Profesor emeritus Silvije Vuletić: Fenomenologija u javnom zdravstvu
Fenomenologiju je kao filozofski pokret utemeljio Edmund Husserl prije stotinjak godina, ali se taj izraz pojavljuje u znanstvenoj i filozofskoj literaturi već u XVIII. stoljeću (a Hegel 1806. piše čuvenu „Fenomenologiju duha“ kao prikaz „postajanja znanosti općenito“). Husserl je razvijao svojevrsnu i višeznačnu fenomenološku metodu, koja kao metoda redukcije, grč. eποχh (epokhé), reducira svu danost prirodnog stava na njegovu puku fenomenalnost. Stavljajući „generalnu tezu“ prirodnoga shvaćanja svijeta u zagrade, fenomenološka redukcija omogućuje istraživanje i razumijevanje svijeta i bića u njemu ne kao puke činjenice, nego s obzirom na njihov bitak i istinu. Fenomenologija se razvija kao znanost o „samim stvarima“, uvijek s obzirom na način kako su nam stvari dane i kako se u svijetu „pokazuju“ na sebi samima. Prema suvremenoj fenomenologiji svijet „fenomena“ dakle nije svijet pukih pojava, nego svijet stvari kako su nam dane s obzirom na svoju bit i bitak. Zahvaljujući tom univerzalnom shvaćanju fenomenologije s pravom se u suvremenoj filozofiji ne govori o fenomenološkoj školi, nego o fenomenološkome pokretu.
OGLAS
Profesor emeritus Silvije Vuletić rođen je 1931. godine u Travniku, a s ocem Antom Vuletićem i majkom Višnjom, rođenom Kranjčević, kćeri pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića po kojem je dobio ime, 1935. godine se doselio u Zagreb. Pohađao je osnovnu školu na Gornjem gradu i u Draškovićevoj ulici, a zatim išao u zagrebačku Prvu klasičnu gimnaziju, gdje je maturirao 1949. godine. Iste se godine upisao na Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a diplomirao je 1956. Nakon pripravničkog staža i rada na terenu kao liječnik, sav profesionalni rad i život vezao je uz Školu narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ Sveučilišta u Zagrebu. U toj je ustanovi specijalizirao higijenu i socijalnu medicinu 1962. godine. Doktorirao je 1965. s temom „Regionalni fertlitet u Hrvatskoj“ i stekao diplomu javnog zdravstva. Subspecijalizirao je genetičku epidemiologiju u institutima humane genetike u Kopenhagenu, Danska, te u Uppsali, Švedska, i Galton Laboratory u Londonu, Velika Britanija.
Od 1976. do 1980. bio je predstojnik Zavoda za epidemiologiju, statistiku i informatiku, zatim predsjednik Katedre za higijenu, socijalnu medicinu i epidemiologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 1983. do 1990. direktor ŠNZ-a „Andrija Štampar“. Na Medicinskom je fakultetu bio redoviti profesor medicinske statistike. Sve akademske titule, od asistenta do profesora emeritusa, stekao je u Školi narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Fenomenologija u javnom zdravstvu ulogom je razmjerna savršenom Neckamovom opisu kompasa. Izum kompasa omogućio je određivanje smjera kada je nebo bilo oblačno ili maglovito i kad orijentiri nisu bili na vidiku. Vuletić i Kern stvorili su kompas s konceptualno, moralno i metodološki magnetiziranom iglom koji bi nam mogao pomoći pri putovanju zacrtanim i neistraženim teritorijima istraživanja i intervencija u javnom zdravstvu (S. Orešković)
Autor je niza udžbenika i mnogih članaka među kojima su „Statistička analiza podataka za medicinare“ (1985.-1990.), niza članka u časopisu Collegium Antropologicum, Aging without Impairment and Disease Cohort Study: I. Basic Characteristics (1990.), Mortality and Causes of Death (1991.), Health Perceiving (1993.), Octogenarians (1994.). Bio je urednik dvaju specijalnih brojeva istog časopisa (2009, 2012) u kojima su objavljeni rezultati projekta Hrvatska zdravstvena anketa i Regionalizam bihevioralnih kardiovaskularnih rizika – model intervencije, te urednik knjiga „Qualia javnog zdravstva“, „Javni diskurs – izazov suvremenog zdravstva“ i „Fenomenologija profesije javno zdravstvo“, koju je dijelom napisao te uredio. Najnovija knjiga o fenomenologiji u javnom zdravstvu (u suautorstvu s J. Kern) objavljena je u elektroničkom obliku na hrvatskom i engleskom jeziku i dostupna na adresi: https://repozitorij.mef.unizg.hr/islandora/object/mef:2586 (hrvatski) i https://repozitorij.mef.unizg.hr/islandora/object/mef%3A2593 (engleski).
