Molekularna ciljana terapija kao prva linija liječenja uznapredovalog karcinoma želuca: može imati mali učinak na preživljenje i zaustavljanje daljnjeg razvoja bolesti
Karcinom želuca je peti najčešći karcinom i treći uzrok smrti povezane s karcinomom širom svijeta. Potpuna resekcija cijelog tumora ostaje jedini pristup za liječenje te maligne bolesti. Budući da je karcinom želuca obično bez simptoma u ranim stadijima, mnogim ljudima se dijagnoza postavlja u kasnom stadiju kad je tumor inoperabilan. Osim toga, budući da ostale konvencionalne terapije (radioterapija i kemoterapija) imaju vrlo skroman učinak u osoba s uznapredovalim/ metastatskim karcinomom želuca, prognoza je u takvim slučajevima slaba. U novije vrijeme počeli su se provoditi klinički pokusi koji analiziraju molekularnu ciljanu terapiju, pri čemu su dobiveni određeni obećavajući rezultati. Međutim, rezultati o djelotvornosti molekularne ciljane terapije za liječenje karcinoma želuca i dalje su nedosljedni.
Cilj ovog Cochrane sustavnog pregleda bio je procijeniti djelotvornost i sigurnost molekularne ciljane terapije, same ili u kombinaciji s kemoterapijom, za liječenje oboljelih od uznapredovalog karcinoma želuca. Objavljen je u srpnju 2016. godine, a sadrži dokaze iz randomiziranih kontroliranih pokusa objavljenih do prosinca 2015. godine. Za uključenje, ti su pokusi trebali biti provedeni na odraslim osobama (18 godina ili stariji) s histološki potvrđenim uznapredovalim adenokarcinomom želuca ili gastro-ezofagealnog spoja. Pokusi s ispitanicima koji su imali adenokarcinom jednjaka također su uzeti u obzir.
Uključeno je 11 kliničkih pokusa u kojima je sudjelovalo ukupno 4014 ispitanika. U tim su pokusima ispitanici primali molekularnu ciljanu terapiju u kombinaciji sa standardnom kemoterapijom ili samo kemoterapiju. Pronađeni su dokazi niske kvalitete koji pokazuju da molekularna ciljana terapija može imati malen učinak na smrtnost u usporedbi sa samom standardnom kemoterapijom. Također može imati malen učinak na preživljenje bez napredovanja bolesti u usporedbi sa samom standardnom kemoterapijom. Analiza podskupina nije pokazala da se ishodi preživljenja razlikuju ovisno o tome koja vrsta molekularne ciljane terapije je korištena [lijekovi koji ciljaju receptor za epidermalni čimbenik rasta (engl. epidermal growth factor receptor – EGFR) ili vaskularni endotelni čimbenik rasta (engl. vascular endothelial growth factor – VEGF)] ili koju vrstu tumora su pacijenti imali, što znači da su među istraživanjima postojale varijacije koje se ne mogu objasniti postojanjem prognostičkih biomarkera ili vrste molekule koju lijek cilja. Od 11 uključenih istraživanja analizirani su podatci za 3723 ispitanika koji su imali mjerljive tumore. Pronađeni su dokazi niske kvalitete da molekularna ciljana terapija može poboljšati odgovor tumora. Podatci iz jednog malog istraživanja bili su preveć ograničeni da bi omogućili određivanje učinka terapije na kvalitetu života. Dodavanje molekularne ciljane terapije standardnoj terapiji vjerojatno povećava rizik od nuspojava i ozbiljnih štetnih posljedica terapije, u usporedbi sa samom standardnom kemoterapijom.
Zaključno, temeljem dostupnih podataka može se zaključiti da dodavanje molekularne ciljane terapije standardnoj kemoterapiji može imati mali učinak na preživljenje i zaustavljanje daljnjeg razvoja bolesti u usporedi sa standardnom kemoterapijom, ali dokazi su niske kvalitete. Terapija može povećati vjerojatnost da će se tumor smanjiti (dokazi niske kvalitete), ali nema dovoljno dokaza o učinku na kvalitetu života pacijenta. Molekularna ciljana terapija vjerojatno povećava rizik od blažih i ozbiljnih nuspojava. Zbog razlika u rezultatima među istraživanjima i niske kvalitete dokaza uputno je provesti nova, visoko kvalitetna randomizirana kontrolirana istraživanja na ovu temu.
