Oktenidin dihidroklorid C36H62N4*2HCl - novo razdoblje u eri antiseptika

Uporaba sredstava za dezinfekciju i antiseptika kroz povijest prethodila je razumijevanju njihova djelovanja te se čini da je potekla od saznanja da određene tvari sprječavaju truljenje mesa i drveta. John Prigle (1707–1782) je po svemu sudeći bio prvi koji je upotrijebio naziv „antiseptic“ (grč. „protiv truljenja“) godine 1750. kako bi opisao tvari koje sprječavaju truljenje. Zamisao je ostvarena primjenom antiseptika kod liječenja gnojnih rana.

U srednjem vijeku arapski su liječnici upotrebljavali živin klorid za sprječavanje sepse kod otvorenih rana. Tek su u XIX. stoljeću antiseptici ušli u opću uporabu u zdravstvu. Kirurška otopina, u biti hipoklorit, uveden je godine 1825. za liječenje inficiranih rana, a jodna tinktura je prvi put uvedena godine 1939. Pionirski pokušaji u borbi protiv sepse nisu bili općenito prihvaćeni sve dok Pasteur (1822-1825) nije godine 1863. objavio članak o uzroku truljenja uzrokovanim mikroorganizmima. To je dovelo do razumijevanja nastanka infekcije te pružilo objašnjenje kako spriječiti infekciju.

Akriflavin, uveden 1913. godine, bio je prvi od brojnih antiseptika. Dosta se godina upotrebljavao, ali je u velikoj mjeri istisnut zadnja tri desetljeća bezbojnim kationskim antisepticima sa širokim spektrom antimikrobne učinkovitosti i malenom toksičnošću.

Izvori infekcije rana

Površinsko tkivo, kao što su koža i sluznica, koje je neprestano u doticaju s okolinom, staništa su brojnim različitim kolonijama i vrstama mikroba. Smjesa tih organizama koji se redovito nalaze na bilo kojem mjestu s epizomima naziva se rezidentna flora. Izrazito je kompleksna i sastoji se od više nego 200 vrsta bakterija te nekoliko eukarotičnih gljivica. Odrasli čovjek ima u prosjeku kožu površine 1,75 m². Glavni predstavnici i kvalitativna raspodijeljenost bakterijske flore u ljudi prikazani su u tablici 1. (Larson 2001).

Ljudski organizam brani se od unosa infekcije brojnim i vrlo učinkovitim mehanizmima. Mehaničke barijere za unos infekcije predstavljaju rožnati epitel kože i izlučevine iz žlijezda u koži (znoj i loj). Kemijske barijere unosu infekcija su kiseli pH želuca, vagine ili mokraćnog mjehura, koji predstavljaju nepovoljan medij za rast bakterija. Nepatogena mikroflora koja postoji na koži i sluznicama, štiti kožu od kolonizacije patogenih i uvjetno patogenih bakterija. Zanimljiv podatak je da svaki zdrav čovjek nosi oko 10¹⁴ živih bakterijskih stanica. Većina ih je bezazlena, čak i ako se inokuliraju u kiruršku ranu. U sluznicama postoji i imunološka barijera u površinskim dijelovima sluznice (nos, epitel crijeva), koju čine specijalizirani makrofagi i limfociti koji putem zamke hvataju „uljeze“, tj. patogene bakterije, predočuju ih imunološkom sustavu koji producira tzv. sekretorna protutijela. Lokalne barijere predstavljaju nakupine limfatičnog tkiva – npr. tonzile, Peyerove ploče u sluznici tankog crijeva i limfatični čvorići u crvuljku. Unatoč svim barijerama razlike u građi čine sluznicu puno vulnerabilnijom od kože. Sve dok su koža i sluznica neoštećene, a ljudsko biće raspolaže punom imunološkom sposobnošću, infekcije rijetko nastupaju premda su neke od bakterija patogene ili oportunistički patogene (tablica 1). Budući da je gustoća kolonizacije mikroorganizama na sluznici nekoliko puta viša od one na koži, čak i male ozljede mogu dovesti do bakterijske infekcije koju uzrokuje fiziološka (rezidentna) kožna flora ili okolina (privremena) flora (Larson 2001).

