Lujza
Iznimna podudarnost objave triju knjiga posvećenih životu i djelu Lujze Wagner-Janović (1907.-1945.), vjerojatno najutjecajnije medicinske sestre u hrvatskoj povijesti, zavređuje kratak pregled Lujzina kratkog i plodnog života, obilježenog zagrebačkim djetinjstvom, školovanjem u Švicarskoj te usavršavanjem u SAD-u i Kanadi, predvođenjem sestrinskog društva i časopisa, te boravkom tijekom Drugog svjetskoga rata u bračkom Sumartinu.
OGLAS
Neki ne vole kada ih se zove po imenu: možda misle da su svoje titule pošteno zavrijedili, da su se one već stopile s njihovim identitetom, ili, pak, jednostavno, da su poznatiji po prezimenu. Ne znaju ili zaboravljaju da je u anglofonim kulturama kompliment kada Vas počinju oslovljavati po imenu, kao i da su neki nesumnjivo veliki ljudi (i to ne samo sveci ili vladari) – poput Dantea, primjerice – ostali upamćeni ponajprije po vlastitom imenu. I ovo je priča o jednoj takvoj ženi, koja je postigla da, u samo dvanaest godina, tri različita hrvatska izdavača posvete njenom životu i nasljeđu tri knjige.
Kada danas, u nas, govorimo o medicinskim sestrama, vjerojatno o toj profesiji ne razmišljamo baš na isti način kao što su to činili, recimo, Englezi XIX. stoljeća. U toj zemlji i prema tadašnjim običajima, naime, sestrinstvo je, prvenstveno zahvaljujući idejama koje je zagovarala Florence Nightingale, podrazumijevalo plemenitost i žrtvu koju samo žene iz najviših slojeva mogu pružiti, ispreplićući tijesno humanost i vjeru, njegu bolesnih i vlastito iskupljenje (uostalom, nije li baš naziv „sestra“ morao podsjećati na sućut, bliskost i bezuvjetno dobro kao ideale njege?). Desetljećima kasnije, u engleskom je društvu ostalo navadom da se djevojke visoka podrijetla i obrazovanja za neko vrijeme posvete sestrinskoj skrbi.
Naslovnica knjige S. Grković-Janović Sestra Lujza (Split: Naklada Bošković, 2003)
Prva naša ciljano obrazovana sestra bila je baš takva: natprosječno plemenita, neumorna i educirana. Njeno je ime bilo Lujza Wagner, a rođena je u Zagrebu 1907., u obitelji trgovca, potomka doseljenog tršćanskog staklara, glazbenika, vicmahera i džogera (na opće iznenađenje ljudi i vremena). Lujzin djed bio je također inovator, vlasnik vjerojatno prvog šivaćeg stroja u Zagrebu i prve tvornice rublja u Hrvatskoj. Lujzina majka, rodom Žagar, bila je podrijetlom iz Gorskog kotara, a otac Ivan školovan u Londonu. S trinaest godina Lujzu su roditelji poslali u ženski internat u švicarski Montreux. U sedamnaestoj godini Lujza donosi odluku da se posveti sestrinstvu: koliko je to moralo biti (oduvijek) neuobičajenim odabirom, svjedoči i pismo Lujzinog prijatelja koji je pita polazi li u školu za „sestre pomoćnice“ radi bijele kape i ogrtača, doktora ili humanosti. Kaže da se „još ni jedna žena nije žrtvovala za nekoga indiferentnoga“ i traži da zamisli kako „sjedi kraj bolesnika s teškom dizenterijom i mora mu svakih pet minuta podmetati onaj ovalni porcelan za ono malo krvi“. Ljubav (i brak, 1929.) Lujza pronalazi u Špiri Janoviću (1902.