Iskustva u liječenju raka pluća u vrijeme epidemije bolesti COVID-19

OGLAS

Početak krize bolesti COVID -19 u Zagrebu događao se istodobno sa snažnim potresom koji je nanio veliku štetu mnogim građevinama, uključujući bolnice. Zgrada Klinike za plućne bolesti Jordanovac početkom ožujka prošle godine bila je toliko oštećena da je nije bilo moguće koristiti – nažalost, uz druge zgrade KBC-a Zagreb pa, neovisno o epidemiji, liječnici nisu imali gdje doći na posao. Prostornu reorganizaciju unutar Kliničkoga bolničkog centra pratila je i reorganizacija unutar klinike, a kasnijim ulaganjem u obnovu polako su za upotrebu osposobljavani pojedini dijelovi zgrada, što je omogućilo i neko „novo normalno“ funkcioniranje. Tako je i pristup liječenju bolesnika u vremenu krize COVID-19 u Klinici za plućne bolesti Jordanovac imao različite faze uvjetovane i epidemiološkim i drugim čimbenicima, rekla je prof. dr. sc. Sanja Pleština.

MEDIATELY: Profesorice, što se promijenilo u obradi bolesnika s rakom pluća od vremena prije krize zbog pandemije? Imate li manje bolesnika u obradi i na liječenju? Postoje li još neki razlozi da bolesnici nisu došli?

PROF. PLEŠTINA: U proljeće prošle godine tijekom mjesec do dva naglo se (iz razloga koje sam navela) smanjio broj liječenih bolesnika, ali smo problemu pristupili vrlo proaktivno. Čim smo osigurali minimalne prostorne uvjete za rad, telefonski smo zvali bolesnike: izuzetno je mnogo vremena i truda trebalo kako bismo ih pozvali na pregled i/ ili nastavak liječenja. Tijekom idućih nekoliko mjeseci uspjeli smo pozvati gotovo sve bolesnike, koji su potom nastavili onkološko liječenje. U tom razdoblju izuzetno mali broj bolesnika nije se odazvao ili je odbio doći zbog straha od bolesti COVID- 19 jer još nije postojalo cjepivo. Naravno, ne možemo znati koliko bolesnika nije došlo u kliniku prvi put, na obradu ili prve preglede. Sve posljedice pandemije na bolesnike sagledat ćemo tek s vremenskim odmakom.

Napretkom u liječenju i uvođenjem novih lijekova svaka država želi i treba izvući maksimum iz dostupnih terapijskih mogućnosti. Važno je pristupiti svakome bolesniku individualno te svakog bolesnika liječiti optimalnom terapijom prema važećim smjernicama – ističe prof. Pleština

MEDIATELY: Jeste li primijetili neke razlike u stadijima bolesti? Pacijenti koji su došli vama bili su u višim stadijima?

PROF. PLEŠTINA: Još uvijek nemamo podatke o statistici te naš dojam svakako nije pouzdan u procjeni eventualne promjene stadija proširenosti bolesti velikoga broja bolesnika kod postavljanja dijagnoze. Važno je istaknuti da smo usprkos pandemiji i svim komplikacijama vezanim uz potres u Zagrebu u jesen prošle godine uspjeli pokrenuti i realizaciju nacionalnog programa ranog otkrivanja raka pluća. Tako u razdoblju pandemije imamo i zadovoljavajući odaziv rizične populacije na preventivne probirne preglede (screening) kojima se nadamo otkriti rak pluća (ali i mnoge druge bolesti) u ranijim stadijima, što će vjerojatno utjecati i na te podatke.

MEDIATELY: U liječenju bolesnika s rakom pluća stadij je zaista bitan i važna je hitna dijagnostika jer kasni stadiji znače slabiji fizički kapacitet/ kondiciju. Jeste li zadovoljni upućivanjem bolesnika zbog sumnje na rak pluća i kako ste organizirali hitnoću dijagnostike?

PROF. PLEŠTINA: U početku pandemije i sve do ovoga, četvrtog vala u klinici smo uspijevali organizirati put bolesnika bez značajnijih produljenja lista čekanja na preglede. To je naravno bilo na račun većeg opterećenja pojedinih zdravstvenih radnika i bila je potrebna reorganizacija unutar sustava. Neovisno o pandemiji u Hrvatskoj, bolesnici uvijek najviše „lutaju“ upravo tijekom sumnje na postojanje bolesti pa do započinjanja onkološkog liječenja. Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek nemamo jasno definiran klinički put bolesnika i nije jasno kome se bolesnik treba javiti pri sumnji na rak pluća, što i gdje učiniti od pretraga i u kojem razdoblju. U svakodnevnoj kliničkoj praksi vrijeme od sumnje na bolest do postavljanja dijagnoze može biti primjereno kratko (nekoliko tjedana), a može se otegnuti i na više mjeseci. Naravno da kod bolesti koje brže napreduju – kao što je rak pluća – posljedica može biti da se bolesnik javi u tako uznapredovaloj fazi kada više nije moguće specifično onkološko liječenje.

Imali smo sreću, zajedno s našim pacijentima, stjecati iskustvo u liječenju bolesnika imunoterapijom u sklopu programa donacije i prije primjene imunoterapije na teret osiguravatelja, naglašava prof. Pleština – na slici s kolegama prof. dr. sc. Enisom Özyarom (Turska) i prof. dr. sc. Markom Jakopovićem, pročelnikom zavoda za bolesti pluća i sredoprsja Klinike za plućne bolesti Jordanovac, tijekom 7. kongresa Toraks u Zagrebu 2017. godine, na kojem je predstavljena tada revolucionarna metoda u liječenju karcinoma pluća nemalih stanica (NSCLC)

MEDIATELY: Nakon mnoštva terapija koje su nedavno odobrene za liječenje raka pluća – uključujući imunoterapiju – u svim se državama definiraju standardi u liječenju. Što je bitno u standardizaciji liječenja?

PROF. PLEŠTINA: Napretkom u liječenju i uvođenjem novih lijekova svaka država želi i treba izvući maksimum iz dostupnih terapijskih mogućnosti. Važno je pristupiti svakome bolesniku individualno te svakog bolesnika liječiti optimalnom terapijom prema važećim smjernicama. Naravno, uzevši u obzir preferencije bolesnika i mogućnosti pojedine države, odnosno osiguravatelja.

MEDIATELY: Imunoterapija je izvanredna terapija, ali ima i nuspojava. Kako ste u vezi s tim pristupili liječnicima koji vode bolesnike na imunoterapiji?

PROF. PLEŠTINA: Od početka uvođenja imunoterapije u Klinici za plućne bolesti izuzetan smo trud ulagali u edukaciju i bolesnika i liječnika. Naravno, imali smo sreću, zajedno s našim pacijentima, stjecati iskustvo u liječenju bolesnika imunoterapijom u sklopu programa donacije i prije primjene imunoterapije na teret osiguravatelja. U početku su svi bolesnici u državi mogli biti liječeni imunoterapijom samo u kliničkim bolničkim centrima, gdje su bili i centri iskustva u liječenju. Tek je kasnije, potaknuto i problemima vezanim uz pandemiju i epidemiološke mjere nastavak liječenja omogućen specijalistima u manjim bolničkim ustanovama. Potrebna je i edukacija specijalista drugih struka i liječnika obiteljske medicine, a nadam se da ćemo nakon smirivanja pandemije moći nastaviti u tome sudjelovati ne samo virtualno.