Zdravlje je najvažnije (estetika je važnija)!

Sve su te rečenice točne, a ipak, zdravlje nerijetko podrazumijevamo, zapostavljamo, ne razmišljamo o njemu osim kada donosimo novogodišnje odluke, kada se dogodi neka „katastrofa“ druge prirode ili kada uočimo neki simptom koji nam izazove strah. Iako liječnici i medicinske sestre pokušavaju javnim djelovanjem, kampanjama, pozivima na preventivne preglede, edukacijama i suradnjama s učiteljima i odgajateljima razviti svijest o važnosti zdravlja, razvijanja zdravih navika i gubljenja onih nezdravih, kao društvo u cijelosti smo uglavnom tvrdoglavi, neodgovorni i nespremni na ozbiljnu suradnju. Osvijestili smo ono što nam se sviđa, poput važnosti kvalitetnog sna, ali nismo spremni čuti što nam se ne sviđa (pa ćemo ipak u jedan ujutro i dalje gledati seriju na Netflixu i grickati čips, iako znamo da ništa od navedenog nije zdrava odluka).

Tijelo kao estetska komponenta

Stvari se dodatno kompliciraju kad u priču uđu estetika i trendovi. Lako je objasniti da ljudi teško prestaju jesti nezdravu hranu, jer je ukusna, ugodna u trenutku i nerijetko pruža i psihološku komponentu (smirenje, privid utjehe itd.), a ozbiljne posljedice dugotrajne konzumacije su apstraktne i teško zamislive. Još je lakše objasniti pušenje i pijenje alkoholnih pića jer se radi o ovisnostima koje su konzumentima ugodne, kulturološki prihvaćene čak i kao dio estetskog identiteta, a potencijalne posljedice su toliko nevidljive da čak i kad vidimo fotografije uništenih pluća, jednjaka i jetre, odmahujemo rukom jer odbijamo prihvatiti da se to može dogoditi nama. Uostalom, ne vidimo ni svoja zdrava pluća, i većini ljudi sve te fotografije ostavljaju jednak dojam stvarnosti kao i vrlo „realističan“ prikaz anatomije jednoroga.

Ono što vidimo i čega smo svakodnevno svjesni je tijelo u cijelosti. Primjećujemo razlike u obliku, promjene na koži, gustoći i kvaliteti kose. Tako smo onda došli do toga da umjesto zdravlja počnemo prioritizirati izgled.

Tijelo je kroz ljudsku povijest uvijek bilo izvor inspiracije i divljenja. Već prvi umjetnici pokušavali su prikazati idealno tijelo. Iako se danas uglavnom priča o negativnom utjecaju estetskih očekivanja nametnutih ženskom tijelu, ne bi bilo fer ne naglasiti da se i od muškaraca kroz povijest očekivalo mnogo.

Očekivanja ne moraju nužno biti nešto loše. Dobro je da se u kolektivnoj svijesti formira vizual zdravog tijela i da ta slika bude opća preferenca. No u tom slučaju ne bismo govorili o trendovima, a ljudsko je tijelo kroz povijest razvilo vrlo čudnu naviku podložnosti trendovima. Izgled zdravog tijela nije nešto što se može promijeniti tijekom deset godina. Pa kako smo onda došli do trendova tijela?

Jedna od specifičnosti ljudi je da su istovremeno izraženo individualni, a ipak dio zajednice. Većina ljudi ima potrebu pripadati određenim grupama. Unutar grupa imamo tendenciju manje ili više vidljivog uniformiranja. Istovremeno, imamo potrebu biti prepoznatljivi i autentični. Na te dvije potrebe razvile su se razne visokoprofitabilne industrije – modna, kozmetička, frizerska, fitness, neke grane plastične kirurgije itd.

Ali što je s onim da je zdravlje najvažnije?

Već je spomenuto da ljudi u određenim intenzivnijim i emotivnijim trenutcima u životu (bilo pozitivnim ili negativnim) imaju tendenciju osvijestiti da je zdravlje preduvjet kvalitetnom i sretnom životu, a time i nešto što bi u životima trebalo biti prioritet. To naravno ne znači da ljudi koji imaju tu nesreću da im se dogodi trajna ozljeda, terminalna dijagnoza ili imaju neki urođeni problem ne mogu imati kvalitetan i dobar život, ali činjenica je da je kvaliteta života u potpunosti zdrave osobe bolja.

