Krv
Radi ponovnog stjecanja zdravlja, krv se pokušavalo peroralno konzumirati, puštati i silom otimati. Transfuzija je pokušavana prije gotovo četiri stotine godina, ali je mogla uspjeti tek otkrićem zakonitosti krvnih grupa, početkom XX. stoljeća. Od vampirizma, ne tako daleke prošlosti, do odbijanja transfuzije Jehovinih svjedoka našeg vremena, krv ostaje neiscrpnom temom bavljenja liječnika, povjesničara i filozofa.
OGLAS
Spekulativnu svijest naših predaka morala je dražiti činjenica koju su s vremenom otkrili: da u unutrašnjosti tijela, već pod samom kožom, obitava nekakva gusta, crvena tekućina koje imamo u ograničenim količinama i koja, ako iscuri, uzrokuje smrt. Do ideje da je ta krv1 tekući, dakle, teško uhvatljiv život, bio je samo korak, kao i da se manipulacijom te supstance doseže zdravlje. Rimljani, tako, piju krv gladijatora pogubljenih u areni kao lijek protiv epilepsije ili lepre, a egipatski faraoni se iz istog razloga kupaju u krvi. Francuski kralj Ljudevit XI. pije dječju krv za svoj ten, mađarska vlastelinka Elizabeta Báthory krv djevica, a i Gali i Inke, mnogo ranije, snagu crpe iz krvi ubijenog neprijatelja. Carlo Levi svjedoči da su Talijanke s juga, još u prvoj polovini XX. stoljeća, pokušavale zadobiti pažnju muškarca menstrualnom krvi. I suvišak krvi, koji se, po Hipokratu, Aristotelu i Galenu, stvarao iz probavljene hrane, trebalo je „tretirati“, jasno – pijavicama ili barbirskim puštanjem krvi.2 Krv će, kao i sve bitno, postati i staleškom diskriminantom pa će plemići tvrditi da njihova blijeda put zapravo razotkriva „plavu krv“, toliko različitu od seljačke preplanule cutis agricolae.3
Pokušaj transfuzije krvi iz janjeta u čovjeka morao je biti neuspješan ali je oslikavao i ljudsku ingenioznost, kao i ambiciju poprimanja mirnoće, čistoće i nevinosti
Peroralna konzumacija krvi, danas znamo, nije mogla pomoći, kao ni transkutana. Ideja da se krv nadomjesti izravnim ubacivanjem u krvožilje mogla se razviti tek po otkriću zakonitosti cirkulacije: i doista, kratko nakon objave djela Williama Harveyja (1628.), koji je zapravo samo zaključio da krv kola u jednome smjeru a ne, kao što se dotada bilo mislilo, da u žilama „raste“ i „pada“ poput plime i oseke, javljaju se prvi pokušaji transfuzije. Englez Richard Lower (1631.-1691.) pretače 1665. uspješno krv iz jednoga psa u drugoga, ali ne i iz janjeta u čovjeka. Dvije godine kasnije ponavlja pokus na mentalnom bolesniku, a iste 1667. i Francuz Jean-Baptiste Denys (1643.-1704.), liječnik na dvoru Luja XIV., spašava život dječaka, iscrpljenog tretmanom pijavicama, transfuzijom krvi janjeta. Zbog slabije sreće s jednim od sljedećih pacijenata, Denys će biti optužen za ubojstvo i, premda oslobođen krivnje, ostavit će se medicinske prakse, a transfuzija će 1678. biti u Francuskoj i zakonom zabranjena. Premda je još oko 1492. Abraham Meyre pokušao papi Inocentu VIII. spasiti život transfuzijom krvi trojice dječaka-pastira (s kobnim svršetkom i za „donore“ i za papu), prvom uspješnom transfuzijom humane krvi smatra se tek spašavanje 1818.4 rodilje-pacijentice Engleza Jamesa Blundella (1791.-1878.).
Avanturistički drski opiti završavali su u pravilu pogubno po bolesnike, izuzev u slučajevima male transfundirane količine krvi ili sretnog slučajnog poklapanja krvnih grupa (kao u slučaju Inka, koji su svi imali istu grupu – nula), sve do otkrića 1900. aglutinina i kompatibilnosti krvnih grupa austrijskog Židova Karla Landsteinera (1868.-1943.), koji će 1937. otkriti i Rhesus-faktor. Reuben Ottenberg (1882.-1959.) će, slijedeći ovo otkriće, 1907. u New Yorku izvršiti prvu ne-slučajno uspjelu transfuziju. Tako će i praksa infuzije mlijeka, za koje se 1870-ih vjerovalo da je idealan nadomjestak krvi, napokon moći biti napuštenom.5
U istarskoj Kringi, vampir nije samo legenda, već inspiracija književnika, festivala, „muzeja“, pa čak i ugostiteljskih objekata s ponudom posebnih koktela
Kao što ima onih koji krv ne žele dati, tako ima i onih koji je ne žele primiti. Jehovini svjedoci, evangelička vjerska skupina koja broji oko osam milijuna pristaša (u Hrvatskoj 5600), osnovani 1870-ih, donijeli su 1945. odluku da ne smiju primati ni krv ni krvne derivate (za neke, ipak, mogu odlučivati individualno),6 od 1961. po cijenu ekskomunikacije. Odluka je utemeljena na restriktivnom tumačenju Knjige postanka 9:4 (...samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv...) odnosno Levitskog zakonika 17:11 (...jer je život živoga bića u krvi...). U skladu s teološkim stavom, „ne možemo iz našega tijela uzeti dio krvi koja označava naš život, a i dalje ljubiti Boga čitavom svojom dušom“, tj. „davanjem ili primanjem krvi daje se dio sebe, odnosno nekome se oduzima dio života, a smanjuje se ili povećava duša kojom se ljubi Boga“.7 Prema najraširenijoj sudskoj praksi, pak, izbor Jehovinih svjedoka ima prednost nad mišljenjem liječnika, ali ne i kada se radi o odlučivanju u ime ugroženog djeteta.
