MEDIX, God. 27 Br. 150/151  •  Osvrt HR ENG

In memoriam - Prof. dr. sc. Anica Jušić, dr. med.

Franjo Kroneisl

(26. srpnja 1926., Zagreb – 5. prosinca 2021., Zagreb)

Nedavno me nazvao urednik „Medixa“ i zamolio da u povodu odlaska naše samozatajne, predrage i jedinstvene prof. dr. sc. Anice Jušić napišem nekoliko riječi kao dugogodišnji suradnik Profe, kako smo je od milja zvali. Pisati o ženi, znanstvenici, rijetko ugodnoj suradnici nije nimalo lako, ali pokušat ću. Znam da se draga Profa neće naljutiti pogriješim li ponegdje, napišem li neki pogrešan podatak, krivu riječ... Neću se baviti faktografskim zapisima, to je i tako već zapisano. Želja mi je ostaviti svoje viđenje te skromne i sjajne žene, koja je do posljednjeg trenutka bila svjesna svega oko sebe.

Prvo što me asocira na prof. Jušić je jedna imenica, tako mala, a tako snažna i velika – empatija. Empatija je sposobnost doživljavanja tuđih osjećaja bez riječi – tako nekako je glasila definicija po profesorici Jušić, koja je znala reći da djetetu koje dolazi na svijet posvećujemo izuzetnu pažnju. Isto takvu pažnju potrebno je posvetiti i onima koji se od ovog svijeta opraštaju. Profesorica nas je napustila na drugu nedjelju došašća 2021. godine. Dočekivanje novog života povezano je s odlaskom...

Ni u najtežim trenutcima svog života nije skidala osmijeh s lica. „Oduvijek sam išla vlastitim putem, bez stranputica, i to je – prema riječima Henrija Bordauxa – tajna sreće“. Anica Jušić, upravo takva kakvu je poznajem – uporna, beskompromisna, borbena, s jasnom vizijom i velikom željom da, makar i mičući planine, izmijeni ono što smatra da je potrebno.

Kako sam se uopće upoznao s profesoricom Jušić? U tome je ulogu odigrala i moja pokojna majka, koja me, ni ne znajući što je to, kroz djetinjstvo i mladost učila upravo empatiji. U nekom trenutku života proradila je u meni želja za volontiranjem i otišao sam na prvi u nizu kasnijih, kompleksnijih tečajeva. Tečaj za volontere u palijativnoj skrbi održavao se u Hrvatskoj udruzi prijatelja hospicija u Domu zdravlja Zagreb Istok. Jednom prilikom susreo sam profesoricu Jušić, koja me je pozvala na sastanak s grupom entuzijasta volontera u Centar kućnih posjeta, koji se nalazio u profesoričinom stanu. Osjećao sam se kao kod kuće jer sam tamo susreo i druge drage ljude. Malo po malo počeli smo profesorica i ja razgovarati i shvatio sam što znači biti jak i ne predavati se, kako izdržati kada te sustav tuče sa svih strana, kako opstati u oceanu problema, a da istodobno ne potoneš. Sve to je u svom životu prolazila profesorica Jušić.

Smrt je nazivala prirodnim fenomenom, neizbježnim dijelom života s kojim se ne može, ne treba i nema smisla natjecati, već ga shvatiti kao rješenje. U palijativnoj skrbi, koju je svojim palijativnim pokretom u Hrvatskoj pokrenula Anica Jušić, u središte se stavlja bolesnik i njegove želje, a najčešće među njima su oslobađanje od patnje i boli i mirna i dostojanstvena smrt u krugu obitelji ili ugodnoj sredini, prihvatljivoj za bolesnika koji napušta svijet. Pripadnike uhodane medicinske profesije trebalo je privoljeti na drugačije razmišljanje od onog da se palijativnom skrbi moguće baviti paralelno s ostalim poslovima. Nije nailazila niti na razumijevanje ljudi na rukovodećim mjestima u ministarstvima. I nakon uvođenja palijativne skrbi u Zakon o zdravstvenoj zaštiti 2003. godine dolazilo je do neočekivanih raspuštanja tek osnovanih povjerenstava o palijativnoj medicini i skrbi i ponovnih osnivanja s novim članovima. Hrvatsko društvo za hospicij/palijativnu skrb profesorica Jušić osnovala je 1994. (iste godine osnovan je i „Medix“, op. ur.). Bila je potrebna iznimna snaga za borbu s administracijom. Nastojala je prilagoditi, barem djelomično, zdravstveni sustav Hrvatske potrebama koje će postati obvezujuće tek ulaskom u Europsku uniju. Nažalost, uhodani sustav institucija nije bio spreman na promjene i prihvaćanje smjernica Vijeća Europe. Profesorica Jušić je stoga na petoj Izbornoj skupštini Hrvatskog društva za hospicij/ palijativnu skrb odlučila odstupiti u nadi da će nove snage uspjeti riješiti nagomilane probleme.

U jednom od rijetkih trenutaka koje sam mogao podijeliti s profesoricom nasamo, poveli smo razgovor o tome kako su svijet napustili moji roditelji. Zanimalo ju je sve, kako sam se brinuo o njima, jesam li im ispunjavao želje... „Postupila bih na isti način. Mogla bih biti ispitivač i ocijeniti tvoje znanje, ali to će učiniti život i način na koji brineš o svojim bližnjima. Edukaciju imaš solidnu, šteta što nisi medicinar po struci jer bi mogao pružiti i više. Samo pazi da ne sagoriš, da ne spržiš krila previše se dajući onima o kojima skrbiš“. Bila je u pravu i to mi je i život potvrdio. Te riječi su mi postale životni moto, nešto što čuvam kao najvrjedniju uspomenu na profesoricu Jušić.

Naučila me je davati sebe drugima – bolesniku, voljeti i poštovati bolesnika do posljednjeg dana njegova života, naučila me je što znači biti volonter, i koliko to pomaganje drugima ispunjava mene samog. Pozivam zato sve ljude dobre volje da počnu volontirati, uljepšavajući tako život sebi i drugima. Ponekad je dovoljan i osmijeh, koji profesorica zasigurno vidi negdje s nebeskih visina, i ona mala, sve rjeđe upućivana riječ – hvala – koju upućujem profesorici Anici Jušić za sve dobro što je učinila.