Područje znanstvenog interesa mu je metodologija javnozdravstvenih istraživanja. Bio je voditelj nekoliko znanstvenih i stručnih projekata, nositelj tridesetak mentorstava (doktorandima, magistrandima i diplomandima), publicirao dvjestotinjak znanstvenih i stručnih radova, bio autor/koautor niza poglavlja u knjigama. Organizirao je brojne znanstvene simpozije o kardiovaskularnim rizicima. Redoviti je član AMZH od 1976. godine. U Akademiji je obnašao dužnost člana Odbora za e-zdravlje unutar Kolegija javnog zdravstva. Bio je predsjednik Hrvatske mreže zdravih gradova.
Član je, između ostalih, Hrvatskog liječničkog zbora, Akademije medicinskih znanosti Hrvatske, Hrvatskog društva za medicinsku informatiku, Hrvatskog biometrijskog društva, Hrvatskog društva za humanu genetiku i Hrvatske asocijacije za javno zdravstvo. Područja njegovih istraživanja su statistička analiza podataka, genetika starenja i dugovječnosti, socijalno-medicinske i javnozdravstvene populacijske studije. Specijalist je medicinske i zdravstvene statistike. Velika ljubav mu je kiparstvo, kojim se godinama bavio.
Josipa Kern, umirovljena profesorica u trajnom zvanju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, rođena je 1948. u Antunovcu, završila gimnaziju Sare Bertić u Osijeku 1967., diplomirala na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1972. godine, magistrirala 1981. i doktorirala 1990. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu disertacijom „Analiza genealoških struktura teorijom grafova – osnova za genetička istraživanja“. Cijeli je radni vijek (od 1972. godine) provela u Školi narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje je predavala medicinsku informatiku studentima medicine i sestrinstva te na doktorskom studiju i poslijediplomskim specijalističkim studijima. Obavljala je dužnost pročelnice Katedre za higijenu, socijalnu medicinu i epidemiologiju na Medicinskom fakultetu (1996) te Katedre za medicinsku statistiku, epidemiologiju i medicinsku informatiku (1997- 1999, 2010-2013). Njezino područje znanstvenog interesa je medicinska informatika i podatkovne znanosti. Bila je voditeljica nekoliko znanstvenih i stručnih projekata, nositeljica tridesetak mentorstava (doktorandima, magistrandima i diplomandima), publicirala dvjestotinjak znanstvenih i stručnih radova. Urednica je knjiga „Medicinska informatika“ i „Medicinskoinformatičke metode“, autorica/koautorica niza poglavlja u tim i drugim knjigama. Redovita je članica AMZH od 2001. godine, a u Akademiji predsjednica Odbora za e-zdravlje unutar Kolegija javnog zdravstva. Kao predsjednica Odbora inicirala je izradu i objavu Deklaracije o e-zdravlju kao i Smjernica za unaprjeđenje elektroničkog zdravstvenog zapisa. Članica je Uredničkog odbora časopisa „Acta medica Croatica“ i Međunarodnog savjetodavnog odbora u časopisu „Acta Informatica Medica“ te urednica „Biltena Hrvatskog društva za medicinsku informatiku“. Član je Hrvatskog društva za medicinsku informatiku (predsjednica od 2004-2009), Hrvatskog biometrijskog društva, te Tehničkog odbora za normizaciju u medicinskoh informatici pri Hrvatskom zavodu za norme (predsjednica od 2005-2020). Zajedno su napisali knjigu „Fenomenologija javnog zdravstva“, koju su, virtualno, objavili 2020. godine.
MEDIX: Što je bit fenomenologije i po čemu se razlikuje od drugih znanstvenih pristupa?
PROF. EMERITUS VULETIĆ: Fenomenologija je filozofski pokret koji potječe iz 20. stoljeća. Glavni joj je cilj izravno istraživanje i opis pojava kao svjesno doživljenih iskustava, bez teorija o njihovom uzročnom objašnjenju i, što je moguće više, bez predrasuda i pretpostavki (Encyclopaedia Britannica, https://www.britannica.com/topic/phenomenology).
