Medix, God. 18 Br. 98/99 •Kolumna • Pozitivna psihologija• 15.04.2012

Zdravlje i sreća

Autor: Dubravka Miljković

Zdravlje je postalo suvremenom opsesijom. Na sve strane otvaraju se teretane i razni fitnessi, sa svih strana tuširaju nas informacije o zdrav(ij)oj prehrani, namirnicama, dijetama, čak i lijekovima o čijim nuspojavama nek‘ kontaktiramo svoga ljekarnika ili liječnika. Što zdravlje doista jest i koga se može smatrati zdravim? Onoga tko ne pije nikakve lijekove, onoga tko zdravo funkcionira zahvaljujući lijekovima ili pak onoga tko je snažan, izdržljiv i otporan na bolesti? Na stotine istraživanja potvrdilo je da bolest smanjuje naš osjećaj zadovoljstva i sreće. Zanimljivo je da bolest izaziva negativne osjećaje, ali zdravlje ne izaziva pozitivne osjećaje. Drugim riječima, zdravlje uzimamo zdravo za gotovo – sve dok se ne razbolimo. Zdravi ljudi su sretniji vjerojatno zato što se fizički osjećaju bolje, ali i zato što mogu raditi više stvari koje žele i biti socijalno i tjelesno aktivniji. Međutim, koliko ćemo biti nesretni zbog bolesti ne ovisi o tome koliko smo doista bolesni, nego više o tome kako procjenjujemo svoju bolest.

OGLAS

"Imajući u vidu preporuke liječnika, jedini način da sačuvate svoje zdravlje jest da jedete ono što ne volite, da pijete ono što vam se ne sviđa i da radite ono što inače ne biste radili."
Mark Twain

Postoje mnogi ljudi koji stalno kukaju zbog raznih boleština, a svi oko njih vide da im zapravo nije ništa. Isto tako, postoje i oni koji doista jesu bolesni, a zadovoljniji su i sretniji nego što bi se to u njihovoj situaciji očekivalo. To ipak ne vrijedi za dugotrajne i vrlo teške bolesti, niti za ljude koji imaju nekoliko teških kroničnih bolesti. Ali ako smo pristojno bolesni, to ne mora smanjiti naš osjećaj sreće i zadovoljstva. Sve ovisi o nama i o načinima našeg suočavanja s bolestima. I bolesni ljudi još uvijek mogu raditi mnogo stvari koje ih čine sretnima i zadovoljnima.

Tjelesno potpuno zdravi studenti izjavili su da su sretni 50% vremena, nesretni 22%, a u međustanju 29% vremena. Isti postotak dobiven je i u istraživanju tjelesno hendikepiranih studenata.
Studenti procjenjuju da su njihovi tjelesno hendikepirani prijatelji podjednako sretni kao i ostali njihovi prijatelji.
U istraživanju 128 ljudi koji su nakon nesreće ili bolesti ostali potpuno paralizirani ispitanici su izjavili da su se neposredno nakon toga namjeravali ubiti. Godinu dana nakon toga, samo 10% njih je kvalitetu života ocijenilo lošom, dok je većina izjavljivala da je njihova kvaliteta života dobra ili čak odlična.¹
Kad se od osoblja zaposlenog u hitnoj pomoći tražilo da procijene kako bi se osjećali godinu dana nakon neke od nesreća s kakvima se na poslu nose, samo 39% ih je izjavilo da bi uglavnom bili zadovoljni. Kad su stvarne pacijente nakon godinu dana pitali kako su, čak ih je 95% izjavilo upravo to: uglavnom su zadovoljni. Gotovo svi (98%) su se složili s tvrdnjom da su osoba koja vrijedi.
Pacijenti koji su doznali da su HIV pozitivni izjavljuju kako su u prvom trenutku osjećali da će ih ta spoznaja uništiti. Nakon pet tjedana većina ih procjenjuje da nisu toliko emocionalno uznemireni kao što su očekivali da će biti.⁶

Morbiditet – preživljavanje – dugovječnost

U istraživanjima koja zdravlje povezuju sa srećom i pozitivnošću općenito ono se opisuje i mjeri na tri načina: morbiditet ili pobol, tj. vjerojatnost da će netko oboljeti; preživljavanje: koliko će dugo netko živjeti nakon što oboli od opake bolesti, i dugovječnost, tj. koliko će netko uopće živjeti.

