovisno o povijesnim, socioekonomskim, rodnim faktorima.

Kada govorimo o aspektima dostojanstvene smrti, i odnosa prema smrti općenito, ne možemo zanemariti Elisabeth Kübler-Ross, i njezin model o pet stadija tugovanja. Model završava stadijem koji se nalazi u suštini „dobre smrti“, prihvaćanjem. Zašto je toliko bitan koncept dobre smrti? Zato što je usko vezan uz pojam palijative, skrbi koja nadilazi isključivo medicinsku skrb, i koji uključuje i psihološku i socijalnu i duhovnu skrb, ne samo bolesnika čija bolest ne reagira više na lijekove, već i njegovih najbližih. Obično se izjednačava palijativna skrb s hospicijima, ali treba naglasiti da je hospicij samo jedna od ustanova u kojoj se provodi palijativna skrb.

Također, palijativna se skrb ne provodi samo u slučaju terminalnih dijagnoza, već svih bolesnika čiji uzrok bolesti ne reagira na liječenje. Republika Hrvatska je u Nacionalnoj strategiji razvoja zdravstva Republike Hrvatske 2012-2020. kao jedan od prioriteta navela uspostavu sustava palijativne skrbi.

Tko preživi, pričat će...?

Smrt ostaje jedini topos i sve složenija zagonetka uslijed sve većeg i intenzivnijeg tehnološkog razvoja civilizacije. I figurira još uvijek kao teorija ukotvljena u domeni pukih spekulacija, bez ijednog empirijski provjerljivog dokaza. Čest je slučaj da se mišljenje oblikuje prema iskustvima blizu smrti (engl. near death experience). Primamljiva su objašnjenja u sferi nadnaravnog, ali za veliki broj zajedničkih karakteristika koje se nalaze kao opća mjesta takvih iskustava mogu se pronaći zajedničke točke, kao i poprilično razumna objašnjenja za iste.

Susret s preminulima poznatih ili nepoznatih (ili Elvisom) možemo objasniti poremećajem djelovanja dopaminskih transmitera (trigeriranje halucinacija). Osjet ponovnog proživljavanja cijelog života vjerojatno je rezultat djelovanja noradrenalina (locus coeruleus gdje se luči, nalazi se između amigdale i hipotalamusa, moždanih struktura odgovornih za pamćenje i emocije). Tunelski vid rezultat je smanjenog dotoka kisika u krvožilje očiju.

Međutim, uistinu je zanimljivo da određeni broj takvih iskustava ne dolazi u okolnostima koje su doista opasne po život, već su rezultat uvjerenja samih pacijenata da se radi o po život opasnoj situaciji. Uostalom, takva iskustva teško je i kvantitativno i kvalitativno pratiti, a kamoli kreirati istraživački aparat koji bi iznjedrio istraživačke rezultate podložne analizi i reprodukciji.

I sada nas ovaj tekst dovodi do jednog od ključnih problema. Laici su zahvaljujući mogućnostima interneta u stanju doprijeti do svih informacija, u okviru globalnog trenda maksimalne redukcije kritičke svijesti. Laik je u stanju samouvjereno navoditi anatomske strukture (npr. locus coeruleus), vrlo otvoreno inzistirati na određenoj interpretaciji simptoma i vlastitog stanja („Doktore, ja guglo, imam rak!“), maksimalno umanjujući odgovornost za vlastito stanje.

Smrt je individualna

Nitko nije nedužan, i sam bezočno navodim pogrešne antropometrijske parametre prilikom spirometrijskih pretraga kako bih i sebe uvjerio da dvije kutije cigareta baš i nisu toliki zdravstveni rizik. Medicina nije čudesna, čudesan je samo Braco sa Srebrnjaka. Odbacili smo smrt kao dio vlastitog identiteta, u vlastitim je glavama definirali isključivo kroz domenu biološke perspektive. Moramo jednostavno naučiti da smrt ne pripada samo biologiji i stanici, iznimno je individualna i moramo je naučiti prihvatiti. Ponovno.


LITERATURA
1. Biondić M. Racionalan strah i strah od smrti. Udruga za promicanje filozofije; Zagreb. Prolegomena. 2013;12(2):277–84.
2. Bošnjak A. Mišljenje o djelovanju smrti i umiranja bolesnika na medicinske sestre u KBC Osijek.  Diplomski rad. Medicinski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayer u Osijeku. 2017. Available at: https://urn. nsk.hr/urn:nbn:hr:152:799068.
3. Čičak M. Aspekti dobre smrti. Pravni fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Studijski centar socijalnog rada. Zagreb. Ljetopis socijalnog rada. 2008;15(1):93-111.
4. http://www.palijativna-skrb.hr/. Accessed 24. Nov 2018.
5. Choi CQ. Peace of Mind: Near-Death Experiences Now Found to Have Scientific Explanations. Available at: https://www.scientificamerican.com/article/peace-of-mind-near-death/. Accessed 24. Nov 2018.