Jod

---

Kirurgija je dobrim dijelom vještina, a vještina se razvija ponavljanjem. Stoga je od najranijih pretpovijesnih trepanacija moralo biti vještih zanatlija ove vrste. Pa ipak, uspjeh kirurgije nikada nije zavisio, kao što bi to njeno ime sugeriralo, samo od spretnosti ruke, već i o poznavanju građe i funkcije zdravoga i bolesnoga ljudskoga tijela, o bezbolnosti i dokinuću refleksa koji osiguravaju kooperabilnost pacijenta, i, konačno, o nezagađenosti kirurga, instrumenta i rane. Od ozakonjenja disekcije u XV. stoljeću i njena oznanstvenja u doba Andrije Vezala u XVI., poznavanje anatomije i patološke morfologije je prestalo biti kočnicom, a uvođenjem etera i kloroforma sredinom XIX. stoljeća uvelike je unaprijeđena i analgezija (kojoj se, doduše, u raznim civilizacijama, odavna bilo doskakalo udarcem u glavu, akupunkturom, makom ili kokom). Problem stvaranja aseptičnih uvjeta (grč. sepsis = truljenje), međutim, bio je u potpunosti riješen kao posljednji, tek u osvit XX. stoljeća. Iako je, naime, opstetričar Ignaz Semmelweis (1818. – 1865., skončao poremećena uma u peštanskoj Bolnici svetog Roka), već 1840-ih shvatio (doduše, ne iz prve) da rodilje na jednom od odjela bečke Opće bolnice češće umiru slijedom kontakta sa studentima koji im prilaze neopranih ruku, neposredno nakon vježbi iz patologije, i iako je Joseph Lister 1867. u Glasgowu uveo sterilizaciju kirurškog instrumentarija karbolnom kiselinom, ispravni antiseptički tretman zaokružen je tek prinosom jednog Riječanina.

Dr. Antonio Grossich, promicatelj suvremenog antiseptičkog tretmana u kirurgiji. Najveće postignuće bilo je uvođenje nove tehnike preoperativne dezinfekcije jodnom tinkturom

---

Antonio Grossich (1849. – 1926.) rođen je u Draguću, u središnjoj Istri, u imućnoj i uglednoj porodici u kojoj je već pradjed bio župan, djed sudac, a otac načelnik.1 Majka Angela Francovich rodila je, osim Antonija, još trojicu sinova i dvije kćeri.2 Otac, poštenjak čija je deviza bila „Bolje biti prevaren nego prevariti“ i zanesenjak talijanskim korjenovima („Roditi se Talijanom  je Božja milost; biti toga dostojan je dužnost“), umro je kada je Antonio bio još dječak koji će se školovati u Draguću, Piranu, Kopru i Pazinu. Od samoga početka pokazuje priličnu nesnošljivost prema „slavenskom elementu“: za jednih školskih praznika, zajedno sa svojim rođakom – gradonačelnikom Draguća – pali na seoskom trgu slovenske knjige. Medicinu je diplomirao u Beču (nakon što je, nakon tri semestra, napustio studij prava u Grazu), i, pritisnut propašću obiteljskog imanja, godinama radio kao općinski liječnik u Kastvu, da bi 1886., nakon kraćeg djelovanja pri Katedri za kirurgiju u Innsbrucku (i učeći kod Spaetha i Alberta), došao za primarija u Gradsku bolnicu sv. Duha u Rijeci. U Rijeci, u kojoj će ostati do kraja života, ženi Hedvigu/ Edvige Maylander, s kojom će imati kćer Bice i sina Ruggera (budućeg kirurga), drži portret Garibaldija u predsoblju stana i trpi od gihta.3

Bista A. Grossicha (danas u Arhivumuzeju Društva za riječke studije u Rimu – Società di Studi Fiumani – Roma)

---

Svakako najveće postignuće Antonija Grossicha bilo je uvođenje nove tehnike preoperativne dezinfekcije obrijanog područja jodnom tinkturom.4 Premda se jod i ranije bio koristio u dezinfekciji rana (u Zagrebu je ovaj postupak uveo Teo- dor Wickerhauser),5 tehnika je dotad podrazumijevala sapunanje, ribanje rane četkom i druge postupke koji su jod činili manje učinkovitim.6 Na ideju drugačije uporabe joda Grossich je došao radeći s povredama lučkih radnika u Rijeci. Tinkturu je na novi način („penelacija“ nakon brijanja, bez ispiranja alkoholom ili eterom) prvi put upotrijebio u proljeće 1907., o tome objavio članak u Zentralblatt fur Chirurgie,7 a u kolovozu 1909. o njoj je referirao na međunarodnom kongresu u Budimpešti (gdje svi izlažu na njemačkom ili francuskom, a Grossich jedini na talijanskom jeziku). Osobito su oduševljeno Grossichevu metodu propagirali Fritz Konig iz Hamburga i Charles Walther iz Pariza. Grossich je (kao i Catti) poznavao dvadeset godina starijeg Billrotha koji je čak, često boraveći u Opatiji, znao i operirati u riječkoj bolnici (Billroth i Grossich su, vjerojatno, imali mnogo zajedničkog – primjerice, grubost prema asistentima tijekom operacije). Prema anegdoti koju je pamtio Ante Medanić a zabilježio Nikola Korin, Billroth je jednom, na svoju sablazan, zapazio da se Grossich, nakon pranja ruku a prije samog zahvata, počešao „straga“, a potom tražio od bolničara da mu preko ruke prolije jodnu tinkturu. Godine 1912., talijanska je vlada Grossicha, zbog zasluga u spašavanju brojnih života uvođenjem paketa sa sterilnom gazom i bočicom joda u vojničku opremu, imenovala komendatorom Reda talijanske krune, 1919. je Rijeka izdala poštansku marku s njegovim likom, a 1910., prilikom posjeta japanskih mornaričkih časnika Rijeci, ispostavilo se da i Japanci znaju za Grossicha.8 U vrijeme Prvog svjetskoga rata, Grossich se od samoga početka uvelike angažirao kao kirurg Crvenog križa. Premda povremeno uzdizan do nebesa (kao, primjerice, 1888., nakon uspješnog odstranjenja tumora teškog 27 kilograma iz trbuha neke djevojke s Praputnjaka), Grossicha, međutim, ipak nisu voljeli baš svi Riječani: svibnja  1909., zgrožen klevetničkim napadima tjednika La tabacchina, Grossich nudi Gradskom vijeću ostavku na položaj primarija Gradske bolnice.