Postoje razne definicije fenomenologije: fenomenologija je kvalitativni istraživački pristup koji ima za cilj opisati suštinu fenomena istražujući ga sa stanovišta onih koji su taj fenomen doživjeli (Teherani i sur., 2015.), te fenomenologija je proučavanje svijeta kroz životno iskustvo pojedinca što podrazumijeva da s vanjskim svijetom mogu komunicirati samo oni koji to iskustvo imaju (van Manen, 2016.). Iz svega proizlazi da je bit fenomenologije refleksija na vlastito iskustvo. Fenomenološki pristup temelji se na tri cilja: kognitivnom, pragmatičnom i tehničkom cilju. Kognitivni cilj pretpostavlja kreiranje fenomenološke slike problema radi osvješćivanja samog problema, a pragmatični podrazumijeva razjašnjavanje postupaka koje treba provesti do neposrednog uspjeha i koristi. Tehnički cilj se odnosi na ukupnost praktičnih sredstava prilagođenih za postizanje cilja i rješavanja problema. Fenomenološka slika (ili slikovna prezentacija) je sveobuhvatan opis problema, njegove složenosti, kako prostorne tako i vremenske. Javnozdravstvena fenomenološka slika sveobuhvatan je i maštovit opis javnozdravstvenog fenomena sa svom njegovom složenošću (akteri i relacije raznih vrsta) te sa sviješću ljudi o doživljenom iskustvu fenomena u prostoru i vremenu.
Metodologija provođenja subjektivnog procesa razmišljanja
MEDIX: Vaša knjiga je pokušaj približavanja fenomenologije javnog zdravstva svima koji su zainteresirani (ili će to tek postati)?
PROF. EMERITUS VULETIĆ: Praktikum „Fenomenologija u javnom zdravstvu“, objavljen u vlastitoj nakladi, s recenzentima Stjepanom Oreškovićem i Pavlom Rudanom te u prijelomu i s ilustracijama Alme Šimunec Jović, bavi se, uz ostalo, pitanjima ciljeva fenomenološkog pristupa u javnom zdravstvu, analizom teksta, kvantifikacijom kvalitativnih podataka, interpretacijom, posebno po Bortonovom odnosno Gibbsovom modelu te objašnjenjem kako čitati i interpretirati opis fenomenološke slike, ali i evaluacijom i hodogramom primjene fenomenoloških pristupa u javnom zdravstvu.
Knjiga predstavlja metodologiju provođenja subjektivnog procesa razmišljanja u stvaranju fenomenološke slike o određenom javnozdravstvenom problemu, posebno korisnom u istraživanju kriznih situacija i definiranju javnozdravstvene politike.
Knjiga o fenomenologiji u javnom zdravstvu (u suautorstvu s J. Kern) objavljena je u elektroničkom obliku na hrvatskom i engleskom jeziku i dostupna na adresi: https://repozitorij.mef.unizg. hr/islandora/object/mef:2586 (hrvatski) i https://repozitorij. mef.unizg.hr/islandora/object/ mef%3A2593 (engleski)
Acheson je javno zdravstvo definirao kao vještinu i znanost o sprečavanju bolesti, produljenju života i promicanju zdravlja uz organizirano angažiranje društva (Acheson, 1988.; SZO). Valja znati da javno zdravstvo nije isključivo biomedicinska disciplina, nego istovremeno i humanistička, štoviše kulturološka i politička disciplina te ostvaruje svoje populacijske ciljeve složenim društveno- političkim procesima, unutar ideologije i politike koja prevladava u određenom razdoblju evolucije zdravstvene zaštite u zajednici.
Uobičajeno se javnozdravstvena istraživačka metodologija temelji na organiziranim zdravstvenim mjerenjima i ispitivanjima u populaciji (engl. health survey), na primjeni statističkih metoda na strukturiranim matricama podataka (mjerenih i šifriranih) i na teoriji vjerojatnosti kao osnovi zaključivanja.
Doba informatizacije zahtijeva od javnog zdravstva razne vrste sirovih podataka, strukturiranih i nestrukturiranih (numeričkih, šifriranih, slikovnih, tekstnih itd.) pohranjenih na raznim medijima u zdravstvenom sustavu. Te podatke prikupljaju liječnici raznih specijalnosti, medicinske sestre i tehničari, kao i administratori u sustavu zdravstvenog i socijalnog osiguranja.