Poznato je da na pojavu bolesti utječu razni genetski i okolinski faktori, a po prirodi stvari i sami bismo morali imati nekog utjecaja. Longitudinalno istraživanje (provođeno više od 30 godina!) pokazalo je da su manju stopu smrtnosti (uzrokovanu kardiovaskularnim oboljenjima, suicidom, nesrećama, ubojstvima, mentalnim poremećajima, zloporabom alkohola i drugih droga) imali oni koji su u životu bili općenito sretniji. Blagotvorni učinci pozitivnih emocija perzistirali su i kad su u obzir uzeti spol, dob i razina obrazovanja. No, recimo i da je jedini zdravstveni problem koji sa srećom nije imao veze bila pretilost (tj. predebeli su i oni sretni i oni nesretni).

Što se preživljavanja tiče, stvari nisu tako jasne. Očekivali bismo, naime, da će sretniji ljudi s teškom bolešću živjeti dulje od onih manje sretnih. Postoje istraživanja koja idu tome u prilog. Npr. u jednom su istraživanju uspoređivali psihološke reakcije žena tri mjeseca nakon operacije raka dojke. Nakon deset godina značajno je veći postotak živih bio onih žena koje su nakon operacije iskazivale borbeni duh – u odnosu na one koje su bile očajne, beznadne i one kojima je bilo svejedno. U drugom istraživanju praćeni su bolesnici koji su preboljeli infarkt. Nakon osam godina ustanovljeno je da je od 25 bolesnika optimista umrlo njih samo šest, a od 25 bolesnika pesimista čak 21. I druga istraživanja o utjecaju optimizma i pesimizma na trajanje ljudskog života pokazala su da optimisti žive 20% dulje od pesimista. Optimizam doduše ne treba poistovjećivati sa srećom (postoje i jako sretni pesimisti),³ pa možda ne treba iznenaditi ni podatak o velikom broju istraživanja koja govore kako dulje žive oni manje sretni! Uzrok nije posve jasan. Moguće je da jako pozitivni ljudi imaju sklonost zanemariti simptome bolesti pa prekasno potraže pomoć, a neki od njih, kad se i počnu liječiti, izbjegavaju bolne tretmane koji bi im mogli produljiti život (poput operacija, npr.) jer se ne žele time maltretirati; imaju osjećaj ispunjenosti a ostatak – koliko traje, neka traje. Čini se, dakle, da postoji optimalna razina sreće i pozitivnosti koja pridonosi zdravlju, ali ako se u toj pozitivnosti pretjera, to može loše utjecati na zdravlje, odnosno na nastavak života (ako je samo trajanje života promatrana varijabla).

Dakle, s pozicije istraživača smrt je dobra varijabla; rijetko je upitno je li netko umro ili nije, kaže Mr. Happiness, kako zovu Eda Dienera,³poznatog istraživača sreće i njenih korelata. Jedno već klasično, upravo fascinantno istraživanje sjajan je dokaz veze sreće i dugovječnosti.

Studija o opaticama

Tridesetih godina prošlog stoljeća 180 mladih katoličkih časnih sestara zamoljeno je da napišu kratke osobne sastavke o svom životu. Tada su u prosjeku imale oko 22 godine. Opisale su glavne događaje u djetinjstvu, škole koje su pohađale, religijska iskustva i utjecaje koji su doveli do toga da odu u samostan. Nakon više od šezdeset godina, troje psihologa² ponovno je pročitalo te kratke autobiografije i ocijenilo ih s obzirom na pozitivnost sadržaja. Bodovali su izraze koji su se odnosili na sreću, zainteresiranost, ljubav i nadu. Evo dva primjera od kojih je prvi ocijenjen niskim indeksom pozitivnosti, a drugi visokim.

Sestra A (niska pozitivnost): Rođena sam 26. rujna 1909. godine kao najstarije od sedmero djece, pet djevojčica i dva dječaka… Zadnju godinu kao kandidatkinja provela sam poučavajući kemiju i latinski u Institutu Notre Dame. Uz Božju milost namjeravam činiti najbolje što mogu za naš red, širenje religije i svoje osobno zadovoljstvo.