Potencijalni patogeni koji napadaju rane su gram-pozitivni, hemolitički streptokoki (najčešći: Streptococcus pyogenes, Enterococcus faecalis), multirezistentne S. aureus, gram-negativne P. aeruginosa, Enterobacter spp., E. coli, Klebsiella spp., Proteus spp., anaerobne Bacteroides spp. i Clostridium spp., i gljivice Candida albican (i non-C. albicans) i Aspregillus spp. Antimikrobne bi tvari trebale učinkovito ubijati sve odgovarajuće bakterije i gljivice u kratkom roku, koliko traje kontakt, bez nadražaja kože ili sluznice i očitovanja bilo kakve sustavne toksičnosti u slučaju resorpcije.

Alkoholi su kontraindicirani za primjenu na sluznicama zbog njihove toksičnosti i bolne reakcije koju izazivaju te velike resorpcije preko sluznica.

Klorheksidin je još uvijek dosta čest u uporabi. Nedostatak mu je slaba djelotvornost na gram-negativne bakterije. Za dezinfekciju rana mora se priređivati 0,05%-tna otopina, koja se mora dodatno sterilizirati, a što ga čini nepraktičnim u ambulantnoj primjeni.

Novi antimikrobni lijek za topikalnu (lokalnu ) primjenu na koži, sluznicama i ranama

Hans Peter Harke, Peter Goroncy Bermes i mnogi drugi mikrobiolozi su u svojim radovima zadnjih petnaest godina opisali ispitivanje antimikrobne učinkovitosti octenidina u sinergističkoj kombinaciji s fenoksietanolom. Ispitivanja su potvrdila sljedeće činjenice:

• octenidin ima najširi spektar djelovanja: učinkovit je na gram-pozitivne i gram-negativne bakterije, klamidije, mikoplazme, trihomonade, gljive i viruse
• ima brz početak antimikrobnog djelovanja (30 sek) i produljeno (remanentno) djelovanje dulje od 24 sata
• ima odličnu lokalnu podnošljivost bez bola i iritacije
• ne resorbira se kroz kožu i sluznice i nema sustavno djelovanje
• klinički je dokazano da octenidin nema teratogeno, mutageno ni karcinogeno djelovanje (pa je dopuštena uporaba kod trudnica i dojilja, kao i kod djece svih uzrasta)
• stabilan u pH području 1,2-12,2
• ne dolazi do stvaranja rezistencije
• nije osjetljiv na svjetlo i može se sterilizirati u vodenoj otopini do temperature 130° C bez gubitka kvalitete ili smanjenja učinkovitost.

• dugi rok valjanosti (nakon otvaranja pakiranja 3 godine)
• dobru prihvaćenost kod pacijenata (bezbolan u primjeni, bez neugodnog mirisa)
• bezbojan, ne ostavlja mrlje na odjeći.

Također, najnovija klinička istraživanja potvrđuju djelotvornost lokalne uporabe antiseptika za sluznice kao učinkovitu alternativu specifičnim kemoterapeuticima. Prednosti lokalno primijenjenih antiseptika su sljedeće: mali rizik od popratnih djelovanja, nema rezistencije, mikrobiocidalna koncentracija se postiže na željenom mjestu (u rodnici).

Osim za ozljede, indiciran je i u primjeni kod rana nastalih zbog kronične bolesti (kao što su ulcus cruris, decubitus, dijabetičko stopalo), tretmana upalnih promjena na sluznicama (afte, stomatitisi, vulvovaginitisi i dr.) te kao pomoćno sredstvo kod tretmana kožnih gljivičnih oboljenja.