Histerija

---

Ako se u neuroznanostima – pa makar i u njihovoj povijesti – može govoriti o „seksizmu“, onda je za to kriva „histerija“, pa možda nije posve pogrešna ni feministička teza da je povijest histerije (obljubljene jedino kod nadrealističkih umjetnika), zapravo, povijest nastojanja diskreditacije žene.

Ime hysteria je grčko, ali ideja „lutajuće maternice“ (grč. υστέρα = maternica), koja uzrokuje čitav niz bolesti, mora biti daleko starija, budući da se spominje već u Kahunskom papirusu (oko 1900. pr. Kr.).1 U starom svijetu histerija nije smatrana duševnom bolešću, već čisto fizičkim procesom. U Corpusu Hippocraticumu javlja se, doduše ne pod istim imenom, kao jedno od najraširenijih ženskih oboljenja. Kao njegov uzrok spominju se promjene pozicije maternice, pripisane utjecaju vlage, izostanku spolnog odnosa, pretjeranom tjelesnom „pražnjenju“ i zadržavanju menstruacije, ali „pomicanje“ maternice može biti izazvano i plesom, trčanjem itd. Osobito su stare djevice, udovice i neplodne žene trpjele od „histeričnih“ smetnji koje su uključivale vrlo širok spektar simptoma, ovisno o mjestu koje bi maternica u kretanju pritisnula – bolove, tikove, gušenje, kašalj, iznenadnu nijemost, nesvjesticu,2 pjenu koja izlazi na usta itd. Aretej iz Kapadocije opisuje histeriju kao i Hipokrat, ali dozvoljava postojanje njenog muškog pandana (katocoz) koji će Themison iz Laodiceje nazvati satirijazom. S obzirom na tako „kompleksnu“ interpretaciju, nije čudo da je tretman „histerije“ podrazumijevao koješta, počevši od ubacivanja ugljenog dima u rodnicu pa do otvorenog promicanja nevjernosti i hetero-masturbacije, a i u modernije će doba biti prečesto simplificiran i sveden na dijagnozu „hipopenisemije“, odnosno na „lijek“ penis normalis (koji je zagovarao slavni bečki ginekolog Rudolf Chrobak).

Za čitava srednjeg vijeka nije bilo značajnijeg doprinosa studiji histerije: čak su i hipokratske pre drasude morale biti nepoznate mnogim srednjovjekovnim promatračima koji su običavali klasificirati „histerične“ simptome kao svetačke odlike ili kao opsjednutost đavlom. Tek Charles Lepois (XVII. st.) niječe „zaostajanje“ menstruacije kao uzrok histerije („trome, serozne tekućine potiskuju životinjske duhove u stražnjem dijelu glave, blizu izlazišta živaca“), povezujući napokon histeriju sa živčanim sustavom, a njegov suvremenik Thomas Sydenham žensku histeriju uspoređuje s muškom (hipohondrijom).

U starom svijetu histerija nije smatrana duševnom bolešću, već čisto fizičkim procesom. Na slici: Pelvicdouche – masaža vodom kao terapija za histeriju (oko 1860.)

---

U XIX. je stoljeću histerija proučavana više nego ikada ranije i kasnije („zlatno doba histerije“), ali rezultati nisu bili proporcionalni: Jean- Martin Charcot je vrlo precizno opisao „veliki napad“ i podijelio histeriju u paroksističku (koja uključuje velike, male i atipične krize) i stigme (stalne pojave za koje bolesnik ne zna),3 odnosno u četiri faze – epileptoidnu, klaunizam/velike pokrete, strastvenu i konačni delirij, a naglasio je i nasljedni moment u histeriji, kao i njeno liječenje hipnozom (poistovjećujući podložnost hipnozi sa sklonošću histeriji).4 Pojavilo se nekoliko knjiga, kao i nekoliko teorija (Richetova „histeroepilepsija“; Charcotova „jajnička histerija“ itd.). Tek je, međutim, s Josephom Breuerom i Sigmundom Freudom histerija našla uspješan tretman – psihoanalitički razgovor. Teorijska objašnjenja su, međutim, ostala u okvirima spekulativne psihologije, zasnovane na „unutarmoždanoj napetosti“ uzrokovanoj psihotraumatskim emocijama (potisnutom libidu) i njihovom (ne) svrsishodnom motornom pražnjenju,5 a dva najpoznatija slučaja nisu polučila osobit uspjeh (Breuer je pobjegao od fantomske trudnoće „Anne O.“, a Freud od zamršenog odnosa s „Dorom“).6

Koliko je čitava naša civilizacija isprepletena s histerijom može pokazati i primjer knjige Malleus maleficarum („Čekić za zlotvorke“) iz XV. stoljeća. Optužene da proklinju muške spolne organe, ali i da šalju gubu i padavicu i oduzimaju razum, mnoge žene bile su spaljene na lomači tek temeljem njihovih konverzivnih ili disocijacijskih simptoma – „opsjednutosti demonima“ i „mističke ekstaze“, nijemosti, sljepoće, grčeva i seksualnih priviđenja, dok su područja neosjetljivosti (anestezije) smatrana satanskim stigmama.

