MEDIX, God. 18 Br. 100  •  Kolumna  •  Bioetika HR ENG

Proljeće bioetike – bioetika u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi

Hrvoje Jurić

Od polovice devedesetih godina 20. stoljeća može se pratiti ubrzani razvoj bioetike u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi. No, važno je uočiti ne samo ritam ovog razvoja i kvantitetu rezultata nego i kvalitativnu dimenziju koja se odnosi na vlastitu logiku razvoja, na dobro osmišljene projekte, te na permanentno preispitivanje i bioetičku refleksiju u širem društvenom kontekstu, što se odvijalo na podlozi integrativne bioetike. Sve to pokazalo se na primjeru triju bioetičkih skupova koji su se tijekom svibnja 2012. godine održali u Rijeci, Malom Lošinju i Sarajevu. Organizatori riječkih 14. dana bioetike, 11. lošinjskih dana bioetike i 3. međunarodnog bioetičkog simpozija u Bosni i Hercegovini međusobnim su koordiniranjem ovih konferencija izazvali značajan sinergijski učinak i priredili bogato bioetičko proljeće. 

Na temelju nekoliko članaka o bioetici u Hrvatskoj1-3, objavljenih u određenim vremenskim intervalima, može se zaključiti da je razvoj bioetike u Hrvatskoj, od njezinih početaka polovicom devedesetih godina do danas, bio strelovit. Međutim, važno je uočiti ne samo ritam ovog razvoja i kvantitetu rezultata nego i kvalitativnu dimenziju koja se, među ostalim, odnosi na to da je ovaj povijesni slijed imao vlastitu logiku, da se realizirao kroz osmišljene projekte, da je počivao na permanentnom preispitivanju i bioetičkoj refleksiji u širem društvenom kontekstu, a prvenstveno da se odvijao na podlozi jedne inovativne ideje koja je ujedno i rezultat ovih intenzivnih aktivnosti i motor cijelog ovog ubrzanog napretka u području bioetike. Riječ je o ideji integrativne bioetike.

Integrativnu bioetiku treba shvatiti kao „otvoreno područje susreta i dijaloga različitih znanosti i djelatnosti, te različitih pristupa i pogleda na svijet, koji se okupljaju radi artikuliranja, diskutiranja i rješavanja etičkih pitanja vezanih za život, za život u cjelini i u svakom od dijelova te cjeline, dakle, za život u svim njegovim oblicima, stupnjevima, fazama i pojavnostima“.4 Integrativna bioetika zagovara dvostruko integriranje u polju bioetike: predmetno (tj. problemsko ili tematsko) i metodološko. U igri nije samo čovjek, nego i ne-ljudska živa bića, te uvjeti života na Zemlji; ne samo filozofija ili medicina, nego i sve druge znanosti, prirodne, tehničke, društvene i humanističke; ne samo znanost, nego i izvan-znanstveni prinosi, različiti načini refleksije, različite misaone i kulturne tradicije, te različiti pogledi koji počivaju na kulturnim, religijskim, rodnim, političkim i inim posebnostima. Ovu se integrativno-bioetičku metodologiju naziva – pluriperspektivizmom.

Koncept integrativne bioetike

Koncept integrativne bioetike razvijen je i svoj je zamah postigao u okviru ambicioznog projekta integrativne bioetike, čije je izvorište upravo u Hrvatskoj, ali se razvija podjednako i u širem području jugoistočne Europe, kao i u suradnji jugoistočnoeuropskih bioetičara s kolegama iz drugih dijelova Europe i svijeta, ponajprije s onima iz Njemačke. Projekt integrativne bioetike zamišljen je i provođen prema razgranatoj strukturi, odnosno u tri glavna segmenta: razvijanje bioetičkog dijaloga, razvijanje bioetičkih edukacijskih programa, te razvijanje znanstvene infrastrukture, čemu treba pridodati i redovito objavljivanje bioetičkih publikacija u Hrvatskoj i inozemstvu. U području znanstvene infrastrukture – pored više znanstvenih projekata i programa, financiranih od strane nacionalnih ministarstava i međunarodnih zaklada, te osnivanja i rada bioetičkih društava u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji – treba istaknuti Referalni centar za bioetiku u jugoistočnoj Europi (RECEBIO), osnovan 2006. godine u Zagrebu kao dokumentacijsko- istraživački oslonac razvoja bioetike na ovim prostorima. U području bioetičkih edukacijskih programa održavani su međunarodni poslijediplomski tečajevi, odnosno ljetne škole integrativne bioetike, koje su pohađali mladi znanstvenici iz Njemačke i zemalja jugoistočne Europe, izrađeni su cjeloviti nastavni programi integrativne bioetike na diplomskoj i poslijediplomskoj razini, koji se nalaze pred realizacijom, a integrativna bioetika je, bilo pod tim nazivom ili na tim zasadama, također uključena kao predmet u dodiplomske, diplomske i poslijediplomske nastavne programe više sveučilišta u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi.

