Frenologija

---

Kao što čovjek nikad nije prestao vjerovati da snovi otkrivaju relevantne informacije o njegovu mentalnu životu, tako, zapravo, nikada nije odustao ni od ideje da promatranjem crta lica i konfiguracije glave može razaznati ključne osobine promatrane osobe. „Mudrosti“ ove vrste – da pametni imaju „visoko čelo“, ili da zločesti imaju „spojene obrve“ – prilično su raširene, a u jednome času, u prvoj polovini XIX. stoljeća, ponadale su se da uživaju i znanstveni temelj.

Oko 1800., naime, pojavila se teorija Franza Josepha Galla (1758.- 1828.), liječnika rodom iz njemačkog Tiefenbronna u Badenu, s vrlo cijenjenom privatnom praksom u Beču (gdje je i diplomirao medicinu, započevši studij u Strasbourgu), o tome da je um sazdan od neovisnih kvaliteta („organa“) lociranih u moždanoj kori („organologija“), čija je razvijenost proporcionalna odgovarajućim crtama karaktera i mjerljiva prema reljefu neposredno natkrivajućeg dijela lubanje („kranioskopija“).¹ Gallova teorija, dakle, koju će njegov najbliži i najpoznatiji učenik Johann Gaspar Spurzheim (1776.-1832.) kasnije nazvati „frenologijom“ (grč. fren = um; danas se tako naziva mišić ošita, kao trag prastarog vjerovanja da je um smješten u srcu), zagovarala je mapiranje ljudskih umnih karakteristika na korteksu i očitavanje njihove razvijenosti opipavanjem, dlanom i jagodicama, lubanjskih udubljenja i kvržica. Gall je na ovu ideju došao vrlo rano, promatrajući razlike u sposobnostima i ponašanjima svoje braće, prijatelja u školi i kolega na studiju i otkrivajući opetovane „korelacije“ između „izbuljenih očiju“ i pamćenja, glave „čudnog oblika“ i nadarenosti za učenje jezika, „kvrge iznad uha“ i povijesti džeparenja itd., a istodobno je pokazivao i očitu sklonost k prikupljanju i sistematizaciji primjeraka biljnog i životinjskog svijeta, a kasnije i 120 ljudskih lubanja. S vremenom je Gall „razlučio“ ni manje ni više nego 27 umnih kvaliteta i odredio im mjesto na površini kore: reproduktivni poriv, ljubav prema potomstvu, prijateljstvo, samoobrana i hrabrost, ubilački nagon, oštroumnost, osjećaj za vlasništvo i sklonost prema krađi, ponos i oholost, taština i ambicija, pronicljivost, podložnost obrazovanju, osjećaj za mjesto i vrijeme, pamćenje osoba, verbalno pamćenje, lingvističke sposobnosti, osjećaj za boje, osjećaj za zvuk i glazbena darovitost, matematičke i mehaničke sposobnosti, poredbena mudrost, metafizika, satira i duhovitost, pjesnički dar, dobrota i empatija, imitacija i mimikrija, religioznost i ustrajnost. Za prvih 19 „organa“ tvrdilo se da su prisutni i u životinja, a Spurzheim i drugi Gallovi učenici i sljedbenici „nadopunit“ će popis, pa će broj „organa“ porasti na preko četrdeset.²

Franz Joseph Gall, 1758.-1828.

---

Unatoč svom ugledu praktičara (koji mu je u jednome času donio i ponudu mjesta dvorskog liječnika), Gall je sa svojim frenološkim idejama u Beču dočekan „na nož“: Katolička crkva optužila ga je za deterministički ateizam (pri čemu je bila istina da je Gall bio determinist i pesimist, a Spurzheim optimist koji je vjerovao da se ljudi mogu „popraviti“), car Franjo I. za amoralni materijalizam, a oporuke nekih Bečana tražile su izrijekom zaštitu od „istraživanja dr. Galla“.³ Pred takvom je atmosferom Gall preselio u Pariz. Spurzheim, Gallov glavni asistent, pri mukotrpnom poslu sustavnog istraživanja moždanih presjeka i razdvajanja vlakana, 1812. je, zbog nepoznatih razloga, napustio Galla koji ga je optužio za plagiranje (premda je, ipak, dao svoj prinos frenologiji, dodajući nove „organe“ i postavljajući ih u hijerarhijske odnose: i samog će Galla, inače, kasnije Francuz E.-J. Georget optužiti za krađu ideje moždane lokalizacije funkcija Ch. Bonneta). Spurzheim je vrlo uspješno širio popularnost frenologije nizom turneja, nerijetko s patetičnim „demonstracijama“. I umro je na putu, u Bostonu: kao i poslije Gallove smrti, seciran je a lubanja mu je javno izložena.