Drugi primjer „histerijskog“ mijenjanja tijeka povijesti je „politizacija histeričke dijagnoze“ u Francuskoj 1880-ih, kao rezultat pozitivističke antiklerikalne alijanse između psihijatrije i politike (Gambetta – Bert – Charcot – Bourneville). Alijansa je sekularizirala bolnice i medicinsku izobrazbu i, uslijed uspona Charcota, unaprijedila histeriju u najproučavaniju i najpopularniju bolest čiji su dijagnostički kriteriji standardizirani i naširoko primjenjivani.7

Što danas znamo o pravoj pozadini tzv. histerije?

Općenito je prihvaćena podjela na konverzivne poremećaje (tj., slučajeve gdje se unutarnji sukob „konvertira“ u fizičke simptome: poremećenu koordinaciju ili ravnotežu, uzetost ili lokaliziranu slabost, teškoće s gutanjem ili „knedlu“/ „njok“ u grlu, gubitak glasa, osjeta dodira ili boli, pojavu sljepoće, gluhoće, halucinacija, napadaji ili grčenja) te disocijacijske poremećaje (tj. promjene stanja svijesti: amneziju, fugu, trans, „opsjednutost“ itd.). Slažemo se i da takvi konverzivni, odnosno disocijacijski poremećaji, moraju biti psihičkog podrijetla, „vremenski tijesno povezani s traumatskim događajima, nerješivim i nepodnošljivim problemima ili poremećenim odnosima“.8 Prema najnovijoj klasifikaciji,9 raniji „somatoformni poremećaji“ nazivaju se „poremećajima sa somatičkim simptomima“, „somatizacijski poremećaj“ se više ne spominje, a „konverzivni poremećaj“ shvaća se kao dio somatičkih simptoma (koji ipak može ostati medicinski neobjašnjiv). Unatoč drugačijem opisu, o fiziološkim procesima koji stoje u pozadini konverzija ne znamo mnogo više no što smo znali u srednjem vijeku.

Nogometni stadioni danas su česta poprišta nekontroliranog ponašanja pojedinaca i navijačkih skupina‘

---

Svakako kuriozan fenomen predstavlja „muška histerija“, na koju je pažnja osobito svrnuta u ratovima i nakon njih (u Prvom svjetskome ratu, u formi „granatnog šoka“, a u Drugome, „jurišanja“), kao i „epidemijska histerija“, kada se zajednički simptomi razvijaju u skupini ljudi uslijed „izloženosti“ zajedničkom precipitatoru (primjerice, u „epidemiji smijeha u Tanganjiki 1962., ili u starijim, srednjovjekovnim slučajevima „koreomanije“ i „bogomoljki“ – béguines, žene koje su vodile pokajnički život izolirane od društva, a čiji se broj procjenjivao na oko 2,5% populacije ili čak 15% odraslih žena tog vremena u Baselu, Kolnu, Strasbourgu i nekim drugim regijama10).

Je li se histerija bitno mijenjala tijekom vremena?

Pristup i stav prema histeriji, njene definicije i konotacije su, kao što bi se i očekivalo, tijekom vremena modificirani. Međutim, ima motiva i za vjerovanje da su ljudi razvijali uvijek različite oblike konverzija. U srednjemu vijeku najraširenije vrste mogle su biti paralize, sljepoća, gluhoća itd., kako sugeriraju zbirke čuda. U našem vremenu vrlo se rijetko nalaze „srednjovjekovne konverzije“ ili Charcotov „klasični napad“, ali smo, s druge strane, vrlo često suočeni, primjerice, s alergijskim reakcijama. Ako znamo da histerija podrazumijeva prvenstveno oponašanje uzora (modela), onda je opravdana teza da su konverzije psiho-fizičke reakcije na unutarnje sukobe (sa sobom, obitelji ili društvom), s time da način na koji će naše nesvjesno reagirati ovisi o našem osobnom znanju i sukobima, kao i o znanju i sukobima tipičnima za dotično vrijeme.

U svakom slučaju, zamjenom naziva nismo se riješili histerije: ona u našem dobu ne živi samo u dijagnozi „graničnog poremećaja ličnosti“, poremećaja hranjenja ili disocijacije ličnosti, već, naveliko, i kao sindrom Zaljevskog rata (američkih vojnika), kronična iscrpljenost ili otmica u režiji „vanzemaljaca“, a nerijetko i kao nekontrolirano ponašanje navijača na utakmici ili slušatelja pop-koncerta. Histerija, velemajstorica imitacije i simulacije, kojom u svakodnevici olako „krstimo“ i svoje prekomjerno reaktivne bližnje podložne utjecaju drugih, samo još jednom pokazuje koliko „povijesne teme“ mogu biti „žilave“.

---