-1986.), rođenjem i djetinjstvom Riječaninu, kasnije zagrebačkom studentu (diplomirao 1926.) i specijalistu ftizeologije (1930.) koji je radio s Vladimirom Ćepulićem na nizu propagandnih akcija Društva za suzbijanje tuberkuloze, pisao o tome članke i objavio 1934. knjižicu O sušici. Upravo zahvaljujući Ćepuliću, ravnatelju Škole za sestre pomoćnice i llegendarnom osnivaču niza institucija i pokretaču brojnih javnozdravstvenih projekata Andriji Štamparu, Lujza po diplomiranju 1926., kao Rockefellerova stipendistica putuje na usavršavanje u Ameriku – New Haven, Providence, Alabama, Tennessee, New York, Toronto. Po povratku se zapošljava u zagrebačkom Gradskom dječjem ambulatoriju (1928.-1930.), a od 1930. u novom Središtu sestara pomoćnica za socijalno-higijenski rad. U to vrijeme, 1929., bit će osnovan i Jugoslavenski savez sestara i Društvo sestara pomoćnica Hrvatske. Lujza je odgovornom urednicom časopisa Sestrinska riječ, koji u Zagrebu izlazi 1933.-1941., u korespondenciji je s kolegicama iz čitavog svijeta i studijski putuje Austrijom, Mađarskom, Poljskom i Finskom.
Naslovnica knjige S. Grković-Janović Lujzin dnevnik: dnevnički zapisi Lujze Janović- Wagner iz Drugoga svjetskog rata (Zagreb: Srednja Europa, 2008)
Nedavno publiciranom knjigom, u cijelosti posvećenom Sestrinskoj riječi, postalo je i široj publici razvidno koliko je taj časopis, zapravo, bio raznolik i suvremen. Osim članaka o povijesti medicine (O. Trausmiller o velikim epidemijama) i sestrinstvu (L. Vincek o sestrinstvu u Engleskoj, urednički članak o F. Nightingale, D. Pietzker o bečkoj školi sestara Rudolfinerhaus, N. Bovolini-Blagojević o sestrama Nj. V. kraljice Marije, L. Janović o finskim iskustvima i nepotpisan članak o prvoj sestri iz Kine u Jugoslaviji), časopis se usredotočio na ideje, propagandu, akcije i teškoće socijalnomedicinskog pokreta 1920-ih i 1930-ih (D. Chloupek o zdravstvenim stanicama, L. Janović-Wagner intervjuira A. Štampara, A. Lovreković publicira „Ne plašimo se rada na selu“, J. Rasuhin o problemima i metodama higijenske propagande, J. Glauz o zdravstvenoj propagandi uz cijepljenje protiv velikih boginja i dr.), na probleme „narodne prehrane“ (pitanje mlijeka, kukuruza, kruha, vitamina, kuhanja i dr.), bolesti i nametnike (pelagra, „otvorena“ ili „zatvorena“ tuberkuloza, cijepljenje protiv tuberkuloze po Calmetteu, ušljivost, svrab, o novijim pogledima na bolest rak), socijalno osiguranje i druga prava (zaštita materinstva, hranarina i dr.), ustanove zatvorene zaštite (Pirquetova klinika, antituberkulozni dispanzer u Ljubljani, brežički dispanzer, osiječka Školska poliklinika, Dječji dispanzer na Kosovu, Dječji dom Vardarske banovine u Skoplju), na primaljstvo (povijest „primaljskog pitanja“ u svijetu i kod nas, „sestra nudilja“ kao babica i njen zdravstveni rad na selu, pitanje babica u inozemstvu i kod nas, Prvi dopunski primaljski tečaj u Zagrebu, primaljstvo i zaštita matera u Grčkoj), na redovno školovanje u sestrinskim školama i stručno usavršavanje sestara (razvitak Škole sestara u Zagrebu, Škola za „zaštitne sestre“ u Ljubljani, budućnost sestrinstva, tip sestre potreban našem narodu, o tečaju za usavršavanje sestara u Beogradu i dr.), dileme o nazivu i profilu sestre (L. Janović-Wagner o nazivu sestra i