Sestra B. (visoka pozitivnost): Bog je učinio, svojom milošću od neprocjenjive vrijednosti, da moj život započne vrlo dobro… Zadnju godinu kao kandidatkinja provela sam studirajući na fakultetu Notre Dame, i to je bila stvarno sretna godina. Jako se veselim što ću postati časna sestra i živjeti u jedinstvu s božanskom ljubavi.

Indeksi pozitivnosti uspoređeni su s duljinom života. Možda je nepotrebno napominjati da takve usporedbe ne bi imale smisla na nekoj drugoj populaciji, no ovdje je to itekako smisleno: te žene žive u vrlo sličnim uvjetima, s istim šefom i bez potencijalno rizičnih obiteljskih faktora koji bi im mogli skratiti život. Tako se pokazalo da su časne sestre s najvišim indeksom pozitivnosti živjele i do deset godina dulje od onih s najnižim indeksom (taj dobitak u duljini života veći je, primjerice, od onog za koji su istraživanja pokazala da se postiže prekidom pušenja. Dakle, ako već pušite onda barem budite pozitivni!)⁵

Osam putova od sreće do zdravlja

Nakon što su proučili velik broj istraživanja, Diener i Biswas-Diener³ su zaključili da postoji barem osam putova kojima je sreća povezana sa zdravljem.

1. Počinju sa svima dobro poznatim tipom mrzovoljnih, neurotičnih ljudi koji stalno zanovijetaju: uvijek i svemu prigovaraju, a čak i na najmanju naznaku neke bolesti (ili onoga što se njima čini kao bolest) počnu naveliko zapomagati i svima se jadati. Koliko god bili naporni za okolinu, sve ukazuje na to da njih doista više i boli. Istraživanja u kojima su negativne emocije izazvane namjerno, pokazuju da one doista smanjuju toleranciju na bol. Znači, ti ljudi nisu čangrizavi bez razloga: kad ih boli, njih doista više boli nego one koji su pretežno veseli.

2. Drugi put tiče se dobrih i loših navika. Nesretni ljudi pokušavaju pokrpati svoja loša raspoloženja lošim navikama: još jedna cigareta, još jedno piće i tako tim putem do bolesti i nesreća.

3. Imunološki sustav sretnih ljudi je učinkovitiji, tj. bolje odolijevaju virusima i bakterijama. U istraživanju, smještenom u neimenovani hotel u Pensilvaniji, virusom gripe zarazili su ispitanike koji su prethodno testirani po pitanju sreće i pozitivnih emocija općenito. Zatim su ih svakodnevno pregledavali i utvrđivali subjektivne i objektivne znakove bolesti. Čak su vagali upotrijebljene papirnate rupčiće (sigurno su ih prethodno upozorili da nos ne brišu o rukave). Dakle, sretniji su rjeđe uopće i dobili gripu, a ako su je dobili, imali su manje objektivnih znakova bolesti (uključujući lakše rupčiće) i manje su prigovarali i žalili se zbog ovoga ili onoga.

4. S obzirom da su kardiovaskularna oboljenja vodeći uzrok smrti u većini razvijenih zemalja, ne začuđuje posebna pozornost kojom se nastoje utvrditi svi njihovi korelati. Dokazana je pritom čvrsta veza tih bolesti s emocijama – osobito s ljutnjom i depresijom. Depresivni ljudi imaju nekoliko puta veću vjerojatnost obolijevanja od srčanog udara i visokog tlaka. Kroničan stres i sagorijevanje na poslu ili u problematičnom braku (vezi) izravno su povezani s tim bolestima.

5. Organizam pod stresom sporije zacjeljuje. Dokaz bi za to svatko mogao naći u osobnom iskustvu, no da bi takvi dokazi imali i znanstvenu težinu, istraživači su zarezivali svoje ispitanike (vjerojatno uz honorar), a onda pratili vrijeme koje je potrebno da im ta (mala) rana zacijeli i uspoređivali ga s trenutačnim životnim okolnostima ispitanika. Tako su, primjerice, brže zacijelile rane studenata koji su se spremali na praznike nego onih koji su bili usred ispitnoga roka.