Kao sirovinu analize u istraživanju u javnom zdravstvu možemo koristiti riječi, jezične izraze, priče, slike i filmove te brojeve kao rezultat mjerenja (na nominalnoj, ordinalnoj, intervalnoj i omjernoj skali). Može se reći da između riječi i brojeva postoje relacije u smislu da riječi tumače brojčane vrijednosti.
Danas se u istraživanjima javnog zdravstva koriste dvije metodološke paradigme: kvantitativna, koja dominira, te kvalitativna, koja je zanemarena u javnozdravstvenim publikacijama.
Kvantitativna paradigma se smatra znanstvenom, a kvalitativna se navodi kao primjer neznanstvene metodologije (vjerojatno, zbog interakcije istraživača i predmeta istraživanja). Istraživači često ne razumiju da u istraživanju (kvalitativnom ili kvantitativnom) uvijek postoji interakcija između subjekta i objekta. Dok je u opažajnim studijama objekt slobodan, u eksperimentalnim je pod kontrolom. Općenito, postoje dvije krajnosti: jedna je slobodni dubinski intervju, a druga dvostruko slijepi pokus.
Kvalitativni (KVAL) i kvantitativni (KVANT) pristupi u istraživanjima su komplementarni – unatoč razlikama koje postoje među njima. KVAL promatra problem fenomenološki i prirodno, kao procese unutar sustava, dok KVANT pristupa pozitivistički i promatra isključivo činjenice. U KVAL-u je priroda podataka idiografska – traži cjelovitu sliku problema koja se temelji na posebnom, individualnom. Sirovina analize su riječi, a u KVANT-u je priroda podataka nomotetička – sirovina su numeričke vrijednosti (zahtijeva se pravilo aditivnosti i uređenosti) ili podaci kao nominalne vrijednosti koje se prebrojava. KVAL polazi od problema kao nejasnog (nepoznatog, misterioznog) stanja unutar određenog sustava, kao sukoba između opcija i nepoželjnih situacija, dok KVANT polazi od tvrdnje, hipoteze, potrage za pravilima (nomotetička paradigma).
Dok KVAL inzistira na cijeloj populaciji ili na namjernom uzorku koji je bogat informacijama – pretpostavlja se da se rezultati mogu prenijeti na druge slične situacije (prenosivost), KVANT preferira reprezentativnost uzorka i procjenu statističkih parametara (generalizacija). Konačno, u KVAL-u je teorijski koncept teorija procesa u kojima promatramo događaje, rezultate i ishode kao procesa tipa ulaz-izlaz (engl. input-output proces), a u KVANT-u je to teorija vjerojatnosti – raspodjela slučajnih varijabli, stohastika, zakon velikih brojeva, statistički modeli analize.
Fenomenološka slika
MEDIX: U čemu je važnost stvaranja fenomenološke slike u javnom zdravstvu?
PROF. EMERITUS VULETIĆ: Kognitivni cilj stvaranja fenomenološke slike u javnom zdravstvu je podizanje svijesti o izvjesnom javnozdravstvenom problemu, njegovim dijelovima i mogućem uzroku, uz emocionalni angažman ljudi povezanih s problemom. Ne postoje opća pravila, niti algoritam prema kojemu treba fenomenološki postaviti javnozdravstveno istraživanje. Ovisno o problemu, stručnjak za javno zdravstvo sam stvara i razrađuje metodologiju za stvaranje fenomenološke slike.
Stvaranje prve fenomenološke slike javnozdravstvenog problema znači njegovo holističko istraživanje. To je važna karika u kasnijim dubljim kvalitativnim i kvantitativnim ispitivanjima. Prva fenomenološka slika javnozdravstvenog problema predstavlja se tekstom i mapiranjem (engl. mapping), što daje opću sliku problema javnog zdravstva. Mapiranje je postupak koji povezuje razne komponente izvjesnog javnozdravstvenog problema (ili sustava) i prikazuje ih u grafičkom obliku. Prva fenomenološka slika je javno priopćavanje i uspostavljanje problema javnog zdravstva. Treba napomenuti da u stvaranju fenomenološke slike zdravstveni radnik mora biti neutralan, bez predrasuda i ideologije.