Također, već je spomenuto da su ljudi spremni više ili manje svjesno ugroziti svoje zdravlje zbog naizgled nelogičnih razloga, poput estetskih preferenci ili društvenog statusa. Kroz povijest smo svjedočili modnim trendovima koji su bili u rasponu od neudobnih, čije dugotrajno prakticiranje može dovesti do blagih tjelesnih problema (primjerice nošenje preuske odjeće, nezdravo visokih potpetica, cipela sa šiljastim vrhom), do u potpunosti „ludih“ i vidljivo opasnih trendova poput preuskih korzeta, nošenja izrazito teških konstrukcija na glavi u obliku vlasulja koje su sadržavale čitave skulpture, pa sve do sustavnog i svjesnog deformiranja tijela zbog estetskih razloga kao npr. pri nošenju obruča za produljenje vrata, previjanja i postupnog deformiranja stopala u male, nefunkcionalne batrljke u Kini itd.

Za niz tih trendova mogu se kriviti neznanje, praznovjerja, nerazumijevanje anatomije ili poveznica između određene prakse i negativnih ishoda za zdravlje. No, u recentnijoj povijesti i uz napredak medicine, liječnici aktivno upućuju na negativne trendove i na važnost očuvanja zdravog i funkcionalnog ljudskog tijela.

Sudeći po sve bržim promjenama estetskih trendova i popularnosti nepotrebnih, često negativnih intervencija u ljudsko tijelo, liječnici pričaju u vjetar. Neodgovorno ponašanje prema tijelu ima višestruke negativne učinke kako po pojedinca, tako i za zajednicu. Širenjem trendova problem se povećava i zahvaća sve veći broj ljudi, izravno utječući i na veće opterećenje zdravstvenog sustava rješavanjem problema do kojih nije trebalo ni doći. Iako je primjera loših trendova mnogo, danas se možda najviše vidi problem općeprihvaćene debljine.

„Općeprihvaćena“ debljina

Debljina predstavlja posebno zanimljiv fenomen. Iako se „idealno“ tijelo (naročito žensko) stanjivalo, debljalo, opet stanjivalo i opet debljalo kroz čitavu ljudsku povijest i u rasponu od abnormalno pothranjenog do abnormalno pretilog, uglavnom se radilo o primarno estetskom fenomenu. Treba biti mršava jer je to lijepo. Treba biti deblja jer je to lijepo i pokazuje blagostanje. Za razliku od toga, u posljednjih petnaestak godina došli smo do čudnog paradoksa – u javnosti se inzistira da je svako tijelo lijepo (čineći riječ „lijepo“ praktički nepotrebnim opisom jer više ne znači ništa), ali buja industrija promjene tih „svih lijepih tijela“.

Javni diskurs forsira da se prihvatimo kakvi god bili, želja za promjenom (čak i zdravom) vidi se kao podilaženje pritisku javnosti, ali istovremeno promjena za koju naglasimo da ćemo tako ostvariti svoju „pravu sebe“ se pozdravlja i smatra pozitivnom (najčešće provedena plastičnom kirurgijom). Nalazimo se u vrtlogu kakofonije u kojem su svi istovremeno i u pravu i u krivu, a jedini ljudi koji mogu dati objektivnu procjenu zdravstvenog stanja tijela imaju izbor ili se pomiriti s općim ludilom, ili uputiti na loše strane trenda i biti proglašeni mrziteljima, opresorima ili utjerivačima propagande.

Kako smo se našli u tom vrtlogu? Ako kad vidimo izrazito pothranjenu djevojčicu ne vičemo: Njezin izbor!, nego se složimo da treba stručnu medicinsku pomoć i psihološku evaluaciju, zašto bismo trebali šutjeti ako nas izrazito pretila osoba uvjerava da je zdrava?

Body positivity

Pokret body positivity trebao je predstavljati veliki kulturološki zaokret i označiti početak ere ljudske povijesti u kojoj ljudi napokon uče voljeti svoja tijela. No, nije se preciziralo što to voljenje točno znači.