Naravno, mistika krvi, i s njome povezanog vitalnog duha, plijenila je jednako pažnju puka i književnosti, pomažući oblikovanje legendi o nasilnom oduzimanju krvi kao lijeka i hrane mitskih bića vukodlaka i vampira. Naši krajevi nikada ni u čemu nisu zaostajali za europskim trendovima, pa nisu ni u vampiromaniji. Štoviše, jedan od prvih dokumentiranih slučajeva vampirizma vezuje se za slučaj iz istarske Kringe iz 1672., kada je Jure Grando nakon smrti uporno pohodio svoju udovicu i maltretirao je sve dok mu pazinski župan Miha Radetić s nekoliko drugova nije kroz srce protjerao glogov kolac. (Da stvar bude kurioznija, priča je objavljena i u zbirci „Priče o sablastima i vješticama iz rajnskog antikvarija“, koju je 1925. u Koblenzu uredio Hermann Hesse. U novije se, pak, vrijeme, javlja teorija prema kojoj se radilo o obračunu s opravdanim buntovnikom protiv feudalčeva ius primae noctis.) I Valvasor je u svojoj „Slavi vojvodine Kranjske“ iz 1689. spominjao ukorijenjeno i rasprostranjeno vjerovanje u vampire u našim krajevima, u koje ide i slučaj iz crnogorskog Peroja, s juga Istre, i zloduhu u tijelu umrle djevojčice koji je protjeran tek probijanjem kolca, na što je iz tijela djevojčice iscurilo krvi toliko da je u njoj plivao čitav grob. Najatraktivniji slučaj svakako je ipak bio opatijski: 17. lipnja 1881. je, naime, član Općinskog poglavarstva Paskvale Jačić, zajedno sa slugom iz Bregi Antunom Benčinom i grobarom iz Vasanske Ivanom Frankovićem, iskopao svježi leš stanovitog Ivana Varljena i isprobijao ga s pet klinaca (po jedan kroz usta i kroz svaku petu) te ga, prerezanih tetiva odostrag na koljenima, vratio potrbuške natrag u raku. Stvar je završila na sudu i s višemjesečnim zatvorskim kaznama, ali ostaje fascinantnim da je Opatija imala svog „gutača krvi“ na groblju, otprilike pred vratima današnjeg Umjetničkog paviljona Juraj Šporer, u doba kada se već dobrano punila prvim plemenitim turistima...8
1. Grč. αiμα; lat. sanguis; franc. sang; tal./port. sangue; španj. sangre; rum. sânge; engl. blood; njem. Blut; nizozemski bloed; danski/norveški/švedski blod; rus. кровь; ukrajinski кров; poljski krew; češ. krev; srpski/ makedonski крв; bugarski крьв; slov. kri; litvanski kraujas; latvijski asinis; irski fola; mađ. vér; finski/ estonski veri; alb. đak; turski kan; malteški demm; arap. i žid. dam; svahili damu; somalijski dhiig; zulu igazi; indonezijski/malezijski darah; kin. ksue; maorski toto.
2. Cf. Ante Šercer, ur. Medicinska enciklopedija, sv. 6 (Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ, 1962), s.v. „Krv – povijest“ Lavoslava Glesingera, 221-223.
3. Postoji i tumačenje da su izraz „plava krv“ skovali Španjolci da bi u srednjemu vijeku istaknuli različitost u odnosu na arapsko-berbersku tamnoputost. Cf. Marin Ježić. „Biologija plave krvi – manje poznata strana povijesti“, http://www.rodoslovlje.hr/o-radu-drustva/predavanja-i-prezentacije/biologija-plave-krvimanje- poznata-strana-povijesti.
4. Po nekima, tek 1829.
5. Znatan dio ovoga članka izložen je na Stručnom simpoziju s međunarodnim sudjelovanjem Više od krvi, pod naslovom “Povijest i etika dobrovoljnog darivanja krvi“ (Rijeka, 12. prosinca 2014.).
6. Cf. Association of Anaesthetists of Great Britain and Ireland, Management of Anaesthesia for Jehovah‘s Witnesses (London: AAGBI, 1999), 2; Peter Hamadej, „Zašto Jehovini svjedoci odbijaju transfuziju krvi i koje su im alternative prihvatljive“, u Bioetika i pitanje odbijanja transfuzije krvi, ur. Ivan Šegota, Nada Gosić i Zvonko Bošković (Rijeka: Medicinski fakultet/Hrvatsko bioetičko društvo, 2001), 24 (23-31).
7. Luka Tomašević. „Teološko-etički pogled na transfuziju krvi“, u Bioetika i pitanje odbijanja transfuzije krvi, ur. Ivan Šegota, Nada Gosić i Zvonko Bošković (Rijeka: Medicinski fakultet/Hrvatsko bioetičko društvo, 2001), 89 (81-92).
8. Cf. Amir Muzur. Liburnijski mikrokozam: studije, osvrti, afekti (Opatija/Rijeka: Katedra Čakavskog sabora Opatija/Izdavački centar Rijeka, 2004), 108-111.
OGLASI