Međutim, upravo u onom segmentu općeg integrativno-bioetičkog projekta, koji se tiče razvijanja bioetičkog dijaloga, postignut je najveći napredak. Radi se o konferencijama, simpozijima, okruglim stolovima, tribinama i drugim skupovima koji se – najkasnije od 1998. godine, kad je na Cresu održan međunarodni simpozij Izazovi bioetike5 – redovito održavaju, ponajviše u cresko-lošinjskom arhipelagu (Cres, Mali Lošinj), ali i u drugim hrvatskim gradovima (gdje prednjače Zagreb i Rijeka) te u drugim zemljama (Njemačka, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija, Slovenija, Bugarska).

O rezultatima ovih skupova trajno svjedoče zbornici radova (primjerice, četiri knjige objavljene kod njemačkog izdavača Academia Verlag), kao i brojni temati u periodici, te zasebno objavljeni autorski članci. No, živi dijalog, odnosno susret i razmjena različitih, pa i polemički zaoštrenih mišljenja na zajedničkoj platformi, najvažniji je učinak ovih bioetičkih skupova. Oni su, naime, od početka vođeni idejom multidimenzionalne integracije u polju bioetike, tako da se rasprava razvija u širem tematskom, metodološkom, društvenom, političkom i kulturnom horizontu, po strani od svih onih reduciranja kojima je svjetska bioetika još uvijek sklona. Osim toga, utjecaj ovih skupova nikad nije bio ograničen na tri-četiri simpozijska dana, nego su se ideja i praksa integrativne bioetike širile u znanstvenim institucijama i suradničkim krugovima onih koji su bili, takoreći, „ozračeni“ na skupovima u Cresu i Malom Lošinju, u Zagrebu, Rijeci, Opatiji, Dubrovniku i Splitu, u Sarajevu, Bihaću, Tuzli, Mostaru, Banja Luci, Beogradu, Ohridu i Ljubljani, u Bochumu, Eichstättu i Sofiji.

11. lošinjski dani bioetike

Najmasovnije (i najznačajnije) bioetičko okupljanje u Hrvatskoj i u jugoistočnoj Europi svakako je međunarodna znanstveno-kulturna manifestacija Lošinjski dani bioetike. Osnovani 2002. godine od strane Hrvatskog filozofskog društva, Hrvatskog bioetičkog društva i Grada Malog Lošinja – na osnovi pozitivnih iskustava s ranijim bioetičkim skupovima u Cresu (1998) i Malom Lošinju (2001), te općeg poleta koji je početkom novog tisućljeća vladao u području bioetike kod nas – Lošinjski dani bioetike postali su tijekom svojih jedanaest godina središnjom točkom bioetičkih gibanja u ovom dijelu Europe, tako da nije pretjerana tvrdnja Ante Čovića, predsjednika Organizacijskog odbora manifestacije, da su Lošinjski dani bioetike „mali idilični otok, na kojem se održavaju, učinili geografskim i duhovnim središtem europske bioetike“.6 Teško je u nekoliko rečenica sažeti brojne elemente koji govore u prilog geografskoj, kulturnoj, svjetonazorskoj, disciplinarnoj i tematskoj raznolikosti Lošinjskih dana bioetike, na kojima je u proteklih jedanaest godina sudjelovalo više od petsto sudionika iz trideset zemalja s četiri kontinenta, a održano je više od osamsto izlaganja.