Jedan od trenutaka koji prethodi pojavljivanju body positivity pokreta u javnosti je val poremećaja prehrane tijekom 1990-ih i 2000-ih. Uglavnom se radilo o poremećajima prehrane orijentiranima prema mršavljenju, poput anoreksije. Iako je neodgovorno tvrditi da je val anoreksije u potpunosti uzrokovan vizualnim prikazima ženskog tijela u medijima i idealiziranjem pothranjenih manekenki, jer anoreksija je ipak puno složeniji psihički poremećaj, činjenica je da je vizualni pritisak jak okidač, a pretjerana izloženost idealiziranju mršavosti i kulturi dijeta može pogoršati stanje i otežati liječenje.

Drugi alarm je bio porast broja djevojčica osnovnoškolskog uzrasta koje su u anketama izjavile da su barem jednom prakticirale neku dijetu za mršavljenje i da smatraju da njihovo (još pretpubertetsko) tijelo treba biti mršavije. Također, problematičan trend koji se pokušao smanjiti javnim djelovanjem je bila i sve veća opsesija vježbanjem i „zdravom prehranom“, što je oboje naizgled pozitivno, ali s visokim rizikom da klizne u specifičan poremećaj prehrane i tjelesnu dismorfiju.

Smanjenje stigme oko invalidnosti definitivno je jedan od jačih argumenata u prilog važnosti javne rasprave ne samo o „­tehničkoj“ funkcionalnosti ljudskog tijela, nego i o emocionalnim i psihološkim komponentama našeg odnosa prema samima sebi. Osim invalidnosti, to se odnosilo i na osobe s privremenim ili trajnim kožnim promjenama, poput kožnih bolesti, ožiljaka, opeklina, diskoloracija itd. Velik naglasak pokreta bio je na tom da se ljudima objasni da se svog tijela ne treba sramiti nego brinuti o njemu ma kako „nesavršeno“ bilo i pokušati voljeti ono što ne možemo promijeniti. Gdje je onda došlo do problema?

Tijelo kao estetska komponenta, opet

Iako je body positivity počeo s uistinu najboljim namjerama, najbolje namjere nisu dovoljne. Pokret koji je koristio sve dostupnije društvene mreže pao je upravo na kombinaciji ljudske nespremnosti da čuju neugodne činjenice i sposobnosti interneta da zahvaljujući dostupnosti, velikom broju korisnika i algoritmima koji kroje naše konzumentske navike sukladno osobnim interesima i stavovima omogući kreiranje tzv. echo chambera ljudima koji bi radije bili ušuškani u sigurnost deluzije nego se suočili s problemima.

Ono što se dogodilo je da su s jedne strane ljudi kojima je pokret bio inicijalno orijentiran uistinu došli do prostora u kojem s milijunima drugih ljudi mogu dijeliti svoja iskustva, biti potpora, dobiti osjećaj vidljivosti, prihvaćenosti i pripadnosti. S druge strane, ljudi koji su samo tražili potvrdu svog mišljenja umjesto procjene stručnjaka također su dobili upravo to – pristup tisućama ljudi koji ih uvjeravaju da su u pravu oni, a ne liječnici. I iako je porast broja opasno pretilih ljudi u svijetu (naročito na Zapadu) jedan od najozbiljnijih problema moderne medicine, body positivity je uspio velik broj ljudi uvjeriti ne samo da problema nema, nego da se radi o propagandi.

Prihvaćanje problema debljine specifično je po tom što uključuje priznavanje vlastite slabosti. Čak i kada se radi o debljanju potaknutom drugim zdravstvenim problemima poput hormonalnog disbalansa, odgovoran i samosvjestan pojedinac potražit će liječničku pomoć u kontroliranju situacije čim primijeti netipičan porast kilaže koji ne može objasniti promjenama u prehrani i stilu života.