6. U svakodnevnoj komunikaciji ljudi često znaju reći kako će im netko ili nešto skratiti život. Možda je baš to bio poticaj istraživačima za provjeru postoji li doista mehanizam kojim bi se takvo što moglo i provjeriti. Uglavnom, uspjeli su. Uspoređivanjem telomera kod blizanaca utvrdili su da teži i stresniji život (loš socioekonomski status, kronično bolesno dijete), pa i samo pušenje ili pretjerana tjelesna težina značajno, skraćuju telomere. Čak 9-17 godina starije telomere imale su žene s kronično bolesnim djetetom u odnosu na svoje sestre blizanke bez takvog životnog izazova.

7. Među mnoštvom hormona koji se izlučuju u organizmu (i čija premala ili prevelika količina može uzrokovati probleme), najzanimljiviji nam je kortizol. On se, naime izlučuje kad smo pod stresom i prilično je pouzdan prediktor pretilosti, hipertenzije i dijabetesa. S druge strane, sreća je povezana s nižim razinama kortizola i njegovom boljom dnevnom regulacijom.

8. Posljednji put od sreće prema zdravlju vodi preko socijalnih odnosa. Različite vrste društvenih mreža i potpore, počevši od brižnih roditelja do dobroga braka, povezani su sa zdravljem. Osamljeni ljudi imaju veći rizik od pretilosti i hipertenzije, a oni s dobro razvijenim socijalnim odnosima vjerojatnije će dulje živjeti nakon srčanog udara. Što se dugovječnosti tiče, davanje podrške drugima važnije je od primanja, tj. pomažući drugima dulje ćemo živjeti.

Nesretni imaju više loših navika kojima pokušavaju pokrpati loša raspoloženja

Majke kronično bolesne djece imaju 7-19 godina starije telomere od svojih sestara blizanki

Sreća na poslu i zdravlje

Radite li okruženi idiotima, izloženi ste riziku srčanog udara – istom kao da pušite, ispijate lonce kave i jedete masnu hranu. Dr. Dagmar Andersson sa suradnicima, iz švedskog Sveučilišnog medicinskog centra Lindbergh, proučavala je 500 pacijenata koji su doživjeli srčani udar i bila prilično iznenađena kad je utvrdila da se kod čak 62% njih ne može utvrditi nijedan od onih standardnih uzroka infarkta. „Kad smo ih ispitali o nekim životnim navikama i stilu života, gotovo svi ti ljudi koje bismo uobičajeno ubrojili u niskorizičnu skupinu, rekli su da rade s takvim glupanima koji jedva uspijevaju naći put od parkirališta do svog ureda. Srčani su udar doživjeli u razdoblju od 12 sati nakon što su s njima došli u veći sukob. Jedna je žena dopremljena u bolnicu nakon što joj je pomoćnik ubacio u rezalicu važne financijske dokumente koje je trebao kopirati. A jedan je muškarac doživio infarkt nakon što ga je kolegica za susjednim stolom iživcirala traženjem korektora za pogreške na monitoru kompjutora.“

E, kad sam to pročitala u članku, objavljenom u „Weekly World News“, posumnjala sam u priču jer su se iste gluposti već prije prepričavale kao vicevi (obično s plavušom u glavnoj ulozi). Nakon malo kopanja po internetu, našla sam dr. Andersson. Ona još kaže: „Možete prestati pušiti i promijeniti način ishrane i tako utjecati na poboljšanje svog zdravlja. Međutim, većina ljudi ima bijedne vještine suočavanja s tuđom gluposti: znaju da tu ne mogu učiniti ništa, pa gutaju u sebi dok jednom ne eksplodiraju. Također, glupavi suradnici mogu značajno povećati radna opterećenja svojih suosjećajnih kolega koji ih nastoje zaštititi pa goleme količine vremena troše na ispravljanje njihovih pogrešaka.“

Draško Regul: Vjerovali ili ne: dok može gore – dobro je!

Frka me mučki
Sfrkala, pa me puši
Do filtera.

