Farmakogenetika antitrombocitne terapije u oboljelih od moždanog udara

Oboljeli od akutnoga moždanog udara (MU) pripadaju visokorizičnoj skupini bolesnika zbog naravi bolesti i oštećenja moždanog parenhima, uz povećani rizik za recidiv bolesti te razvoj nuspojava i životno ugrožavajućih komplikacija zbog primijenjena liječenja. U tih je bolesnika iznimno važna rana primjena individualizirane doze lijeka prema farmakogenetički utemeljenom postupniku, što se u prvom redu odnosi na antitrombotike. Poznato je da se većina o dozi ovisnih nuspojava pojavljuje na početku primjene nekog lijeka. Genotipiziranje omogućuje individualizaciju liječenja, pridonoseći time uspjehu liječenja, smanjenju nastanka neželjenih nuspojava, uz smanjenje troškova. Unatoč pojavi novih antikoagulansa (NOAK), zbog niske cijene i učinkovitosti varfarin je još uvijek najpropisivaniji antikoagulans. Farmakogenetička varijabilnost posljedična polimorfizmu kodnih gena CYP2C9 te VKORC1 odgovorna je za njegov farmakoterapijski učinak, a kombinacija mutacija tih gena ima znatan utjecaj na potrebnu dozu varfarina. Prediktivna vrijednost farmakogenetičkog testiranja utjecaja polimorfizma gena CYP2C9 *1,*2,*3 i VKORC1 1173C > T najizraženija je u prvome tjednu uvođenja terapije, što je osobito važno za brz i siguran antikoagulantni učinak u indiciranih bolesnika s akutnim MU-om. Genotipiziranje može, također, pripomoći u razrješenju terapijskih dvojbi koje se pojavljuju pri odluci treba li, kada i kojim bolesnicima, ponovo uvesti antikoagulanse nakon pretrpljena intracerebralnog krvarenja.