Prof. dr. sc. Ivan Đikić: Budućnost istraživanja tumora
Prilikom obilježavanja Dana Akademije medicinskih znanosti Hrvatske 11. prosinca 2013. godine, počasnim članom te institucije proglašen je renomirani hrvatski znanstvenik prof. dr. sc. Ivan Đikić. Prof. Đikić dobitnik je niza najprestižnijih međunarodnih nagrada za znanost iz područja istraživanja tumora, a jednim od svojih najvećih dostignuća smatra otkriće uloge proteina ubikvitina u regulaciji životnih procesa u stanicama, te način poremećaja tih putova pri razvoju bolesti kao što su tumori, upale i neurodegenerativne bolesti. Tom je prigodom prof. Đikić održao i kratko izlaganje o potrebnim promjenama u Hrvatskoj medicini i znanosti, a za „Medix“ je iznio svoja razmišljanja o budućnosti istraživanja tumorskih procesa.
OGLAS
|
Prof. Ivan Đikić, koji trenutačno živi i radi kao redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta Göethe u Frankfurtu, u Njemačkoj, u svojoj se stručnoj karijeri usavršavao u Americi i Švedskoj. Medicinu je posebno zadužio još 2005. godine, kada je kao voditelj Grupe za molekularnu signalizaciju Instituta za biokemiju Göethe Sveučilišta otkrio mehanizam kojim se ljudske stanice brane od karcinoma. Od brojnih nagrada koje je dobio valja istaknuti nagradu Američkog udruženja za istraživanje raka za izvanredna postignuća u istraživanju tumora, Njemačkog udruženja za staničnu biologiju i Europskog udruženja za istraživanje tumora. U Njemačkoj je također prepoznat značaj njegovog rada i skoro je svake godine dobitnik jedne od nagrada za znanost i medicinu, pa mu je tako 2010. godine Njemačka udruga za tumore dodijelila nagradu „Deutschen Krebspreis“, koja se dodjeljuje jednom godišnje za dostignuća iz područja istraživanja i liječenja tumora. Godine 2012. dobiva najprestižniju njemačku znanstvenu nagradu „Gottfried Wilhelm Leibniz“, a 2013. nagradu njemačke zaklade „Ernst Jung“ za medicinu. Redovitim članom njemačke akademije znanosti „Deutsche Akademie der Naturforscher Leopoldina“ postaje 2010. godine, a potkraj 2013. počasnim članom Akademije medicinskih znanosti Hrvatske. Tom je prilikom istaknuo kako u svijetu najviše inovacija stvaraju mladi stručnjaci u ranim 30-im godinama, koji u Hrvatskoj ne bivaju adekvatno prepoznati i poticani, te kako je uz velik potencijal mladih sposobnih ljudi u Hrvatskoj potrebno razviti učinkovitiji sustav prepoznavanja i poticanja izvrsnosti. MEDIX: Profesore Đikić, dobitnik ste niza međunarodnih priznanja, među kojima se posebno ističu AACR nagrada za izvanredna dostignuća u istraživanju raka Američke udruge za istraživanje tumora te nagrada Europskog udruženja za istraživanje raka (EACR) za najboljeg mladog istraživača. Što smatrate najvećim dostignućem u svom dosadašnjem radu i koji su ciljevi vaših budućih istraživanja? PROF. ĐIKIĆ: Najveće dostignuće je da smo pokazali kako protein ubikvitin može regulirati životne procese u stanicama te kako su ti putovi poremećeni u razvoju bolesti uključujući tumore, upale i neurodegenerativne bolesti. Naši napori su sada usredotočeni na daljnja istraživanja u klinici, posebice kako ta otkrića mogu biti primijenjena kao dijagnostički markeri, uz korištenje tog znanja u kombiniranom liječenju, npr. kada je zajedničko djelovanje dva, tri ili više lijekova prijeko potrebno, a u isto vrijeme kombinacija tih lijekova uzrokuje brojne nepoželjne posljedice. Stoga valja razumjeti i korisne i štetne učinke lijekova na molekularnoj razini.MEDIX: Možete li nešto više reći o napretku u razumijevanju molekularnih mehanizama nastanka raka i koliko se te spoznaje primjenjuju u liječenju? PROF. ĐIKIĆ: Molekularna je medicina donijela golem napredak u dijagnostici i liječenju brojnih bolesti. Brzina kojom se molekularno znanje uključuje u klinički rad je impresivan i daje nadu da će uspjeh u liječenju bolesti biti sve brži i kvalitetniji (bolji učinak i manje nuspojave liječenja). Takva brzina omogućuje i stvaranje novih modificiranih lijekova koji uklanjaju problem u rezistenciji bolesti na lijekove.MEDIX: Koje bi se spoznaje još mogle primijeniti u razvoju novih lijekova? PROF. ĐIKIĆ: Razvoj modernih tehnologija, posebice u genomici i informatici, imat će velik učinak na način razmišljanja o medicini, korištenju genetskih informacija u predviđanju sklonosti na pojedine bolesti, te na uspjeh u liječenju koji treba biti individualiziran i primjeren trenutačnom stanju svakog pojedinca.MEDIX: Koja je uloga ubikvitina u ljudskom organizmu i koji značaj ima u nastanku raka? Jesu li spoznaje o ubikvitinu do sada primijenjene ili bi se mogle primijeniti u kliničkoj praksi? PROF. ĐIKIĆ: Ubikvitin je jedan od najmoćnijih staničnih signala, što kazuje da je često uključen u razvoj bolesti, ali i da