 

Međunarodna znanstveno-kulturna manifestacija Lošinjski dani bioetike, koja se od 2002. održava u Malom Lošinju, središnja je institucija bioetičkog života u jugoistočnoj Europi. U proteklih 11 godina na Lošinjskim danima bioetike sudjelovalo je više od 500 sudionika iz 30 zemalja s 4 kontinenta, a održano je više od 800 izlaganja 

Centralno mjesto u okviru Lošinjskih dana bioetike svake godine zauzima međunarodni simpozij o stalnoj temi Integrativna bioetika i nova epoha, a pored simpozija održavaju se okrugli stolovi o aktualnim bioetičkim pitanjima, studentske bioetičke radionice, te prigodna kulturna i umjetnička događanja. Tako su ovogodišnji, jedanaesti po redu Lošinjski dani bioetike, koji su održani od 13. do 16. svibnja 2012. u Malom Lošinju (pod pokroviteljstvom Ministarstva zaštite okoliša i prirode te Primorsko-goranske županije), obuhvaćali i okrugli stol Bioetika i kemija, studentsku bioetičku radionicu Bioetika i psiha, te nekoliko popratnih događanja.

Integrativna bioetika i nova epoha

Na simpoziju Integrativna bioetika i nova epoha održano je, u paralelnim sekcijama, sedamdesetak izlaganja znanstvenika iz Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Makedonije, Njemačke, Slovenije i Srbije. Ona su se ticala najšireg spektra bioetičkih tema, od problema s kojima se suočavamo u medicinskoj praksi do globalno- ekoloških pitanja. Neke od njih su: etičke dileme u kliničkoj praksi, prava pacijenata, eutanazija i palijativna skrb, pobačaj i status embrija, biotehnološka istraživanja i njihova primjena (eksperimenti na ljudima, genetika, neuroznanost, proizvodnja i primjena lijekova, proizvodnja hrane), odnos prema ne-ljudskim živim bićima (životinjama i biljkama), te načelna pitanja vezana uz bioetiku kao područje rasprave o bitnim problemima suvremenog svijeta (povijest bioetike, bioetika i filozofija, bioetika i kulturna raznolikost, bioetika i pravo, bioetika i mediji itd.). Pored sekcijskih izlaganja, održano je i sedam plenarnih predavanja, u dvije plenarne sesije. Prva plenarna sesija bila je posvećena razmatranju stanja i perspektiva bioetike u jugoistočnoj Europi, naglašavajući mediteranska i europska obilježja integrativne bioetike (Mislav Kukoč), ranu povijest bioetike u Hrvatskoj (Amir Muzur i Iva Rinčić), te problematiku edukacije iz etike u istraživanjima u jugoistočnoj Europi (Goran Mijaljica). Drugom plenarnom sesijom posebno je akcentirana pedeseta obljetnica „službenog“ početka bioetike, koja je vezana uz nastanak prvog (bio)etičkog komiteta 1962. godine u američkom Seattleu, o čemu su govorili Iva Rinčić i Amir Muzur, ali su promišljana i pitanja vezana općenito uz koncept i praksu bioetičkih komiteta (Hrvoje Jurić), kao i uz pisanje povijesti bioetike (Ivana Zagorac).

Bioetika i psiha

Studentska bioetička radionica, koja se ove godine održala osmi put, nosila je naslov Bioetika i psiha, a na njoj je sudjelovalo preko trideset studenata filozofije, psihologije, medicine, antropologije, sociologije, povijesti umjetnosti, lingvistike, povijesti, komparativne književnosti i umjetničkog područja iz Zagreba, Rijeke, Novog Sada, Beograda i Berlina. Naglasak je bio na etičkim i bioetičkim pitanjima u području psihologije i psihijatrije, ali je opseg teme bio kudikamo širi od toga. S jedne strane, radilo se o teoriji i praksi psihologije i psihijatrije, koje su fokusirane na duševno zdravlje i duševne bolesti, s druge strane o definiranju i upotrebi osnovnih pojmova koji usmjeravaju raspravu (duša, psiha, svijest, inteligencija, zdravlje, bolest i sl.), s treće pak strane o psihologijskim i psihijatrijskim temama u širem socijalnom i kulturnom kontekstu. Također je bilo riječi o problematici ljudske psihe, svijesti i inteligencije u razlici između čovjeka i ne-ljudskih živih bića (životinjska psihologija, ksenopsihologija), kao i o psihičkim i emotivnim preduvjetima rasprave o različitim bioetičkim problemima, a bila je prisutna i refleksija o različitim umjetničkim obradama problematike koja se pojavljuje u susretu bioetike i psihologije/psihijatrije.