Prije uspostavljanja relacije subjekt- objekt subjekt i objekt istraživanja treba definirati. Objekt istraživanja javnog zdravstva izvjesni je javnozdravstveni problem. Subjekt može biti sam istraživač koji izravno provodi istraživanje, definira odgovarajući problem i, analizirajući i rješavajući ga, provodi cjelokupni istraživački postupak. Radi se o istraživanju u prvom licu. Može uključiti i druge subjekte kao dijelove istog javnozdravstvenog problema. To mogu biti drugi istraživači i znanstvenici, javnozdravstveni radnici i rukovoditelji, ili bilo koji drugi subjekt povezan s objektom ili problemom javnog zdravstva koji analiziramo. Relacije između subjekta i objekta treba definirati nepristrano, tj. bez ikakvih predrasuda i ideja. Na primjer, analizirajući Štamparovu integralnu socijalnu i zdravstvenu politiku, vidimo da je osnovna relacija u cjelokupnom istraživanju sljedeća: Štampar kao subjekt – znanstvenik; zdravlje naroda kao objekt analize. U nekim studijama može biti više subjekata i njihovih relacija s istim ili različitim problemima. To mogu biti različiti akteri u zdravstvu, na primjer, obiteljski liječnik kao liječnik koncesionar i liječnik u domu zdravlja, ali s istim objektom (pacijentom). Tijekom analize otkrivamo brojne suprotnosti i sukobe u njihovim postupcima prema pacijentu. Objekti istraživanja u javnom zdravstvu su javnozdravstveni problemi. Subjekti su istraživači koji provode istraživački proces.
MEDIX: Kako biste definirali osnovnu strategiju kvalitativnog fenomenološkog pristupa?
PROF. EMERITUS VULETIĆ: Osnovna strategija kvalitativnog fenomenološkog pristupa je prepoznavanje dinamike samoorganiziranih malih svjetova u zdravstvenom sustavu. To je način na koji gradimo prvu fenomenološku sliku problema zajednice. Tek nakon prve fenomenološke slike javnozdravstvenog problema možemo pristupiti kvalitativnim i kvantitativnim istraživanjima. Samoorganizirani mali svijet jedinstveno je okruženje koje akteri i sudionici usko dijele. Organizacijsko ponašanje zdravstvenih ustanova, rizično ponašanje skupina stanovništva i javne diskurzivne prakse tri su elementa koja se ocjenjuju u javnozdravstvenim istraživanjima. Nastaviti istraživanje širokim spektrom kvalitativnih i kvantitativnih modela analize ima smisla tek nakon što je napravljena inicijalna fenomenološka slika.
MEDIX: Koji mogu biti pragmatični ciljevi?
PROF. EMERITUS VULETIĆ: Pragmatični cilj u analizi početne fenomenološke slike podrazumijeva metodološki angažirano promatranje i ispitivanje problema. Pragmatično se bavi stvarima razumno i realno na način koji se temelji na praktičnim, a ne teorijskim razmatranjima. Postoje dva pragmatična pristupa, kvalitativno i kvantitativno, kao dvije logički komplementarne taktike. Prva pragma uključuje sposobnost razumijevanja riječi, pojmova i značenja, stvaranje misli o „svijetu“ i dobivanje objektivne multisenzorne slike. Druga pragma uključuje sposobnost prebrojavanja, prikupljanja činjenica, korisnosti, proučavanja distribucija i razumijevanja objekta kao cjelovitoga fizičkog svijeta. Te dvije pragme omogućuju nam postizanje cjelovite slike objekta koji se proučava.
Javno zdravstvo u Hrvatskoj je u tranziciji, i ideološki i organizacijski. Važna značajka ovog vremena su promjene koje zdravstveni radnici ili stanovništvo ne prihvaćaju bezbolno. Štoviše, postoje otpori svih vrsta, od poricanja do frontalnih napada na „novo“. Promjene postojećeg zdravstvenog sustava u Hrvatskoj mogu se svesti na pet smjerova: 1. Prijelaz iz socijalizma u kapitalizam i pokazatelji postupnog ulaska u postkapitalističko društvo, 2. Fragmentacija u zdravstvenoj organizaciji se povećava, 3. Sve je više zdravstveno-rizičnih ponašanja, 4. Snažan razvoj novih tehnologija (posebno informacijskih tehnologija) i razvoj novog koncepta zdravstvene zaštite, tzv. personalizirane medicine, 5. Ljudske zajednice traže nova značenja starih pojmova, na primjer pojmove socijalne jednakosti i pristupa zdravstvenoj skrbi.
