Prof. dr. sc. Claude Robert Cloninger: Može li se promijeniti osobnost?
Jedan od pozvanih predavača Prvoga međunarodnog kongresa o medicini usmjerenoj prema osobi, održanog u Zagrebu od 7. do 10. studenog 2013. godine, bio je i prof. Claude Robert Cloninger, vodeći američki psihijatar i genetičar, koji vodi Sansone Family Center for Well-Being na Sveučilištu Washington u St. Louisu. U razgovoru za „Medix“ prof. Cloninger rekao je više o svojem viđenju personalizirane medicine te dao važne savjete o tome kako biti bolji liječnik.
OGLAS
|
Prof. Robert Cloninger veći se dio svoje karijere bavi liječenjem opće psihopatologije, ovisnosti i poremećaja osobnosti. Poznat je po istraživanjima genetike, neurobiologije i razvoja poremećaja osobnosti, a razvio je i dva međunarodno korištena upitnika za procjenu osobnosti: Tridimensional Personality Questionnaire (TPQ) i Temperament and Character Inventory (TCI). MEDIX: Profesore Cloninger, koliko znamo o poremećajima osobnosti? Možemo li odrediti postojanje sklonosti razvoju tih poremećaja? PROF. CLONINGER: Uvriježeno je mišljenje da se poremećajem osobnosti obilježava osoba koju ne volimo ili nam se ne sviđa. S takvim se stavom često susrećem i kod studenata medicine.Poremećaj osobnosti je međutim vrsta poremećaja koja se može točno definirati, kvantificirati i kategorizirati. Danas znamo da postoje različite vrste emocionalne reakcije, koje uz stupanj sigurnosti koji osoba posjeduje mogu biti zrcalna slika osobnosti pojedinog čovjeka. To se koristi i u terapiji poremećaja osobnosti, koja zapravo počinje introspekcijom, odnosno postizanjem svjesnosti osobe o sebi samoj. Ljudi se mogu početi mijenjati tek kada shvate kakve su zaista osobe i koje su karakteristike njihove osobnosti. MEDIX: Na koji način možemo procijeniti nečiju osobnost?PROF. CLONINGER: Tim se područjem bavim posljednjih dvadeset godina. Od početka sam bio zainteresiran za istraživanje osobnosti, ali sam smatrao da su metode koje posjedujemo za procjenu osobnosti oskudne. Ako pitate ljude jesu li tašti, nećete baš dobiti smislene odgovore, a upravo na tome su se prije temeljili kriteriji ocjene osobnosti. Uvidio sam da osim procjene poremećaja osobnosti treba ustanoviti i opće karakteristike ličnosti kao što su samousmjerenost, suradljivost i samopouzdanost. Svi su ljudi više ili manje usmjereni sami na sebe, suradljivi ili samopouzdani, te ovisno o izraženosti pojedinih karakteristika možemo napraviti profil ličnosti i ocijeniti je li osoba sklonija prilagodbi na životne okolnosti ili će se teško uklopiti te će stvarati probleme svojoj okolini. U zapadnoj se kulturi smatra da osoba ima poremećaj osobnosti ako prema navedenim karakteristikama posjeduje manje od 10% sposobnosti za prilagodbu na životnu situaciju u kojoj se nalazi. Velika spoznaja do koje smo također došli u nekoliko posljednjih desetljeća je da se ne može razdvojiti fizičko od mentalnog ili društvenog blagostanja. Sve te sastavnice pripadaju u definiciju zdravlja pojedinca.Sukladno tome, shvatili smo da osobe s poremećajem osobnosti pripadaju u 10% populacije koja ima najmanje sposobnosti nošenja sa stresom, organizacije života koji će ih činiti sretnima i ispunjenima, ili otpornosti na fizičku bolest. Danas koristimo procjenu osobnosti kako bismo odredili sklonost, odnosno vulnerabilnost pojedinca za razvoj kardiovaskularnih bolesti ili kroničnih plućnih bolesti. U istraživanju kojim se trenutačno bavim pokušavamo shvatiti kojim mehanizmom osobnost dovodi do sklonosti aterosklerozi, depresiji i shizofreniji.MEDIX: Koje osobine ličnosti nasljeđujemo, a koje stječemo tijekom života? PROF. CLONINGER: U početku sam smatrao da su čimbenici