lijekovi koji blokiraju djelovanje ubikvitinskih putova u stanici mogu dovesti do oštećenja stanice. Stoga stvaranje lijekova protiv ubikvitinskih signala treba biti detaljno studirano prije promjene. Bortezomib je prvi klinički lijek koji blokira ubikvitinsku razgradnju proteina u čistaču stanice (proteasomu). Odobren je za liječenje multiplog mijeloma, no uspješno se koristi kao kombinirana terapija u drugim vrstama tumora. Danas se taj lijek koristi u iznosu većem od milijarde dolara godišnje.MEDIX: Postoje li razlike u nastanku tumora pojedinih organa i u kojoj mjeri to ograničava razvoj terapijskih postupaka? Je li poznato što u najvećoj mjeri utječe na malignost, odnosno agresivnost određenog tumora? PROF. ĐIKIĆ: U zadnjih desetak godina otkriveni su tzv. molekularni zapisi pojedinih tumora ili zapisi metastaza agresivnih ili manje agresivnih tumora. Zna se da postoji 90-ak gena koji karakteriziraju agresivnost tumora u cjelini i ti geni uključuju NFkB put, transkripciju gena, citokinske receptore i drugo. Njihova kombinacija klasificira stupnjeve agresivnosti. No sekvencioniranjem genoma tumora uočeno je da postoje i tumorske karakteristike za pojedine vrste tumora i ta su istraživanja specifičnih zapisa za pojedine tumore vrlo aktivna.MEDIX: Koja je danas uloga genetike u predikciji i liječenju pojedinih karcinoma? S obzirom na mogućnosti u sekvencioniranju genoma, primjenjuje li se metoda određivanja pojedinih gena kako bi se odredila vjerojatnost sklonosti razvoju nekog karcinoma? Ima li to smisla i ako da, kada to napraviti? PROF. ĐIKIĆ: Genomika i sekvencioniranje svakog pojedinca bit će standardna praksa za desetak godina, u našim medicinskim podacima to će biti dio bazičnih informacija. Te će informacije svakako biti korisne za liječnika i pacijente, ali će otvoriti i brojna etička pitanja o tome tko i kada može te informacije koristiti, o čemu treba educirati građane. Što se tiče tumora, genetski markeri ukazuju na vjerojatnost pojave tumora, no ne i sigurnu pojavu. Npr. mutacije u BRAC1 gena se nasljeđuju kod tumora jajnika i dojki kod žena; odluka raditi ili ne preventivne operacije tih organa dovodi često do javnih polemika jer se medijski prezentiraju primjeri bez dovoljno informacija. U tim slučajevima je prijeko potrebna suradnja liječnika, znanstvenika, psihologa i pacijenata kako bi se donijela korektna odluka.MEDIX: Što je potrebno učiniti kako bi se unaprijedili znanost i znanstvena istraživanja u Hrvatskoj? PROF. ĐIKIĆ: Potrebno je više odgovornosti, slobode u razmišljanju i kreativnosti u svim znanstvenim strukturama, od laboratorija do ministarstva. Vrlo često sav gnjev volimo kanalizirati na loše odluke političara zbog njihova dominantnog utjecaja na znanstveni sustav, no spomenut ću i vlastitu kritiku nas znanstvenika: često smo skloni šutjeti i raditi kompromise za vlastiti proboj unutar sustava, a manje misliti na odgovornost prema drugim znanstvenicima i znanosti u cjelini. Taj gubitak vlastite odgovornosti i volje za javni izražaj doveo je od toga da su recenzije unutar hrvatskog sustava prečesto, za moj ukus, pod utjecajem lobija, a nisu utemeljene na znanstvenim kriterijima. Nažalost, u tom sustavu mladi prolaze najgore i kontinuirano odlaze iz Hrvatske. To je prvenstveno uzrokovano činjenicama da talenti mladih i njihove ideje najčešće bivaju ignorirani ili aktivno blokirani. Brojni, iako ne svi mentori, vole „iskorištavati mlade“ za svoje interese; mladi služe za predavanja i rad na projektima u kojima imaju male uloge. To se sve bolje vidi jer u Hrvatskoj postoje odlične i vrhunski trenirane grupe koje rade drukčije i njihovi znanstvenici imaju drukčiju budućnost. Nažalost, broj tih grupa je jako malen i još uvijek ne postoji kritična masa koja bi mogla promijeniti sustav.MEDIX: Postoji li u Hrvatskoj potencijal za razvoj industrije koja bi se bavila razvojem lijekova za liječenje tumora? PROF. ĐIKIĆ: Nažalost, uvjeti za razvoj ozbiljne farmaceutske industrije u Hrvatskoj su odumrli prodajom Plive. Stvaranje manjih biotehnoloških kompanija je u začetku i potrebno je više ulaganja, mijenjanja kulture razmišljanja i promjene brojnih administrativnih prepreka da bi se biotehnološka industrija brže razvijala. |
U svijetu najviše inovacija stvaraju mladi stručnjaci u ranim 30-im godinama, koji u Hrvatskoj ne bivaju adekvatno prepoznati i poticani, te je uz velik potencijal mladih sposobnih ljudi u Hrvatskoj potrebno razviti učinkovitiji sustav prepoznavanja i poticanja izvrsnosti – ističe prof. Đikić
Nadahnutim riječima prof. Đikić zahvalio je na prijamu u AMZH, ističući goleme potencijale hrvatske znanosti, ali i brojna ograničenja, kao i osobnu želju da unaprijedi znanstvenu suradnju s domovinom |
OGLASI