Praktična primjena
MEDIX: Kako se u praktičnom smislu ostvaruju rezultati fenomenoloških istraživanja?
PROF. EMERITUS VULETIĆ: Promatranja na terenu ovise o kulturi, uvjerenjima, interesima i pristranosti javnozdravstvenog stručnjaka. Javnozdravstvene radnike treba osposobiti za poboljšavanje njihove sposobnosti percepcije i problema promatranja. Intervju je razgovor dviju osoba koje razmjenjuju informacije i znanja o problemu. Na kraju intervjua oboje postaju bogatiji informacijama i znanjem. Postoji ljestvica intervjua s dvije krajnosti, jedno je visokostrukturiran intervju orijentiran na problem, a drugo je potpuno nestrukturirano i nestandardizirano prikupljanje informacija o problemu. Koju vrstu primijeniti, ovisi o istraživačkom problemu i ciljevima istraživanja.
Posebni oblik intervjuiranja u javnozdravstvenim istraživanjima je intervju sa skupinom ispitanika. Mnoge su strukture i subjektivne odrednice pojedinaca čvrsto uklopljene u socio-psihološki kontekst javnozdravstvenog problema. Grupne rasprave omogućuju rušenje psihološke barijere pri ulazu u stavove i ideje grupe. Mnogo je pretpostavki, ali svi se slažu da u principu postoje dvije vrste grupnih razgovora: onaj u kojem ispitanici iz grupe od šest do deset sugovornika vode dublji i iskreniji razgovor, i drugi, u kojima ostvarujemo neosobni kontakt s nekoliko desetaka ljudi okupljenih u publici u kojoj slušaju i/ili gledaju prezentaciju ili čitaju neki tekst. Nakon toga ispituju se u malim skupinama. Posebna vrsta grupnog intervjua je tzv. fokus-grupa ili fokusna skupina. Fokusna skupina je oblik kvalitativnog istraživanja (uvježbavanja) koje se oblikuje unutar određene kulturne, društvene ili ideološke skupine kako bi se odredio odgovor te skupine i stav koji zauzima prema nekom proizvodu, usluzi, konceptu ili obavijesti.
U daljnjoj obradi fenomenološke slike potrebno je kvantificirati određene pojmove i kategorije. U pravilu se pitamo jesu li neki izraz ili kategorija mjerljivi, ili, ako ne, kako se mogu mjeriti. Mjerenje znači pretvorbu pojma (koji je jezično opisan) u varijablu na nominalnoj, ordinalnoj ili intervalnoj skali. Nakon konverzije pojmova i kategorija u nove varijable moguće je napraviti statističku obradu i analizu. Obrada podataka nastavlja se primjenom deskriptivne i analitičke statistike, što rezultira procjenama statističkih parametara: indikatori (pokazatelji) pokazuju učestalost karakteristika / koncepata / kategorija u određenom javnozdravstvenom problemu, estimatori (procjenitelji) su procjena vjerojatnosti da će se značajka / pojam / kategorija pojaviti u određenom javnozdravstvenom problemu, a prediktori su procjena budućih kretanja u vezi s određenim javnozdravstvenim problemom.
Evaluacija
MEDIX: I onda slijedi interpretacija?
PROF. EMERITUS VULETIĆ: Analiza fenomenološke slike je proces rastavljanja cjelovite slike na njezine dijelove. To pokazuje ŠTOSTVO, tj. ono što se stvarno događa. Interpretacija znači objašnjenje, tj. odgovor na pitanje zašto se promatrani javnozdravstveni problem manifestira upravo na takav način. Kako stručnjak za javno zdravstvo tumači zadanu fenomenološku sliku? To čini svojom refleksivnošću, refleksijom (sposobnošću da primijeni refleksiju) i reflektivnom praksom (primjenom refleksije u praksi). Važno je napomenuti da u suvremenoj istraživačkoj praksi sami stvaramo vlastiti model refleksije. Model analize fenomenološke slike ekvivalentan je epidemiološkom statističkom modelu. U fenomenološkoj slici postoji jedinstvo svijesti i svijeta, misli i stvarnosti, istraživača i objekta istraživanja. Za javnozdravstvenog praktičara um je stvarnost i stvarnost je um.
