Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo od čovjeka napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku (Knjiga Postanka, 2.21-22). Ako pustimo po strani provokativnu tezu¹ da je žena nastala „da bude čovjeku na pomoć“, nakon stoke, ptica u zraku i životinja u polju, od muškog materijala (što, doduše, danas intrigira iz perspektive novijih spoznaja o potencijalu matičnih stanica, genskoj supresiji i inženjeringu), ostaje svakako intrigantnim i odabir rebra za ovu važnu Božju intervenciju. Nedavna otkrića o značajnom kapacitetu regeneracije ljudskog rebra (potom ekperimentalno potvrđena na mišjem modelu)² unutar nekoliko mjeseci, zahvaljujući perihondriju, naime, bacaju novo svjetlo na biblijsku sliku.

U nedostatku uvida u građu ljudskog tijela disekcijom – koja je do kraja srednjega vijeka (u Kini do revolucije 1913.) bila zabranjena u većini poznatih kultura (izuzetak je, primjerice, bila helenistička Aleksandrija) – rebrima se nije znao niti točan broj (o čemu, u našem bližem okružju, svjedoče i prikazi mrtvaca na istarskim freskama).

Činjenica da rebara ima, naizgled, i više no što treba (doista su moguća i kongenitalno prekobrojna), da ih se može izvaditi bez posljedica, a njihov lom preboljeti na nogama, moralo je rezultirati percepcijom njihove beznačajnosti. Pa ipak, tih dvanaest pari duguljastih koščica, od kojih se prvih sedam straga spaja s grudnim kralješcima (glavicom s trupom odnosno kvržicom s poprečnim nastavkom kralješka), a sprijeda s prsnom kosti (lat. sternum = grč. sternon = prsa), sljedeća tri para sprijeda prelaze u hrskavicu, a posljednja dva para na prednjoj strani završavaju slobodno, znače nešto više.

Ples mrtvaca, djelo Vincenta iz Kastva, otkriva slikara neupućenog u građu tijela, što se vidi iz broja rebara, građe donje čeljusti i zdjelice i drugih detalja.

Rebro se, dakako, ne javlja samo kao tjelesni, već i zemljopisni toponim. U varijantama koje ponekad podrazumijevaju disimilacijske izvedenice (Lebra i sl.), tipične za neke naše otoke, Rebro je sigurno, baš zbog svoje povijesnomedicinske konotacije, najčvršće „sraslo“ sa Zagrebom. Kada je, naime, 1931. srušena Zakladna bolnica („Opća bolnica Milosrdne braće Sv. Ivana od Boga“, otvorena 1804.) na Harmici (dakle, današnjem Trgu bana Josipa Jelačića),³ prodajom parcela namaknut je novac za podizanje nove. Nakon četiri poništena međunarodna natječaja i odustajanja od lokacije na Šalati, moderna bolnica (veličinom tada peta u Europi) otvorena je 1942., pod ravnanjem Šime Cvitanovića i u prisustvu poglavnika NDH-a i Alojzija Stepinca,⁴ na brdu Rebar/Reber (usporedi brijeg Rebar odnosno zaselak Pod Rebar na Sušaku;⁵ brdo Reber u Kalničkom gorju;⁶ ulica Rebar u Zagrebu odnosno Reber u Kašini; vila Rebar pod Sljemenom koju je koristio Ante Pavelić itd.), nadmašivši dotad najsuvremeniju bolnicu na hrvatskome tlu – Banovinsku bolnicu na Sušaku (otvorenu 1935.).

Funkcija rebara je, naravno, prvenstveno mehanička, ali složenija nego što to na prvi pogled izgleda. Obruč koji rebra grade oko srca i pluća, štiteći ih poput krletke, podstavljen je porebricom, vanjskim listom pleure čiji unutarnji list oblaže pluća (poplućnica). Prostor između listova pleure negativnog je tlaka, omogućujući ekspanziju elastičnih pluća (u slučajevima prodora zraka, pluća kolabiraju, što se koristilo u liječenju tuberkuloze pod nazivom „terapijski pneumotoraks“). Rebra širi niz mišića povlačenjem među njima, oko njih odnosno nad njima, što neke položaje ruku i tijela čini težim, a druge lakšim za disanje. Rebra su, dakako, za neke pokrete i položaje limitirajuća. Kružile su, tako, glasine da je ekstravagantni talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio (1863. - 1938.), koji je na čelu svojih pristaša ardita vladao Rijekom 1919. - 1920. i bio inspiracijom Mussoliniju, dao odstraniti nekoliko vlastitih rebara kako bi se mogao oralno zadovoljavati. ⁷ Iste su glasine pratile i pjevača Marilyna Mansona (r. 1969.), dok se mnogim slavnim ženama (Cher, Elizabeth Taylor, Jane Fonda, Racquel Welch, Pamela Anderson, Gina Lollobrigida, Janet Jackson, Britney Spears i dr.), pak, pripisivala malo vjerojatna slična operacija radi navodnog sužavanja struka.⁸

Prirodnu konstrukciju „nepotpunog oklopa“ odnosno „krvožilja“ lista čovjek je pokušao i pokušava imitirati u arhitekturi (recimo, u rebrastom svodu) ili pri gradnji brodova, a ime je već nadjenuo, osim lokacijama/obroncima, i biljkama (osladnjača rebrača ili jaglac rebratica), kukcima (brašnar), pa čak i planktonu (rebraši). Koliko se pojam i naziv rebra udomaćio, pokazuje sličnost slavenskih imena (hrvatski, srpski, makedonski, ruski itd. = rebro, poljski = żebro) s njemačkim (Rippe) ili engleskim (rib), što se sve dovodi u vezu s grčkim ἐρέφω = natkrivam. Drugi među najzastupljenijim korjenima naziva za rebro svakako je kost/ossa, sačuvan u lat. costa, tal. costola, rum. coastă, port. costela, španj. costilla, katal. costella, franc. côte (ujedno obala i obronak) itd., ali onda i u hrvatskome „kost“, možda „kos“ (kriv) i „kosa“ (srp), svakako „kocka“ itd.⁹ Od bezazlenijeg izraza „s neba pa u rebra“, koji opisuje iznenađenje ili olako nastupanje, do manje romantičnih fraza poput „poravnati kome rebra“ (tj. istući), „brojati rebra“ (gladnome siromahu), ili „ići nekome pod rebra“ (što Poljaci koriste kao inačicu našega „ići nekome na jetra“, tj. dosađivati), vjerojatno je najjaču referencu rebrima dao njemački prijevod balade o crnokosoj Sonji, koju je uglazbio i pronio svijetom Mađar Jeno Partos (1895. - 1963.), a koja je od noža u rebrima stvorila trajni simbol strasti, ljubomore, zločina i kazne:

Ich fand euch zwei, die Lippen auf den Lippen,

Um seinen Hals die heißgeliebte Hand –

Da stieß ich ihm das Messer in die Rippen –

Und schwieg, bis man als Mörder mich verbannt.

(U slobodnom prijevodu:
Vas dvoje nađoh,
usne ljubljahu se burno,
Najdraža ruka njegov vrat paše –
Nož u rebra sam mu tada gurn’o –
I zašutio dok k’o ubojicu me ne prognaše.)

Čekajući svinjska rebarca u nekom zagrebačkom pubu ili zarebrnik u istarskoj konobi, zabavimo se podsjećanjem na priču o rebru koja starošću i razgranatošću, a povremeno i strašću, nadmašuje većinu drugih, složenijih i „slavnijih“ dijelova tijela.