MEDIX, God. 24 Br. 133/134  •  Kolumna  •  Mali leksikon povijesti medicine HR ENG

Zombi

Amir Muzur

Danas tipičan za eksploataciju industrije zabave (i zarade), fenomen „zombija“, medicinski raščlanjen i protumačen, još jednom otkriva značenje poznavanja građe, fiziologije i patologije ljudskoga tijela za razumijevanje cjelokupne ljudske kulture.


 

Znanje je moć, blagodat u osami vlastitog uma, „luča mikrokozma“, bogatstvo, ali i prokletstvo: kao neko učinkovito sredstvo protiv kuhinjskih štetočina, ono zna uništiti ponekad tako simpatične, pa i korisne mitove. Smrt je za čovjeka svakako obavijena tajnom, a tajna ostavlja dovoljno „vakuuma“ za proizvodnju slobodnijih tumačenja, obično zasnovanih na kreativnoj mašti, ali i ponekom opažanju. Nije čudo, stoga, da svaka, pa i naša, kultura obiluje vjerovanjima, pričama i prikazima povezanim s bićima na granici života i smrti: negdje su to vampiri ili mumije, drugdje zombiji, koji u globaliziranom svijetu u svakom slučaju postaju zajedničkom „baštinom“ čovječanstva. Medicina nagomilanim spoznajama ovu baštinu depoetizira i, kako je već učinila s vješticama, vampirima i vukodlacima, „obračunava“ se i sa – zombijima.

 

Pitanje koje se mora postaviti je: postoje li ikakvi dokazi koji bi sugerirali da je barem dio priča o zombijima utemeljen na objašnjivim pojavama?

Na bantu-jeziku kimbundu, kojim govori dio stanovnika Angole, nzumbi znači „duša“, ali i „duh koji luta zemljom i progoni žive“. Srodni jezik kikongo, kojim se služe urođenici bliskih područja zapadne Afrike, također zna za pojmove nzambi (bog) odnosno zumbi (fetiš). Ovi zapadnoafrički jezici bili su osnovom formiranja haićanskog kreolskog jezika (zajedno s francuskim, engleskim, španjolskim, portugalskim i pretkolumbovskim jezikom Kariba – tainom), baš kao što su zapadnoafričke kulture participirale u formiranju haićanske sinkretističke religije vudu, zasnovane na štovanju dalekog vrhovnog boga (Bondye, od franc. bon Dieu, tj. „dobri bog“) i bliskih brojnih duhova (loa) izjednačenih sa svecima. Povezivanje kulta zombija s vuduom, međutim, nije posve točno. Jedan od najvažnijih duhova vudua, Danbala, stvoritelj neba i zemlje prikazivan kao zmija, u početku je, doduše, doista nazivan „zombijem“, ali bez današnjih asocijacija sa „živim mrtvacima“ i čudovištima. Izgleda da se takva „devijacija“ kulta rodila u kasnijoj haićanskoj ruralnoj kulturi, povezavši je s mračnim vračima crne magije (bokor) više nego s pravim svećenicima vudua, i proširila i na druge krajeve s robovima istog geografskog podrijetla – Luizijanu i Južnu Karolinu.

Kako bilo da bilo, baš kao što je to učinila i s vampirima, zapadna je kultura mitove Istoka ili Juga prisvojila i, manipulirajući univerzalnim primordijalnim ljudskim strahovima, pretvorila ih u atraktivan izvor zabave i zarade. I mumije starih Egipćana ili Inka može „oživjeti“ čarolija bajanja ili napitka, kao što starogrčki Orfej može otići na drugi svijet po svoju Euridiku ili, kao što Izida može oživjeti muža Ozirisa i podariti mu Horusa koji jednako uskrsuje mrtve (trupla nađena u ledu ili iskopana u tresetištima Europe, Rusije i Kine zasad nisu otkrila takvu „mogućnost“). Za razliku od mumije, međutim, zombiji su strašniji jer nemaju povoja, baš kao što nemaju ni profinjenosti i vampirskog osvajačkog „šarma“: zombiji su nedavno pokopani (i otkopani) i stoga još prašni ili blatnjavi, oči su im bez sjaja, a pogled tup, govore kroz nos, vuku noge poput automata i, što je najgore – bespogovorno slušaju zapovijedi bokora (pokazujući time sličnost s predajom o židovskom golemu – stvorenju načinjenom od gline koje sluša samo „svoga“ rabina, ili irskim marbeom, nijemim „blagoslovljenim mrtvacem“ koji ustaje iz groba da bi se družio s ukućanima. S „ustajanjem iz mrtvih“ moguće je povući paralelu čak i prema fenomenu „iskustva bliske smrti“ – Near Death Experience, NDE – koji, prema brojnim svjedočenjima, mogu doživjeti osobe probuđene iz kliničke smrti, ali i osobe pod električkom stimulacijom dijelova sljepoočnog režnja, opisujući kasnije „film svog života“, „tunel sa svjetlom na kraju“, „izlazak iz vlastitog tijela“ i dr.).