Evaluacija je pak proces vrednovanja nečega ili nekoga. Zahtijeva sustavno prikupljene informacije iz različitih faza istraživanja. Svako ozbiljno kvalitativno fenomenološko istraživanje prepuno je kategorija kao osnova za tematizaciju. Ako sadržaj to dopušta, istraživač u javnom zdravstvu počinje teoretizirati rezultate istraživanja. U praksi istraživač često postavlja jedno ili više teorijskih pitanja. Manje se često razvija teorija o tome kako i zašto se određeni problem pojavljuje u populaciji. Odgovor na teorijska pitanja znači razumijevanje i objašnjenje problema istraživanja kako bi se definirala intervencija za rješavanje tog problema. Pragmatični kriterij svake studije, uključujući kvalitativnu, jest što dobivam i kako mogu procijeniti rezultate.
Sljedeće pitanje je mogućnost generalizacije rezultata istraživanja, može li se određeno iskustvo generalizirati kao nešto sveobuhvatno i univerzalno. Odgovor na to pitanje je ključ kvalitativne evaluacije. Evaluacija je također kultura i istraživača i ispitanika. Istraživači i ispitanici mogu poticati iz različitih kultura. Tada su u međukulturalnom dijalogu. Javnozdravstveno istraživanje je participativno istraživanje koje se razlikuje od eksperimentalnog dizajna biomedicinskih istraživanja. Kvalitativno javnozdravstveno istraživanje povezano je s određenim skupinama stanovništva i funkcioniranjem sustava i organizacija.
Partikularizacija problema je važna u takvim istraživanjima. Generalizacija rezultata, kako se tumači u epidemiološkim i statističkim studijama, ovdje nije primjenjiva. Znanje „onog posebnog“ koje dobivamo u kvalitativno-naturalističkim istraživanjima jedan je od oblika generalizacije. Znanje koje dobivamo iz namjernog uzorka od ne više od desetak ispitanika primjer je naturalističke generalizacije (naravno, ako se uzimaju u obzir norme naturalističkog istraživanja, tj. ako su prepoznate sve relacije između aktera u vremenu i prostoru).
MEDIX: Kako bismo mogli sažeti realne mogućnost praktične primjene?
PROF. EMERITUS VULETIĆ: Primjena fenomenologije u rutinskoj javnozdravstvenoj praksi nije alternativa, već nova, dodana vrijednost javnozdravstvenim aktivnostima i istraživanjima. Obavezno je kvalitativnu fenomenološku paradigmu uključiti u standardne kvantitativne epidemiološke metodologije javnog zdravstva, kako akcijske tako i znanstveno-istraživačke programe. U pravilu provodimo fenomenološko ispitivanje kad se pojavi problem. To ne znači da fenomenološku misao ne možemo uključiti u planiranje i provođenje javnozdravstvenih aktivnosti. Štoviše, fenomenološka metodologija izrade i analize slike je također prikladna za analizu posthumane transformacije globalnog društva. Pod pritiscima znanosti / tehnologije / ekonomije očekujemo značajne promjene u budućim zdravstvenim strukturama. Dovoljno je spomenuti nove discipline i koncepte poput personalizirane ili precizne medicine, masivnih podataka (big data) i umjetne inteligencije u zdravstvenim sustavima, koji neizbježno zahtijevaju da biotehničko-informacijska transformacija javnog zdravstva bude koordinirana i nadzirana etičko-kulturno-socijalnim transformacijama.
Jedan od pokretača takve transformacije je fenomenološko-kvalitativna paradigma javnog zdravstva. U bilo kojoj javnozdravstvenoj djelatnosti, bilo da se radi o znanstvenoistraživačkoj, političkoj, administrativnoj, obrazovnoj, reformskoj, potrebno je procijeniti etičko-kulturno- socijalne snage zajednice i uspostaviti etičko-kulturni-društveni- javni diskurs u zajednicama zdravstvene zaštite.
Prof. dr. Stjepan Orešković, kao jedan od recenzenata izdanja, kaže da je fenomenologija resurs za refleksiju javnozdravstvenih pitanja koja se temelje na iskustvu aktera. Kao rezultat toga kreira se usmjerena politika javnog zdravstva (policy) koja za svoju realizaciju zahtijeva odgovarajući usklađeni politički angažman (politics).
OGLASI
