Guba

---

Danas se često govori o „stigmatizaciji“ nekih bolesnika – uglavnom duševnih – pri čemu se misli na manje ili više suptilno „obilježavanje“ i posljedično marginaliziranje ljudi s dijagnozom poremećaja u ponašanju. U prošlosti, međutim, društvo je znalo biti neusporedivo okrutnije, osobito prema kožnim bolesnicima koji su izazivali strah od zaraze, ali i asocirali na kaznu za neki strašni grijeh. Opće medicinsko neznanje ovakvoj je ekskomunikaciji samo pogodovalo.

Car Konstantin obolio od lepre leži u postelji. Detalj iz Legende o Konstantinu i Sv. Silvestru, 1246. godina, Kapela Sv. Silvestra, Bazilika četvorice okrunjenih mučenika u Rimu

---

Takva je, od najstarijih vremena, bila sudbina bolesnih od lepre (grč. λεπό = gulim; λεπίς = ljuska), kasnije nazvane i „Hansenova bolest“ (po norveškom liječniku Gerhardu Armaueru Hansenu, 1841.-1912., koji je 1873. otkrio uzročnika lepre – Mycobacterium leprae: danas znamo da bolest može uzrokovati i druga bakterija, Mycobacterium lepromatosis, otkrivena tek 2008., da se uzročnici lepre i tuberkuloze mogu razmnožavati samo u sisavcima, kao i da lepra, osim ljudi, pogađa još samo pasanca i neke vrste miševa). Još u starozavjetna vremena, „gubavci” su (od guba/goba = gljiva; spužva, dakle, izraslina: pogrdne varijante koriste se i za žabu – gubavicu i usta – gubicu, premda moderne generacije rabe izraz guba i u suprotnom značenju, za nešto sjajno i atraktivno) bili izloženi vrlo strogim mjerama sprečavanja širenja zaraze: odjeća im je nakon otkrivanja bolesti spaljivana, morali su biti pokriveni do vrha gornje usne i u prolazu vikati „Nečist, nečist!”, a stanovati su mogli jedino izolirani. Ove se mjere nastavljaju provoditi i u srednjovjekovnoj Europi: „gubavci” moraju nositi crni plašt s dvije bijele zakrpe na prsima i visoki šešir s bijelom zakrpom, a kada im netko prilazi, moraju se oglasiti čegrtaljkom.1 Pipin, franački kralj iz VIII. stoljeća, proglašava lepru razlogom razvoda braka, a u XIII. st. od lepre umire i sam portugalski kralj, Alfons II. Za razliku od judeo-kršćanskog kulturnog kruga (ali i indijske i kineske kulture), u islamskom svijetu, međutim, leprozni nikada nisu bili tretirani kao otpadnici društva, prezreni i izopćavani (i koncept bolesti bio je drugačiji: Avicena piše da je lepra rak cijelog tijela, dok je rak, analogno, lepra jednog dijela tijela).

Američka izolacijska kolonija za leprozne na Havajima (Kalawo, planina Kalaupapa, no otoku Molokai, oko 1910. godine)

---

U srednjemu vijeku lepra se raširila čitavom Europom da bi, do XV. stoljeća, postala tek sporadičnom (mahom vezana za ruralna područja, ostala je prisutna najduže u Skandinaviji, sve do kasnog XIX. st.). U doba najveće raširenosti, samo je u Francuskoj postojalo oko 2000 posebnih ustanova, „leprozorija“ (nekada nazivanima i „lazareti“, kasnije  nerijetko prenamjenjivani u protukužne karantene), u koje su ovi bolesnici smještani. Za njih se brinuo i Red sv. Lazara koji je, izvorno u Jeruzalemu, okupljao najprije vitezove-„ gubavce“. U našim su krajevima leprozoriji postojali u Dubrovniku (1272.), Čazmi, Zadru, Splitu, Zagrebu i drugdje, a, osim Lazara,2 najviše zazivanima za zaštitu od lepre bili su i sveci Elizabeta Mađarska, Egidije, Silvestar, Juraj, Damijen, Agripina, Martin i Roman. Najpoznatije izolacijske kolonije za leprozne novijeg doba bile su ustrojene na Havajima (Kalaupapa na otoku Molokai; 1866.-1969.), u Carvilleu u američkoj Louisiani (1894.-1999.; danas je tu Nacionalni muzej Hansenove bolesti), na grčkom otoku Spinalonga (1903.-1957.), filipinskom otoku Culion (1906.-1992.), u australskom Derbyju (1936.-1986.; u Australiju su lepru „unijeli“ imigranti, tek 1889., da bi se potom bolest proširila epidemijski među Aboridžinima) i u Zoquiapanu u Meksiku (1939.-1980., na 2780 m nadmorske visine). Neke od ovih kolonija kovale su i vlastiti novac.

Prikaz fizičkih simptoma lepre, nigerijska maska, 600 g. pr. Kr.