Kao što (istočnoeuropske) vampire tjeraju kršćanski simboli (križ, sveta vodica), glog, ili češnjak, tako i zombiji ne trpe svježu vodu, sol ili posebne amajlije (gris-gris, obično kao vrećice ispunjene prašcima i travama i nošene oko vrata). Kao i vukodlaci, i zombiji se hrane ljudskim mesom, a uništiti ih se može jedino ako ih se u cijelosti spali. Ni glavna „odlika“ zombija – ustajanje iz mrtvih – nije „originalna“: osim u vampira susreće se, uostalom, i u temeljnim zasadama kršćanstva, kao uskrsnuće, kao i u brojnim drugim kultovima širom svijeta.

 

Wikipedia/Jean-noël Lafargue

Ono što je kod zombija posebno, za medicinu je ujedno i najzanimljivije, a to je psihofizička usporenost i omamljenost koja uključuje ropsku podređenost zombija vračevoj volji. Ovaj motiv, dakako, nije nepoznat na Zapadu, gdje ga je ovjekovječila, ako nitko drugi, a ono Mary Shelley (1797.-1851.) u svom djelu o mladom „znanstveniku“ Frankensteinu koji pokusom proizvede čudovište („Frankenstein ili mladi Prometej“ iz 1818.). Kuriozum je da se, nekako istodobno, u engleskom pojavila riječ zombie kao titula nekih brazilskih urođeničkih poglavica. Mađarski glumac Béla Lugosi (1882.-1956.), koji se 1931. bio proslavio ulogom Drakule, glumio je 1932. i u filmu White zombie („Bijeli zombi“) redatelja Victora Halperina. Ipak, vjerojatno je najviše pridonio „popularnosti“ zombizma američki novinar William Seabrook (1884.1945.). Borac u Prvom svjetskome ratu, Seabrook je istraživao domoroce Zapadne Afrike (i sam se upustivši u „eksperimentalno“ ljudožderstvo), engleske okultiste (pišući o vješticama), arapske obožavatelje đavla i, napokon, kult vudua na Haitiju (koji će opisati u djelu The Magic Island, „Čudesni otok“ 1929.).

Naravno, pitanje koje se mora postaviti je: postoje li ikakvi dokazi koji bi sugerirali da je barem dio priča o zombijima utemeljen na objašnjivim pojavama? U literaturi se spominje da je postojanje najmanje dvaju „zombija“ doista dokumentirano, u jednom slučaju čak i fotografskim aparatom. Clairvius Narcisse (1922.-1964.) osvanuo je ošamućen osamnaest godina nakon vlastita pogreba, a Felicia Felix Mentor se, navodno, pojavila 1937., čak trideset godina nakon što je bila pokopanom.1

Nije nemoguće da znalci (bokori) pripreme prašak (poudre) od droga nepoznatih ili poznatih oficijelnoj medicini (recimo, riblji otrov tetrodotoksin ili alkaloid iz biljke roda Datura, hrv. kužnjak; kanadski antropolog i etnobotaničar Wade Davis, r. 1953., pokušao je upravo to, doduše bezuspješno, i dokazati). Takav bi prašak, možda, mogao u žrtve izazvati stanje prividne smrti nakon koje bi uslijedio pokop. Ako se žrtvu iskopa dovoljno brzo, ona ostaje živom, ali s hipoksičnim oštećenjima mozga koja bi objasnila nazalni govor, tupi pogled, usporeni hod i hipnotičku podložnost vanjskim (tuđim) sugestijama.

Da je „zombifikacija“ (ili, barem, njeni pokušaji) mogla biti realnim problemom, dokazuje i članak 246 haićanskog Kaznenog zakona: Pokušajem ubojstva smatrat će se uporaba tvari koja ne uzrokuje smrt, ali rezultira kraćim ili dužim razdobljem letargične kome. Ako je osoba, nakon primjene takve tvari, pokopana, čin će biti smatran ubojstvom bez obzira na posljedice.

Ovaj je dio članka 246, inače, dodan tek 1864., radi iskorjenjivanja starih praznovjerja (sam Kazneni zakon potječe iz 1835.): njegova revizija, upravo u tijeku, predviđa čak da „zombiji“ mogu ponovo steći prava izjednačena s pravima drugih građana. Čak i kada medicina nešto pomogne objasniti, fascinacija složenošću kulturnih premisa nikako ne prestaje.


1Robert Curran, Priručnik o zombijima. Preveo Mladen Jurčić. Zagreb. Znanje. 2013;62-63.