Bioetika i kemija

Okrugli stol pod naslovom Bioetika i kemija tematizirao je međuodnos istraživanja u području kemije i bioetičkih promišljanja. Iako se tema na prvi pogled čini suviše „školskom“, okrugli stol je otvorio čitav niz aktualnih, provokativnih i kontroverznih pitanja, budući da kemijska istraživanja i njihova primjena predstavljaju osnovicu za brojne sporne postupke u suvremenoj znanstveno-tehničkoj praksi kao što su, primjerice, proizvodnja i upotreba genetički modificiranih organizama. Stoga je uvodno razmatran utjecaj kemijskih produkta na ljudsko zdravlje, okoliš i prirodu, kao i neka načelna, pa i povijesnoznanstvena pitanja povezana s kemijom, koja se u današnjem kontekstu pojavljuju kao relevantan orijentir u promišljanju suvremenih problema. U uvodnim izlaganjima (Valerije Vrček, Snježana Paušek Baždar, Srećko Valić i Nenad Trinajstić), kao i u burnoj, ali konstruktivnoj raspravi koja je uslijedila, tematizirani su različiti aspekti naslovne problematike, i to interdisciplinarno, iz perspektive kemije, biologije, biotehnologije, medicine, filozofije i sociologije. Na koncu je istaknuta potreba da se o ovoj temi intenzivira javna rasprava na različitim razinama, čemu će svoj doprinos dati i organizatori te sudionici Lošinjskih dana bioetike.

Promocija recentnih bioetičkih izdanja

Pored navedenih događanja, treba istaknuti i tradicionalno predstavljanje recentnih bioetičkih izdanja. Prezentirano je petnaest publikacija objavljenih tijekom 2011. i 2012. godine, od zbornika radova, preko nedavno objavljenih knjiga hrvatskih i inozemnih autora, koje se tiču aktualnih bioetičkih tema, do bioetički relevantnih časopisa. Valja reći da se radilo tek o užem izboru novijih bioetičkih publikacija, što znači da je bioetička knjižna i časopisna produkcija kod nas i u regiji sve intenzivnija i sve zanimljivija.

Ovogodišnji Lošinjski dani bioetike bili su „obgrljeni“ drugim dvama međunarodnim bioetičkim skupovima: Četrnaestim danima bioetike (Rijeka, 10. i 11. svibnja 2012.) te Trećim međunarodnim bioetičkim simpozijem u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 25. i 26. svibnja 2012.). Održavanje ovih triju skupova u okviru samo dva tjedna nije koincidencija, nego plod suradnje i međusobne koordinacije organizatora, koji su težili tome da ovako zgusnutim rasporedom bioetičkih događanja u svibnju izazovu sinergijski učinak i proizvedu neku vrstu „dodane vrijednosti“ ne samo za svaku od ovih konferencija nego i za samu bioetiku. A u toj namjeri su i uspjeli, i to iz najmanje tri razloga. Kao prvo, određeni broj izlagača sudjelovao je u radu svih triju skupova ili na dva skupa, tako da su se teme razmatrane u izlaganjima, a osobito prilozi iz diskusija i njihovi zaključci „prelijevali“ iz jedne u drugu konferenciju, što je – s obzirom na različite kontekste i akcente – pomoglo da se neka pitanja sistematičnije razmotre, da se osvijetle iz više različitih kutova i da se na taj način dođe do potpunijih odgovora. Kao drugo, većina izlagača na ova tri skupa bila je iz kruga „integrativnih bioetičara“, odnosno onih znanstvenika koji svoja istraživanja provode, prezentiraju i diskutiraju na podlozi koncepta integrativne bioetike, što ni u kojem slučaju ne podrazumijeva nekakvu „lažnu idilu“ među istomišljenicima ili „ideološku unisonost“, ali olakšava dolazak do konsenzusa oko polazišta dijaloga i stvara ozračje u kojemu se mogu voditi staložene i plodotvorne rasprave. Kao treće, sva tri skupa okupila su, i među izlagačima i među posjetiteljima, veći broj pojedinaca koji dosad nisu bili dionicima projekta integrativne bioetike ni u jednoj od njegovih sastavnica.