Fotografija: Charles Davis, National Museum of Health and Medicine

---

Spomen lepre služi od najranijeg doba kao simbol kazne: Bog kažnjava Mojsijevu sestru Mirjam leprom, zbog ruganja bratu (Mojsijevim je zagovorom izliječena nakon deset dana), a kralja Jude Uziju zbog neovlaštenog prinošenja žrtve (lepra, hebrejski caraat, prenijeta mu je sunčanom zrakom). Elizej šalje leproznog sirijskog generala Naamana da se sedam puta zagnjuri (i tako “očisti”, tj. izliječi) u rijeci Jordan. I Isus je ozdravljivao leprozne: jednoga u Kafarnaumu, a drugu desetoricu čak i bez dodira, “na daljinu” (kao što je poznato, samo jedan od njih, Samarićanin, vratio se zahvaliti Isusu, dok su drugi požurili svećeniku po “potvrdu o ozdravljenju”, koja im je omogućavala povratak u zajednicu). Ideje o povezivanju bolesti i kazne (usp. lat. poena = kazna i engl. pain = bol) nisu rezervirane samo za lepru: ipak, zbog destrukcije kostiju lica i posljedičnog „propadanja” nosa i gornjih sjekutića (Bergenov sindrom; facies leontina), čvorića koji se javljaju duž živaca (leproma), a ponajviše zbog gubitka okrajina (prstiju) slijedom utrnuća osjeta boli (oštećenjem provodljivosti), leprozni su se bolesnici činili posebno „obilježenima” i kažnjenima, što se dobro uklapalo u sliku o njima kao osobito pohotnima i bolesti koja se prenosi spolnim putem (leproznima je bilo zabranjeno ući u bordel), a bolest se nerijetko brkala i sa sifilisom (u našim krajevima sa „škrljevskom bolešću“, pa je i posebnom bolnicom za ove bolesnike, u Kraljevici, upravljao rovinjsko-tršćanski liječnik Giovanni Fabretti, 1790.-1876., ne slučajno autor djela o lepri). Leproznih bolesnika bilo je, dakako, i u našem dijelu Europe. Posljednji leprozorij u bivšoj Jugoslaviji, u Sarajevu (iz 1894.), zatvoren je u kasnom XX. stoljeću. Leprozorij u Metkoviću, pak, djelovao je 1905.-1925. (u župnom uredu sv. Ilije još uvijek se čuva pinceta kojom su svećenici davali pričest bolesnima), a sušačkom dermatovenerologu Niki Bonetiću pripisuje se, otprilike u isto vrijeme, otkriće dvojice bolesnika u Bakarcu. Početkom XXI. stoljeća, panika se proširila srbijanskim Zaječarom, kada se doznalo da u okolici žive dvojica staraca bolesnih od lepre.

U svijetu našeg doba, najveća žarišta su lepre, od koje, procjenjuje se, boluje između 200 tisuća i 2 milijuna ljudi, Indija, Brazil i Mijanmar 

---

Paradoksalno, lepra je među najmanje zaraznima od zaraznih bolesti: inkubacija traje od tri do trideset godina, a za razvitak bolesti potreban je dugotrajan izravan kontakt s oboljelim (izvor bacila je sluz dišnog puta koja se kapljično prenosi, a mehanizam širenja tijelom nedavno je pripisan reprogramiranju Schwanovih stanica). Neki razlikuju oblike bolesti s većim, odnosno manjim brojem uzročnika, a drugi, prema manifestacijama, lakši tuberkuloidni oblik od težeg lepromatoznog. Hansen je, radeći u Bergenu (i bolujući od sifilisa), srušio predrasudu o nasljednosti i „mijazmatskom“ podrijetlu lepre, ali je njegovo otkriće prisvojio Albert Neisser, izoliravši bacil zahvaljujući moćnijem mikroskopu (slavu Hansena pomutio je i pokušaj zaražavanja jedne pacijentice uzročnikom lepre, koji je završio na sudu i stajao Hansena posla u bolnici). Učinkovit lijek za lepru – sulfonamid dapson – pronađen je 1937., a danas se uglavnom koristi njegova kombinacija s antibioticima rifampicinom i klofaziminom.

U svijetu našeg doba, najveća žarišta su lepre, od koje, procjenjuje se, boluje između 200 tisuća i 2 milijuna ljudi, Indija, Brazil i Mijanmar, a, kako stigmatizacija leproznih još uvijek nije eliminirana (u SAD-u i Velikoj Britaniji, primjerice, i danas postoji regulativa koja ograničava mogućnosti useljavanja i rada za bolesne od lepre),3 Ujedinjeni narodi su 2008. usvojili rezoluciju koja bi trebala obeshrabriti diskriminaciju. Sve je to, dakako, nedovoljno: problem „obilježavanja” bolesnih od lepre može nestati samo edukacijom, a ona je, znamo, uvijek najzahtjevniji i najneizvjesniji put oplemenjivanja čovjeka.

---

1. Cf. Škrobonja A, Muzur A, Rotschild V. Povijest medicine za praktičare. Rijeka: Adamić; 2003:76.
2. Muzur A, Škrobonja A, Rotschild V, Škrobonja A Jr. Saints protectors from leprosy – historical hints of suggestive therapy? Int J Lepr Other Mycobact Dis. 2002;70(4):269-73.
3. Álvarez Cordero R. La lepra en el mundo. Rev Fac Med UNAM. 2010;53(6):24-6.