dr.), raznolikost sestrinskog rada 1930-ih (bolnica, ambulanta, gradska periferija, sestrinski dnevnici, provincija, selo), zaštitu majke i djeteta (M. Pavlek-Miškina objavljuje članak „Bolesno dijete“, L. Janović-Wagner o prehrani djece itd.), zaštitu predškolskog i školskog djeteta, specifična područja sestrinskog rada (tuberkuloza, dijabetes, rak, duševna higijena, alkoholizam, laboratorij), udruživanje sestara (izvješća o aktivnostima Međunarodne udruge sestara, Jugoslavenskog društva diplomiranih sestara, njegova organa – Sestrinske riječi i banovinskih sekcija), na međunarodne veze, lik i etiku sestre (gdje L. Janović-Wagner piše o sestrinskoj uniformi i disciplini, a Eleanor Roosevelt članak „Što javnost očekuje od sestrinstva“), a časopis objavljuje i nekrologe (Štamparevoj supruzi Mariji, primjerice, kralju Aleksandru Karađorđeviću i dr.), kao i članke posvećene pripremama sestara za rat, ili pak feminističkom pokretu, hidroterapiji i dr.
Naslovnica knjige S. Grković-Janović Sestrinska riječ: između sućuti i dužnosti (Zagreb: Medicinska naklada / Škola narodnog zdravlja „Andrija Štampar“, 2015).
Lujzina kći Snježana (Janović, udata Grković) rođena je 1933.: baš ona pomoći će da pisana ostavština majke bude pretvorena u trilogiju koja će svjetlo dana ugledati početkom XXI. stoljeća: Sestra Lujza bit će objavljena 2003. u Splitu, kod Naklade Bošković, Lujzin dnevnik iz Drugog svjetskog rata 2008. u Zagrebu, kod Srednje Europe, a Sestrinska riječ 2015. u Zagrebu, kod Medicinske naklade (i Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“).
Pred početak Drugog svjetskoga rata (nakon, već, rođenja sina Andrije- Jaše 1939.) Lujza i Špiro Janović sele iz Zagreba u Split, a po izbijanju rata u Janovićev Sumartin, na Brač. Od svibnja 1941. (do 1944.) Lujza vodi i dnevnik (povremeno u obliku pisama mužu odnosno bratu Vlatku) iz kojega se može pratiti iščekivanje muža koji ratuje s Titovom vojskom (objavit će o tome 1979. i knjigu Jugoslavenski partizani na Malti), preživljavanje maloga sela pod okupacijom, i nadasve zanimljivo savezništvo s liječnikom Mittelbergerom u nadmudrivanju s njemačkim natporučnikom Kosebeckom. Dnevnik, pisan na listovima knjige troškova koju je bio ostavio otac, skrivan je od okupatora umotavanjem u navošteno platno i spuštanjem u rupu pod kamenje. Nakon povratka u Zagreb 1944., Lujza je preuzela dužnost delegata Međunarodnog Crvenog križa, ali je već veljače 1945. podlegla encefalitičkoj komplikaciji pjegavog tifusa, ne dočekavši povratak muža. Spletom sudbine, umrla je u Bolnici za kužne bolesti kraj Škole narodnog zdravlja, a bila pokopana na nedalekom Mirogoju.
Životopis Lujze Wagner koji je potpisala njena kći Snježana Grković ima vrijednost koju mogu osigurati samo arhivalije i dnevnici kombinirani s osobnim sjećanjima: nalik hommageu Eve Curie majci Mariji Skłodowskoj, i trilogija Snježane Grković-Janović nije tek biografija pionirke hrvatskog sestrinstva. To je priča o majci, ženi i stručnjakinji koja se iščitava kao nježni oproštaj s generacijama jedne proaktivne porodice, a onda i s čitavim vremenom i dugom kolonom njegovih intrigantnih agonista.
OGLASI