14. dani bioetike u Rijeci

Četrnaeste dane bioetike u Rijeci organizirala je, kao i prethodnih godina, agilna Katedra za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, koju se može smatrati rodnim mjestom hrvatske bioetike, jer je njezin osnivač i dugogodišnji voditelj Ivan Šegota (1938-2011) jedan od pionira bioetike na našim prostorima.7 Nakon Šegotina odlaska, Katedra ne samo da ne posustaje, nego, pod vodstvom Amira Muzura, ostvaruje nove proboje, prvenstveno u razvijanju koncepta europske bioetike, a u nastavku na djelo „oca europske bioetike“, njemačkog teologa Fritza Jahra (1895-1953). Stoga se „gotovo egzotičnom doima (…) činjenica da se najsnažniji centar za istraživanje i promoviranje djela Fritza Jahra ne nalazi, primjerice, u Halleu ili Bonnu nego na glasovitoj katedri riječkog Medicinskog fakulteta“.6

 

Katedra za društvene i humanističke znanosti u medicini na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci može se smatrati rodnim mjestom hrvatske bioetike, a u posljednje vrijeme ostvaruje nove proboje, prvenstveno u razvijanju koncepta europske bioetike, inspiriranog djelom „oca europske bioetike“, njemačkog teologa Fritza Jahra 

Inovativni doprinosi riječkih bioetičara i njihovo uvođenje novih pogleda u bioetičku raspravu potvrđeni su i ovogodišnjim riječkim Danima bioetike. Oni su, naime, bili posvećeni temi Jezik medicine: od geneze do kulture i etike komunikacije. Time je u fokus rasprave stavljen jezik (i sve što on implicira), kao tema koja se u bioetičkim raspravama još uvijek nalazi na marginama, te lingvistika (sa srodnim disciplinama), kao znanstvena perspektiva bez koje se, kako je skup pokazao, neki bioetički problemi ne mogu zadovoljavajuće artikulirati.

Kao i kod Lošinjskih dana bioetike (a u nastavku ovog članka i kod sarajevskog bioetičkog simpozija), nemoguće je, čak i u sažetom obliku, prikazati sve teme o kojima su održana izlaganja i vođene diskusije. Na početku oba dana skupa održana su po dva plenarna predavanja: prvoga dana su Françoise Salager-Meyer i Maria Ángelez Alcaraz Ariza, sa španjolskog Sveučilišta u Alicanteu, izlagale o naslovima i autorstvu izvještaja o medicinskim slučajevima iz dijakronijske perspektive (u razdoblju od 1840. do 2010.), a Diana Stolac, s Riječkoga sveučilišta, iznijela je „Standardološke napomene uz naslove magistarskih i doktorskih radnji iz područja medicine“; drugoga dana je Violeta Goranova Tačeva, s Medicinskog sveučilišta u Varni (Bugarska), govorila o „komunikaciji kao ključu za pacijentovo srce“, dok je Sofija Mićić, s Beogradskog sveučilišta, prezentirala rad o jezicima medicine u sadašnjosti i budućnosti. Tematske sekcije (s osamdesetak izlaganja autora iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Cipra, Danske, Hrvatske, Italije, Latvije, Mađarske, Makedonije, Meksika, Novog Zelanda, Poljske, Rusije, SAD, Slovačke, Srbije, Španjolske) nosile su sljedeće naslove: „Medicinska terminologija“, „Bioetika“, „Nastava medicinskog engleskog“, „Komunikacija u medicini i zdravstvenoj skrbi“, „Medicinski diskurs“, „Prevođenje, povijest, literatura“, te „Znakovni jezik i gluhi pacijenti“, a unutar njih opet mnoštvo raznovrsnih tema zanimljivih i po otvorenim pitanjima i po korištenim pristupima. Osim plenarnih i sekcijskih izlaganja, riječki su Dani, kao i oni lošinjski, upriličili i predstavljanje nekoliko novijih bioetičkih publikacija, te in memoriam Ivanu Šegoti koji je preminuo krajem 2011. godine.