Situaciju otežava i socijalna stigmatizacija i prikaz pretilih ljudi u medijima. Često ih se ismijava, služe kao parodija ili protuteža glavnim likovima u filmovima i serijama, prikazuju se kao patetični pojedinci kojima će se svi životni problemi riješiti samo ako smršave. Takvo viđenje je površno, pogrešno i štetno. Također, bombardiranje reklamama za razne „magične“ preparate i metode mršavljenja, savjeti samoproglašenih fitness gurua i nelicenciranih nutricionista, promoviranje brzih „rješenja“ plastičnom kirurgijom i beskrajne fotografije savršeno oblikovanih tijela u teretanama djeluju frustrirajuće i demotivacijski – osoba se još više povlači u sebe i odustaje od napora jer ne vidi brze rezultate.

Pretile osobe često osjećaju sram koji ih sprječava da počnu vježbati jer smatraju svoje tijelo nedovoljno dobrim za odlazak u teretanu u kojoj nerijetko doživljavaju ismijavanje, a yo-yo efekti brzih dijeta i preparata vode u frustraciju. Stoga je izrazito teško pokušati regulirati tjelesnu masu jer, osim što to zahtijeva predanost i velike promjene navika, također se čini da osobu od početka sabotira niz vanjskih čimbenika.

Rješenje? Odustati od rada na sebi i prihvatiti sve bučniju poruku da je pretjerana debljina u redu, da mnogi zdravstveni problemi nisu stvarno povezani s debljinom, da je moguće biti pretio i potpuno zdrav i da vas liječnik koji vas upozori na išta od navedenog zapravo mrzi. Ljepota, koja uistinu je društveni konstrukt i usko povezana s društvenim kretanjima određenog razdoblja i koja kao estetska kategorija nema veze sa zdravljem, postala je važniji argument od bilo kojeg medicinskog. Logika „ako društvo kaže da smo svi lijepi, doktori trebaju šutjeti“ osim što je pogrešna je i izrazito opasna.

Modna industrija dodatno otežava stvar. Kao i svaka industrija, moda ovisi o potražnji. Ne čudi stoga da su uime profita sve razine modne industrije prihvatile narativ big and fabulous. Na modnim pistama se vide zabrinjavajuće pretili modeli, a modni brendovi koriste „inkluzivnost“ (u ovom slučaju, proizvodnju sve veće odjeće) kao reklamni princip profitirajući na sve većem broju odraslih koji jednostavno odbijaju čuti da su im navike nezdrave. A oni koji ipak osvijeste da pretjerana debljina nije dobra (neovisno o ljepoti) i požele smršaviti nerijetko se susretnu s agresivnim reakcijama javnosti i nepoštivanjem te odluke. Po novom, izgleda da je zabranjeno u javnosti reći da se ne osjećamo dobro u svom tijelu i da želimo biti zdraviji.

Rezultati tog zatvaranja očiju i ignoriranja realnosti ozbiljno ugrožavaju zdravstveno stanje populacije. Osim što će velik broj odraslih koji se sada možda i osjećaju dovoljno dobro u budućnosti sigurno razviti poteškoće koje su se mogle prevenirati, bilježimo i uznemirujući porast u broju pretile djece.

Dugoročno gledano, body positivity pokret u trenutačno popularnom obliku je, paradoksalno, vrlo negativan.

Umjesto zaključka – nada i upitnik

Kako pristupiti tom problemu? Čini se da rješenja nema jer ljudi koji ne žele čuti upozorenje vjerojatno neće biti spremni ni preuzeti odgovornost za posljedicu. Jedina nada je pokušati zadržati optimizam i ostati ustrajni u javnim kampanjama i pokušajima edukacije, naročito mlađih generacija.

Dobar liječnik svjestan je specifičnosti problema debljine: iako je osoba najčešće „sama kriva“, pravi uzroci su uvijek dublji i kompleksniji od prejedanja, a izgledi za poboljšanje stanja uvelike umanjuju frustracije, sram i pritisak okoline. Stoga je kombinacija empatije i stručnosti najjače oružje koje liječnici imaju u borbi s tim problemom.

Također, treba pokušati učiti od suzbijanja problema anoreksije u prošlosti reguliranjem dobi i zdravstvenog stanja modela kojima je dopušten rad u modnoj industriji. Javnu svijest je teško promijeniti, ali kako drugačije ako ne korak po korak, jedan po jedan pacijent?