Niz sljedbenika nastavilo je „frenološku misiju“: londonski psihijatar Bernard Hollander (1864.- 1934.) uveo je kvantitativnu metodu mjerenja lubanje (što je dodatno pridonijelo atraktivnosti „egzaktne“ frenologije: dobar prijam u Engleskoj možda je i rezultat očekivanja nekih da će frenologijom dokazati inferiornost koloniziranih naroda, baš kao što će to pokušati Belgijanci 1930-ih u Ruandi, „dokazujući“ superiornost Tutsija nad Hutuima, što je bio tek jedan od brojnih primjera spolne i rasne zloporabe frenologije). George Combe (1788.-1858.), osnivač Edinburškog frenološkog društva (1820.), postići će čak da ga kraljica Viktorija pozove da „očita“ glave njene djece⁴, a belgijski katolički svećenik Paul Bouts (1900.-1999.) frenologiju će povezati s tipologijom i grafologijom (iz čega je nastala „psihognomija“). Pod neposrednim uplivom Gallove discipline našli su se i torinski liječnik i kriminolog Cesare Lombroso (1835.-1909.), koji je tvrdio da je kriminalnost nasljedna (i kojim se oduševljavao, između ostalih, i naš Janko Polić Kamov), potom Paul Broca (1824.-1880.), otkrivač kortikalnog područja za govor i mnogi drugi. Braća Lorenzo i Orson Fowler, Amerikanci, u XIX. stoljeću stvaraju u Engleskoj čitav imperij na račun izdavanja frenoloških knjiga, atlasa i modela glave.⁵ Američke su tvrtke počele tražiti frenološki nalaz kao uvjet zapošljavanja, mladima se preporučivala konzultacija s frenologom prije vjenčanja, a 1850. je, u jeku kampanje, objavljena i frenološka analiza kandidata za predsjednika SAD-a. Da je ova ideja potrajala (a negdje još i traje), svjedoči i činjenica da je 1907. patentiran „električni frenometar“, da je Britansko frenološko društvo ugašeno tek 1967., a da je 2007., u saveznoj državi Michigan, frenologija uvrštena na popis oporezivih djelatnosti.

Frenološka karta sposobnosti iz 1883. godine4

---

Ipak, nekritična prema (odveć brojnim) protudokazima, frenologija je doživjela presudan udarac otkrićem P. Flourensa koje govori o tome da konture lubanje nisu povezane s oblikom mozga, pa su već prepričavane i anegdote da je Spurzheim, razočaran podatkom da je Descartesovo čelo bilo nisko, ustvrdio da „Descartes možda i nije bio tako velik mislilac“, ili, pak, da je F. Magendie Spurzheimu podvalio mozak umno zaostaloga pod Laplaceov.

Premda danas rjeđe (barem u javnosti) posežemo za argumentima i iskustvima fiziognomije (poznate i kao antroposkopija) koja je, bliska frenologiji, zagovarala prosuđivanje ljudi na temelju njihove vanjštine (dok „patognomija“, opet, pokušava povezati emocije s glasom i pokretima), ne samo da je se ne možemo posve osloboditi, nego ne možemo ni negirati zasluge koje je frenologija imala na razvitak moderne psihologije i neuroznanosti. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je Wildeov roman Slika Doriana Graya nastao pod tim utjecajima, nikako ne bismo trebali zaboraviti da se, zapravo, polovina od šest Gallovih izvornih frenoloških postavki pokazala točnom: da je medij djelovanja uma mozak, da je um složen od različitih kvaliteta/ funkcija (tj. da nije homogen), da je svakoj kvaliteti/funkciji pridružena određena areja mozga (topografska organizacija). Preostale tri postavke – da je veličina areje razmjerna snazi kvalitete/funkcije, da je oblik mozga definiran razvijenošću pojedinih kvaliteta/funkcija i da, budući da lubanja poprima oblik mozga („kao što rukavica poprima oblik ruke u njoj“), njena površina akuratno reflektira psihološke karkteristike, zapravo su samo pogreška u skali: naime, kao što je Einsteinov mozak otkrio bolju povezanost svojih neurona (veći broj sinapsi), tako nije isključeno da se na nekoj mikro- razini doista i ne kriju razlike koje reflektiraju ljudske psihološke karakteristike. Osim toga, danas se, barem za motoričke funkcije, zna da njihovo (ne)korištenje doista provocira plastične promjene (re-mapiranje) u korteksu. Gallovo vjerovanje u univerzalnu sposobnost živih bića da razumiju geste, koja dobiva u naše vrijeme zanimljiv aspekt otkrićem „zrcalnih neurona“, tek zaslužuje provjeru. Ne bi bilo zgorega da sve to imaju na umu oni koji danas nepodnošljivom lakoćom proglašavaju Galla „pseudoznanstvenikom“. Da ne govorimo o anegdoti da je Rayu Krocu, utemeljitelju McDonald‘sa, frenolog u djetinjstvu prognozirao „karijeru u biznisu s hranom“...

---

1. Schultz D, Schultz SE. A history of Modern Psychology. 9th ed. Fort Worth: Harcourt College Pulishers; 2003.
2. Cf Wells SR. The phrenological organs. [Internet] Available from: http://www.bc.edu/bc_org/avp/cas/ fnart/phrenology/phrenology_frames.html
3. Hothersall D. Povijest psihologije. 3. izd. Prev. Mistrić J, Robić M. Jastrebarsko: Naklada Slap; 2002.
4. Wikipedia. Phrenology. [Internet] http://en.wikipedia.org/wiki/Phrenology
5. van Wyhe J. The history of phrenology. [Internet] http://www.victorianweb.org/science/phrenology/intro.html