Promišljanja ponuđena na riječkome skupu otvorila su jedno novo istraživačko područje u bioetici, barem u lokalnim prilikama, što je s jedne strane razlog za zadovoljstvo učinjenim, ali s druge strane potiče obvezu daljnjega promišljanja na tom tragu. Primjerice, medicina, kao i sve druge ljudske djelatnosti, počiva na metaforama, počevši od temeljnih metafora zdravlja i bolesti. One, kako sugerira Krešimir Babel, „istodobno naglašavaju i zasjenjuju aspekte pojmova koje strukturiraju“8, a budući da „metafora nije puko jezično pitanje, tj. stilska figura, nego predstavlja jedan od temeljnih principa mišljenja“, lingvistička istraživanja trebaju biti nadograđena drugim vidovima refleksije, što prvenstveno znači da se u ovakvom tematiziranju medicinskih problema i same medicine treba napraviti pomak od jezika i lingvistike prema metaforama i filozofiji.

3. međunarodni bioetički simpozij u BiH

Premda su bosanskohercegovački znanstvenici svoje doprinose u polju bioetike davali već početkom ovog stoljeća – kako publiciranjem članaka i knjiga te sudjelovanjem na međunarodnim konferencijama, tako i uključivanjem bioetičkih sadržaja u visokoškolske nastavne programe – intenzivniji razvoj bioetike u Bosni i Hercegovini može se pratiti od 2006. godine kad je osnovano Bioetičko društvo u BiH i ujedno organiziran Prvi međunarodni bioetički simpozij u BiH. U međuvremenu je Bioetičko društvo u BiH razgranalo svoju djelatnost diljem zemlje, i to osnivanjem podružnica te organiziranjem simpozija i tribina (Sarajevo, Tuzla, Mostar, Bihać, Banja Luka…), izdavanjem zbornika radova, popularizacijom bioetike u široj javnosti, itd., ne zanemarujući pritom ni međunarodnu, prvenstveno regionalnu, suradnju sa srodnim ustanovama. Sve te aktivnosti, kao i opća orijentacija Bioetičkog društva u BiH, razvijale su se na zasadama pluriperspektivnosti i integrativnosti, što u bosanskohercegovačkom kontekstu ima specifičnu težinu. A to je došlo do izražaja i u dosad organiziranim međunarodnim simpozijima: 2006. godine, kad je tema bila Integrativna bioetika i izazovi suvremene civilizacije, 2008., kad je tema bila Integrativna bioetika i interkulturalnost, te ove, 2012. godine, kad je naglasak stavljen na Integrativnu bioetiku pred izazovima biotehnologije. Skup je održan u organizaciji Društva, a pod pokroviteljstvom Franjevačke provincije Bosna Srebrena i ekološke udruge FONDEKO, što su, uz Franjevačku teologiju, Akademiju nauka i umjetnosti BiH, Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“, Fakultet islamskih nauka i Vrhobosansku katoličku teologiju, tradicionalni podupiratelji bioetičkih događanja u Sarajevu i BiH.

 

Ponajprije u Bosni i Hercegovini opravdano je tvrditi da bioetika može biti faktor integracije ne samo u striktno bioetičkom smislu i u smislu znanosti uopće, nego i na društveno-političkom planu. Bosna i Hercegovina svjedoči o mogućnosti „jedinstva u različitosti“, što se naglašava i u bioetičkim diskursima koji pod jednim vidom nastoje sagledati dimenzije prirodnoga i kulturnoga

Simpozij je okupio tridesetak znanstvenika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije i Srbije, koji su, sa različitih znanstvenih i svjetonazorskih stajališta, govorili o različitim temama povezanima s problematikom biotehnologije, kao što su obećanja i prijetnje genetičke i nuklearne tehnologije, pojam rizika i načini konceptualiziranja i kontroliranja rizika, utjecaj tehnologije na prirodni okoliš, dileme u području primjene reproduktivnih tehnika, međuodnos medicine i farmaceutske industrije, te načelna pitanja koja se tiču biopolitike i transhumanizma, koncepata poput dostojanstva osobe i transfera etičkih zaključaka o tehnologiji u sferi odgoja i obrazovanja. Imajući u vidu preplitanje društvenohumanističkih i prirodoznanstvenomedicinskih, religioznih i sekularnih te kršćanskih i islamskih pristupa, izlaganja i rasprave na ovom simpoziju uspješno su odgovorili na pitanje koje je Velimir Valjan, predsjednik Organizacijskog odbora simpozija, postavio u uvodu: „na koji način integrativna bioetika može plodonosno posredovati i pomiriti univerzalnost svoga zahtjeva i spomenutu pluralnost tumačenja i primjena u različitim kulturnim, društvenim ili iskustvenim kontekstima, a da pri tom ne završi u pukom relativizmu?“.9