Imam 50 godina. Od mnogih škola (što završenih, što nezavršenih) spomenut ću samo Filozofski fakultet u Zagrebu (engleski/ruski), koji sam završio dan nakon što mi se rodilo četvrto dijete. Prije toga i nakon toga radio sam svašta (čak neko vrijeme u struci – kao prevoditelj), od vođenja firme do pripreme za tisak, uvijek usko vezano uz računala. Kad sam dogurao do 39. godine života, bez ikakve me najave zaskočio moždani udar. Zapravo dva. Prvi mi je paralizirao desnu stranu i otežao donekle govor, ali ne do nerazumljivosti. Tri tjedna sam se (dosta uspješno) oporavljao u toplicama, kad me je opalio i drugi udar, ovaj put u moždano deblo, koji me doveo u tzv. Locked-In Syndrom tj. ne mogu se micati ni govoriti (motorička afazija). Srećom, uspio sam se riješiti katetera i sonde (bio sam potpuno inkontinentan, hranili su me kroz plastičnu cijev jer nisam mogao gutati), zahvaljujući prvenstveno strpljenju moje supruge i mame, a uspio sam koliko-toliko osposobiti vrat pa i sklepati računalnu infrastrukturu. Tj., dao sam je sklepati, prema mojim zamislima, a i prodali smo vikendicu pa smo mogli nabaviti sve potrebno (otud moje oduševljenje internetom uopće, e-mailom kao medijem – druga strana uopće ne primjećuje moje motoričke nedostatke! Ako uopće zna za njih. Ako zna, lakše ih apstrahira!). Do tada smo se sporazumijevali (jer je otpao i govor tijela) pomoću govora očiju (potpuno intuitivno-asocijativna metoda) te prozirne folije s abecedom...

Kad bi me ljudi pitali: „Kako si?“, obično bih odgovorio: „Da bi moglo bolje – moglo bi, al dok može gore – dobro je!“ Nekome je kraj svijeta voziti Ferrari i nositi svaku noć drugu, Armanijevu pidžamu. Meni je kraj svijeta otići do zahoda i obaviti sve svoje potrebe, a da nikoga ne gnjavim da mi pomogne.

Potaknut prilogom u knjizi „Tri puta do otoka sreće“,⁴ iz koga je ovaj dio, Vojo Šiljak je napravio scenarij za film „Čardak i na nebu i na zemlji“ (red. Tomislav Mršić) i za njega na 15. danima hrvatskoga filma dobio nagradu Zlatna uljanica – za promicanje etičkih vrijednosti.

Početkom ove godine Draško je sudjelovao na natječaju splitskog Fotokluba i za svoju kolekciju fotografija „Caverna magica“ u konkurenciji sa 65 (pokretnih) fotografa osvojio glavnu nagradu (tek su nakon proglašenja članovi žirija doznali tko je dobitnik.)

Čovjek koji je posve oduzet, prikovan za postelju i uza sve to ne može niti govoriti, pronašao je inspiraciju za stvaranje fotografija kojima, naposljetku ni stručnjaci nisu odoljeli. Draškov svijet je gotovo posve virtualan, a sjene na zidovima bijele sobe u kojoj provodi najviše vremena inspirirale su ga da stvara poetične fotografije koje snima minijaturnom kamerom pričvršćenom za okvir naočala. Premda fotografije prikazuju tek refleksije koje Draško Regul snima na zidu svoje sobe, to su zapravo odsjaji vanjskog svijeta u njegovoj sobi koja je ujedno i čitav njegov fizički svijet

FOTO: DAVOR PUKLAVEC / PIXELL

LITERATURA

1. Chwalisz K, Diener E, Gallagher D. Autonomic arousal feedback and emotional experience: evidence from the spinal cord injured. J Pers Soc Psychol. 1988;54(5):820-8.
2. Danner DD, Snowdon DA, Friesen WV. Positive emotions in early life and longevity: findings from the nun study. J Pers Soc Psychol. 2001;80(5):804-13.
3. Diener E, Biswas-Diener R. Happiness. Malden: Blackwell Publishing; 2008.
4. Miljković D, Rijavec M. Tri puta do otoka sreće – psihologija sreće i dobroga života. Zagreb: IEP-D2; 2004., 2008.
5. Rijavec M, Miljković D. Tko su dobri ljudi – psihologija pozitivne osobe. Zagreb: IEP-D2; 2006., 2010.
6. Sieff EM, Dawes RM, Loewenstein G. Anticipated versus actual reaction to HIV test results. Am J Psychol. 1999;112(2):297-311.