Inkubacija

„Zalegnuti“ se može na vojnički položaj ili sinekuru, „naleći“ će vlak ili teretno vozilo, a „ulegnuće“ ostaje za nekima od nas na kauču. Niti jedna od ovih riječi u modernom hrvatskome jeziku, međutim, ne oslikava više latinski izraz incubatio, izveden od cubo = ležim, spavam (kao, uostalom, i konkubina = „priležnica“) kojime su u starome Rimu opisivali padanje noći ili sjedenje ptice na jajima (zbog čega i danas bakterijske kulture i kokošja jaja dozrijevaju u inkubatoru, baš kao i ljudska nedonoščad), ali, ponajprije i ponajviše, lijeganje u hram u očekivanju objave.

Svake noći, tijekom tisuću godina (550. pr. Kr. - 500. n. e.), bolesni su hodočasnici hrlili u hramove Asklepija tražeći savjet i izlječenje

U ta, daleka i drugačija, vremena ugled profesionalnih liječnika nije bio osobito visok, vjerojatno zbog načela pokušaja i pogreške na kojem se njihovo prakticiranje pretežito zasnivalo. Ljudi su se neusporedivo više uzdali u nepogrešivo, sveznajuće božanstvo i one koji su mogli i znali prevesti mišljenje tog božanstva na jezik smrtnika – svećenike. I baš kao što bi bolesnici u Babilonu (inače predanom inkubaciji u hramu Eridua) legli na trg i osluškivali savjete prolaznika, tako su u antičkom Egiptu ili Grčkoj, a potom i u ranokršćansko doba, oni koji trpe odlazili uvečer u hram, usnuli pod okriljem kamenja i stupova, i ujutro se budili – ili se bar nadali probuditi – s rješenjem koje im je sugerirao sâm bog ili njegov izabranik – svetac (nerijetko „specijaliziran“ za određene bolesti). Egipatski papirusi spominju da ime božanstva Besa valja napisati na lijevu ruku i pokriti crnom tkaninom, a potom usnuti bez da se više govori (čak i bez da se odgovara na pitanja). Ova vrsta pomoći, „gdje se Bog ukazuje i podjeljuje zdravlje ili, češće, upućuje koji postupak valja slijediti“,1 na Zapadu poznata samo sporadično, bila je vrlo raširena među Istočnim izlječiteljima, osobito Kuzmom i Damjanom, Teklom (V. st.), Cirom i Ivanom, Artemijem iz Konstantinopola i drugima. Inkubacija se može povezati s općim vjerovanjem da su snovi neka vrsta „međustanja“ u kojemu kontakt s bogom može biti jednostavnije uspostavljen nego na javi (postoji i objašnjenje kako je inkubacija zasnovana na vjerovanju da sveci noću posjećuju gradove koji su pod njihovom zaštitom, no kako se ovo vjerovanje ne javlja prije IV.-V. st., objašnjenje ne može biti dovoljno). Osim u hramovima božanstava, povoljan san tražio se i u grobnicama predaka ili na vrhovima planina, a spavanju je prethodilo kupanje u hladnoj vodi, mazanje lica blatom ili pepelom i drugi simbolički rituali.2 Ako je primljena poruka bila jasna, poslušalo ju se (primjerice, kada sveta Marija detaljno objašnjava usnulom bolesniku kako će kirurg ukloniti karbunkul koji ga smeta3), a ako je bila dvojbena ili višesmislena, pričekalo se svećenika da je protumači. U Imhotepovim, Serapisovim i Asklepijevim hramovima svećenik bi izjutra obilazio usnule jadnike, kao noćni čuvar moderne beskućnike koji traže zaklona u javnom prostoru, praćen svojim zmijama (što nas simbolikom neodoljivo podsjeća upravo na liječenje). Pripovijedanje sna upućenom „interpretatoru“, pak, sukus je Freudova (i Jungova, naravno4) pshihoanalitičkog pristupa: dubinski psiholog iz ispričanog „manifestnog sna“, primjenjujući znanje o „individualnim“ i „univerzalnim“ simbolima, izvodi „latentni san“ koji razotkriva prave frustracije pojedinca i tako vodi k njegovu izlječenju.

Kao što moderna psihologija inkubacijom naziva jednu od četiriju faza kreativnosti, povezanu s nesvjesnom obradom ideje, tako i medicina našeg doba (točnije od 1646. godine), ipak čuva izraz inkubacija, ali ne (više) za traženje božanskog savjeta, već da bi definirala period od trenutka zaraze uzročnikom neke bolesti (ali i izlaganju kemikaliji ili zračenju) do pojave njenih prvih simptoma, dakle, vrijeme latencije kada se uzročnik razmnožava, migrira tijelom i počinje vlastiti životni ciklus uklapati u ciklus ljudskih stanica, ali je za vanjskog promatrača, pa i samog zaraženog, još uvijek neprimjetan (pri čemu inkubacija može imati ekstrinzičku komponentu, povezanu s ciklusom patogena u prijenosniku bolesti, i intrinzičku, koja se odnosi na dio ciklusa patogena u krajnjem domaćinu). Baš kao što vrijeme inkubacije ptičjih ili gmazovih jaja može prilično varirati – od deset dana u goluba do 12 mjeseci u kameleona, tako i vrijeme inkubacije bolesti u čovjeka može biti vrlo različito. Grubo uzevši, virusne su bolesti „brže“ od bakterijskih, a probavne od kožnih. Tako u kolere, primjerice, inkubacija prosječno traje dan i pol7, u gripe 1-3 dana, u kuge 2-7 dana, u dječje paralize 7-14 dana, u velikih boginja 7-17 dana, u zaušnjaka 14-18 dana, u mononukleoze 28-42 dana itd. Među najduljim je inkubacija u lepre (gube), gdje su zabilježeni slučajevi kojima je trebalo i tridesetak godina da nakon kontakta s uzročnikom otkriju znake bolesti (prosječno inkubacija traje četiri godine).