Bioetika kao faktor integracije

Bosna i Hercegovina je zajednica koja je izuzetno diferencirana i kulturno, i etnički, i religijski, i konfesionalno, i društveno-politički, ali ipak čitava njezina povijest svjedoči o mogućnosti jednog višeg jedinstva, koje nije tek kvantitativni zbroj različitih „entiteta“ (kako to misle današnji „etno-matematičari“), nego kvaliteta proizišla upravo iz interakcije svih navedenih različitosti, što se naglašava i u bioetičkim diskursima koji pod jednim vidom nastoje sagledati dimenzije prirodnoga i kulturnoga. No, ne mogu se ignorirati iskustva iz novije povijesti Bosne i Hercegovine – krvavi sukobi iz devedesetih godina, koji su izazov za svako promišljanje i djelovanje, a možda na poseban način za bioetiku. Stoga ponajprije u Bosni i Hercegovini – ali i na drugim razinama bioetičkog života u jugoistočnoj Europi – pronalazimo uporište za tvrdnju da bioetika može biti faktor integracije ne samo u striktno bioetičkom smislu i u smislu znanosti uopće, nego i mnogo šire. Kao prvo, pitanja o pojmu života, o manipulacijama životom i o etički reflektiranom odnosu prema životu poništavaju granice koje smo danas, pod pritiskom sve više specijaliziranih znanstvenih pristupa, te politike, kapitala i medija, prisiljeni povlačiti. Filozof Hans Jonas to je precizno izrazio kad je rekao da „fenomen života sam niječe granice koje uobičajeno dijele naše discipline i polja rada“.10 Kao drugo, isto se zbiva i na kulturnoj, društvenoj i političkoj razini. Usprkos tome što specifična pitanja koja se tiču života često produciraju različite odgovore, ona ukazuju na zajedničku podlogu svih naših problema i otvaraju jednu pomirujuću, zajedničku (i humanističku i biocentričku) perspektivu. Bioetika je u stanju da naglasi razlike, ali i da pronađe temeljne zajedničkosti na koje nerijetko zaboravljamo. Integrativna uloga bioetike u jugoistočnoj Europi sastoji se, među ostalim, u tome što se pitanja života i kvalitete života (primjerice, medicinska i ekološka pitanja) prepoznaju kao važna pitanja zajedničkog života i zajedničkog dobra, nasuprot onim pitanjima koja su desetljećima predstavljala izvor konflikta. Ta pitanja, pak, zahtijevaju dijalog i suradnju neovisno od različitih identitetskih pripadnosti i opredjeljenja. U regiji koja je opterećena društvenim, političkim, a nedavno i ratnim konfliktima, u regiji koja je također sama po sebi premrežena različitostima, često instrumentaliziranima na taj način da ih se predstavlja kao izvor sukoba ili kao dobar razlog za sukobe, bioetička je rasprava više nego ljekovita. Ona, u pozitivnom smislu, predstavlja subverziju i alternativu. Uviđa se, naime, da su od svih navedenih razlika i lomova važniji epohalni lomovi svojstveni znanstveno-tehničkoj civilizaciji, kojima se pridružuju globalni ekonomski i politički potresi, a koji se, svi skupa, prelamaju i preko jugoistočne Europe. Primjerice, naglašavaju se temeljna pitanja ljudskoga opstanka i očuvanja uvjeta života nasuprot žestokim prijeporima oko površnih i historijsko-politički produciranih problema. Zahtijeva se jedna sustavna izgradnja svjetonazorske, kulturne, etičke i socijalne orijentacije naspram mutnog pojma „tranzicije“ koji obilježava javni diskurs u post-komunističkim zemljama, a zapravo predstavlja izliku za uvoz neoliberalističkog kapitalizma, koji nikad nije bio demokratski legitimiran. Nudi se, također, znanstvena i kulturna suradnja umjesto puke ekonomsko-političke suradnje kakvu promoviraju tzv. euro-atlantske integracije. Naposljetku, kada je riječ o samoj bioetici, nudi se europska perspektiva u bioetici umjesto pukog, nereflektiranog importa angloameričke bioetike. Sarajevski bioetički simpozij, kao i druga dva skupa, lošinjski i riječki, a naposljetku i opća bioetička gibanja u jugoistočnoj Europi to svakako potvrđuju.

