Prof. dr. sc. Željko Poljak, dr. med.

Prof. dr. sc. Željko Poljak umro je u noći s 8. na 9. siječnja 2024. godine. Smrt mu je došla u snu, u vlastitom domu, na kraju dana u kojem je radio na pripremi novog broja „Liječničkih novina”. Sahranjen je 17. siječnja 2024. na Mirogoju u Zagrebu.

U Zagrebu, u kojem je rođen 9. rujna 1926., završio je osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Nakon mature 28. rujna 1945. odabrao je studij medicine, a liječničku je diplomu primio 30. rujna 1952. Kao student počeo je planinariti, a prve planinarske ture napravio je 1947. na Velebitu, u Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Godine 1950. osnovao je Planinarsko društvo Sveučilišta Velebit. Bio je predsjednik Hrvatskog planinarskog saveza (HPS) od 1981. do 1983. godine i njegovih komisija za Gorsku službu spašavanja, za izdavačku djelatnost i ekspedicije. Izabran je za počasnoga člana HPS-a. Planinarskom publicistikom počeo se baviti 1950., a od 1959. do 2000. neprekidno je urednik „Hrvatskog planinara“ (prije „Naših planina“). Objavio je bibliografiju članaka u „Hrvatskom planinaru” od 1898. do 1958.

Još kao student upisao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studij hrvatskog i francuskog jezika, a 1952. i studij geografije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.

Prehodao je i proučio sve hrvatske planine i mnoga europska gorja (Pirineji, Apenini, Alpe, Tatre, Karpati, Skandinavija, britansko otočje, Iberski poluotok, balkanske zemlje). Planinario je po Armeniji, Anadoliji, Kurdistanu, Mongoliji, Iranu, Sundajskom otočju, Rocky Mountainsu, džunglama Yucatana, polinezijskim vulkanima i Himalaji. Prvi je istaknuo hrvatsku zastavu na jednom himalajskom vrhuncu (u Annapurni, 1971.).

Stažirao je na Kirurškom odjelu bolnice u Koprivnici i u Domu zdravlja u Pljevljima.Vojni rok odslužio je na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, na Očnom odjelu Vojne bolnice u Petrovaradinu i vojničkoj ambulanti u kanjonu Tare. Od 1955. do 1958. specijalizirao je otorinolaringologiju na Šalati, specijalistički ispit položio je 10. srpnja 1958., a od 1959. bio je asistent. Disertaciju „Rhinitis allergica i infekcija nosne sluznice“ obranio je 23. lipnja 1969. Nakon habilitacijskog predavanja „Problem terapije aerosolom u rinologiji“ godine 1971. postao je docent i primarijus na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, izvanredni profesor 1976., a redoviti 1980. godine. Na fakultetu i klinici bio je istražitelj disciplinskog suda za studente (1978.), predsjednik Sindikata kliničkih medicinskih znanosti (1975.), a na Sveučilištu predsjednik Savjeta„Sveučilišnog vjesnika” i predsjednik Odbora za nostrifikaciju diploma (1982.).

Aktivno je djelovao u više sekcija Hrvatskog liječničkoga zbora. U Alergološkoj sekciji bio je tajnik od 1966. te predsjednik od 1978. Pokrenuo je Sekciju za hrvatski medicinski jezik 1969. (od 1992. Hrvatsko društvo za medicinsko nazivlje), bio je potpredsjednik Sekcije za alkoholizam i druge ovisnosti od 1980., u kojoj je osnovao Podsekciju za nikotinizam.

Suosnivač je Literarnog kluba (2002.), a zaslužan je i za oživljavanje rada Hrvatskoga likovnog društva HLZ-a. Osnivač je i predsjednik Planinarskog društva KBC-a „Maksimir“ (1986.) te osnivač Planinarskog kluba Hrvatskog lječničkog zbora (1995.). Bez njegova sudjelovanja i rad Društva umirovljenih liječnika bio bi siromašniji. Izabran je u Hrvatsku medicinsku akademiju 1981. te za člana njezina Senata, a začasni član Hrvatskoga liječničkog zbora postao je 1997.

Od 1975. do 1978. bio je tehnički urednik „Liječničkog vjesnika”, uredio je „Bibliografiju Liječničkog vjesnika 1877-1977”, a potom je objavio i popise doktorskih disertacija obranjenih od 1955. do 1982. te magisterija stečenih od 1962. do 1982. na medicinskim fakultetima sveučilišta u Zagrebu i Rijeci. Od 1. siječnja 1990. bio je urednik „Liječničkih novina“ Hrvatskoga liječničkog zbora, koje će od 1995. biti zajedničko glasilo HLZ-a i Hrvatske liječničke komore, a od 2000. godine glasila Hrvatske liječničke komore. Pored uredničke funkcije, bio je lektor, korektor, korespondent te autor brojnih članaka. Od rujna 2016. bio je izvršni urednik.

Uredničko načelo bilo mu je „objavljivati članke zanimljive liječnicima čitateljima, a ne samim autorima i članovima Uredništva”. Vodio je „Liječničke novine” pomažući Komori u temeljnoj funkciji obrane interesa hrvatskog liječništva stalnim informiranjem, povezivanjem i osvješćivanjem liječnika, što je njega nerijetko, ali nužno dovodilo i u sukobe koje nije izbjegavao.

Objedinio je dva plemenita zanimanja, liječnika i učitelja. Za rezultate rada na Medicinskom fakultetu, Hrvatskom liječničkom zboru i Hrvatskoj liječničkoj komori primio je mnogo priznanja. Zasluženo je nagrađivan ne samo za osvajanje planinskih vrhova nego za shvaćanje planinarstva kao načina upoznavanja i čuvanja prirode. Jedini je u Hrvatskoj dobio trofej Međunarodnog olimpijskog odbora „Sport i okoliš” (1993.). Dvojica hrvatskih predsjednika odlikovali su ga Redom Danice hrvatske (s likom Franje Bučara, 1999., i s likom Katarine Zrinske, 2023.). No kao liječniku najveću radost donio mu je smiješak djevojčice koja je prodisala nakon uspješne traheotomije. Iza prof. Poljaka ostao je značajan trag na svakom području u kojem je djelovao. U vremenu pred nama nedostajat će nam njegovo znanje i iskustvo, optimizam i sklonost humoru.

(Foto: HPS)