Ruggero Grossich, sin A. Grossicha, također kirurg u Rijeci, a kasnije i Karlovcu 

---

Kada se razmišlja, govori ili piše o Antoniju Grossichu, nerijetko se bezrazložno pokušava minorizirati ili čak „zatajiti“ njegova politička djelatnost. Još 1898. izabran je za člana Gradskog vijeća, u kojemu će se, osobito 1905. –1908., vrlo žustro boriti protiv „mađarizacije“ Rijeke. Ožujka 1914. izabran je za zamjenika gradonačelnika Rijeke, Riccarda Zanelle (kada je car odbio potvrditi Zanellin izbor, Grossich postaje zamjenik Franji Korošcu). Od 1918. do 1920. bio je predsjednikom Talijanskog nacionalnog savjeta Rijeke, a prvih nekoliko mjeseci 1921. predsjedavao je i privremenom vladom samostalne riječke državice. Bio je članom riječke delegacije koja je travnja 1919. sudjelovala na mirovnoj konferenciji u Parizu, kao i one koja je iste godine pozvana na rimski Kapitol, na prijam u čast američkog predsjednika W. Wilsona. Siječnja 1919. je, u Rimu, zagovarajući aneksiju Rijeke i osuđujući „hrvatsku okupaciju“ grada 29. listopada 1918., izgovorio famoznu: „Večeras na moja usta govori sama Rijeka“. Talijanskom je generalu Grazioliju 1919. u Rijeci poručio da „uzme tu Rijeku, koja je njegova“, a kada su sardinijski grenadiri kasnije ipak napustili grad, bacio se generalu u zagrljaj, plačući nad „izdajom“. Naposljetku je, 1923., ušao i u talijanski Senat: apel za aneksijom Rijeke, iz njegova prvog govora kao senatora 9. lipnja 1923., ostvaren je šest mjeseci kasnije. Sredinom ožujka 1924., prilikom posjeta talijanskog kralja Viktora Emanuela III. Rijeci, Grossich kralju predaje ključeve grada.9

O Grossichevu književnom stvaranju još su rjeđi izvori. Osim putopisa iz Palestine, objavljenog 1896., nakon što je, u svojstvu dvorskog liječnika, onamo pratio nadvojvotkinju Štefaniju, Grossich je objavio i nekoliko drama, uglavnom pod utjecajem Ibsena (La donna fatale, 1893.; Nozioni d ‘igiene; La vita e dolore, 1919.).10

Naravno, osim u obliku tinkture, u medicini se jod (grč. ljubičast; otkriven 1811.) odavno koristio – ranije kao lijek protiv trovanja olovom ili sifilisa, kasnije kao dodatak soli u prevenciji gušavosti i kretenizma ili, pak, kao radioaktivni jod u terapiji hipertireoze i radiološkoj dijagnostici, no to moramo ostaviti za neku drugu priču.

---

1. Susmel E. Antonio Grossich nella vita del suo tempo, 1849-1926. Milano/Roma: Treves/Treccani/Tumminelli; 1933:3-4.
2. O tome piše i sam A. Grossich u svojim sjećanjima: Grossich A. La famiglia Grossich nella storia di Draguccio. Vigevano: Battaglia; 1925.
3. Paolucci R. Medaglioni biografici: Antonio Grossich. La riforma medica. 1919;35(18):368.
4. Grossich A. Meine Präparationsmethode des Operationsfeldes mittels Jodtinktur. Berlin: Urban & Schwarzenberg; 1911.
5. Cf. Glesinger L. Povijest medicine. Zagreb: Školska knjiga; 1978:280.
6. Cf. Tomajuoli G. Il patriota Antonio Grossich: sconosciuto scienziato di fama mondiale. Le tre Venezie. 1936;11(10):313.
7. Grossich A. Eine neue Sterilisierungsmethode der Haut bei Operationen. Zentralbl Chir 1908; 35: 1289- 92. Navodno je članak godinu dana čekao na red za objavljivanje.
8. Bajla E. Antonio Grossich: l‘ideatore del metodo di antisepsi cutanea colla tintura di jodio. Gazzetta sanitaria. 1937;10(2):6-14.
9. Marussi V. Un grande cuore italiano: Antonio Grossich. Vita nova: rivista mensile illustrata dell‘Universita fascista di Bologna. 1933;9(6):435-437.
10. Tekst o Grossichu prenijet je, u skraćenom obliku, iz knjige: Muzur A. Nezavršena povijest medicine u Rijeci: priča o gradu, ljudima i profesiji. Rijeka: Medicinski fakultet u Rijeci/Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture/Naklada Kvarner; 2013.