Bioetički svibanj

Iako bi evidentiranje svih bioetički relevantnih činjenica kojima smo svjedočili u posljednjih nekoliko mjeseci donijelo kudikamo opsežnije rezultate – s obzirom na to da je i u Hrvatskoj i u susjednim zemljama bilo još zanimljivih i značajnih bioetičkih skupova, publikacija, projekata, inicijativa, itd. – tri skupa prikazana u ovom osvrtu mogu se uzeti kao ogledni primjer živosti bioetičke scene ili, bolje rečeno, bioetičke zajednice u Hrvatskoj i regiji, jer samo jedna osviještena, formirana i maksimalno angažirana zajednica može proizvesti tako relevantna, a vremenski koncentrirana i međusobno isprepletena događanja poput ovih.

Aktivnosti hrvatskih bioetičara – osobito onih koji pod egidom integrativne bioetike sustavno djeluju „uzduž i poprijeko“ znanstvene i akademske zajednice, ali i društva u cjelini – umnogome će biti unaprijeđene razvojnim projektom Sveučilišta u Zagrebu, koji se, pod naslovom „Integrativna bioetika: razvijanje centra izvrsnosti i doktorskog studija na Sveučilištu u Zagrebu“, provodi tijekom 2012. godine, okupljajući veliki broj znanstvenika i profesora te znanstvenih i nastavnih ustanova zagrebačkog sveučilišta, umrežavajući ih istodobno s drugim hrvatskim i inozemnim institucijama i pojedincima. Ovaj projekt ponajbolje govori o idejama, težnjama i konkretnim naporima u području (integrativne) bioetike u Hrvatskoj, a o njegovim učincima zasigurno će još biti riječi, među ostalim, i na stranicama Medixa.


LITERATURA
1. Gosić N. Bioethics in Croatia. Synthesis philosophica. 1999;14(1-2):183-98.
2. Zagorac I, Jurić H. Bioetika u Hrvatskoj. Filozofska istraživanja. 2008;28(3):601-11.
3. Rinčić I, Muzur A. Variety of bioethics in Croatia: a historical sketch and a critical touch. Synthesis philosophica. 2011;26(2):403-28.
4. Jurić H. Uporišta za integrativnu bioetiku u djelu Van Rensselaera Pottera. U: Borovečki A, Lang S, ur. Javno zdravstvo, etika i ljudska prava. Zagreb: Medicinski fakultet, Škola narodnog zdravlja „Andrija Štampar“; 2010.
5. Čović A. Izazovi bioetike. Zagreb: Pergamena, Hrvatsko filozofsko društvo; 2000.
6. Čović A. Lošinjski dani bioetike na pragu novog desetljeća. U: Jurić H, ur. 11. Lošinjski dani bioetike. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo; 2012.
7. Čović A, Gosić N, Tomašević L, ur. Od nove medicinske etike do integrativne bioetike. Posvećeno Ivanu Šegoti povodom 70. rođendana. Zagreb: Pergamena, Hrvatsko bioetičko društvo; 2009.
8. Babel K. Metafore zdravlja i bolesti u medicinskoj praksi. Filozofska istraživanja. 2012;32(1):121-38.
9. Valjan V. Uvodna riječ. U: Treći međunarodni bioetički simpozij u Bosni i Hercegovini: Integrativna bioetika pred izazovima biotehnologije. Sarajevo: Bioetičko društvo u BiH; 2012.
10. Jonas H. Das Prinzip Leben. Ansätze zu einer philosophischen Biologie. Frankfurt a/M: Suhrkamp; 1997.