koji formiraju naš emocionalni stil ponašanja naslijeđeni, dok na druge osobine, poput samousmjerenosti ili suradljivosti, utječe odgoj i okolina u kojoj odrastamo. Ispostavilo se da su i temperament, koji karakterizira emocionalni dio ličnosti, i karakter, koji je povezan s našim ciljevima i vrijednosnim sustavom, podjednako nasljedni. U istraživanjima s blizancima pokazalo se da je postotak nasljednosti čak 50%. Na drugih 50% utječe odgoj i okolina. Svatko od nas ima mnogo slobode i mogućnosti utjecanja na svoju osobnost i budućnost.Zaključak je da se ne rađamo s definiranom sklonošću poremećajima osobnosti, već samo s određenom predispozicijom, koju oblikujemo vlastitim odabirima i okolnostima u kojima živimo. MEDIX: Možemo li više utjecati na svoj temperament ili karakter?PROF. CLONINGER: Kada sam otkrio da je karakter jednako nasljedan kao i temperament, počeo sam sumnjati da u bilo kojem segmentu možemo promijeniti svoju osobnost. Ispostavilo se međutim da je karakter osjetljiviji na socijalne utjecaje te da je to naš dio koji prvi možemo zaista osvijestiti, a samim time i promijeniti. U liječenju poremećaja osobnosti prvo je važno te osobe naučiti kontrolirati emocije kako bi se mogli realno doživjeti i prihvatiti. Tada im pomažemo da odluče koje vrijednosti i ciljeve u životu žele postići.Nikoga se ne može natjerati na promjenu ako on to ne želi. Zbog toga je važno pojedincu pomoći identificirati koji bi mu ciljevi pružili satisfakciju, a zatim mora sam raditi na tome. Ako osoba radi na sebi, prvo što se mijenja je karakter. Kada netko uspije iz temelja promijeniti svoj stav prema sebi i drugima, tada počinje regulirati svoje navike tako dosljedno da se mijenja i njegov temperament. Ljudi mogu postati manje sramežljivi, manje skloni ljutnji i agresiji, promišljeniji. To se obično događa nakon velikog rada na sebi i samo kod pojedinca koji su stvarno predani želji da se promijene. MEDIX: Kojim mehanizmima ličnost utječe na sklonost razvoju bolesti?PROF. CLONINGER: Istraživali smo utjecaj osobnosti na metaboličke abnormalnosti u rutinskim testovima probira te općenito zdravstveno stanje pojedinca. Pritom smo koristili kardiološki stres-test te razne hormonalne i endokrinološke testove poput razine kortizola, dehidroepiadrosterona i varijabilnosti srčane frekvencije. Pokazalo se da je način regulacije našeg autonomnog živčanog sustava u velikoj mjeri povezan s crtama ličnosti. Osobe koje su zrelije i manje sklone zdravstvenim poremećajima su ujedno i one koje imaju jako dobru koordinaciju između disanja i frekvencije srčanih otkucaja. S obzirom da je ta veza koordinirana vagusom i simpatičkim sustavom, ujedno može predvidjeti i ukupnu otpornost na stres.To objašnjava zašto neki pojedinci mogu razumno razmišljati i kada su pod stresom. Njihov autonomni živčani sustav i pod stresom ostaje u stanju ravnoteže. Za razliku od njih, drugi su više reaktivni na stres, bilo da se radi o vanjskom stresu ili brigama koje imaju na umu. Organizam je tad u kontinuiranom stanju budnosti, kao u ratnim uvjetima. Cilj održavanja tijela u psihofizičkom balansu je da se ono što većini predstavlja stres zapravo shvati kao prilika za rast, razumijevanje i otkrivanje. MEDIX: Trebamo li ovisno o tipu osobnosti mijenjati način komunikacije s pacijentom kako bismo ga učinkovitije potaknuli na promjenu stila života?PROF. CLONINGER: Da, vrlo je važna liječnikova procjena kako nekoga motivirati da posluša dobar savjet. Ako je pacijent primjerice uzrujan i zabrinut, vjerojatno nije u mentalnom stanju za slušanje savjeta. Urazumiti nekoga tko je ljutit ili uzrujan obično nije moguće. Zbog toga liječnik treba primarno znati smiriti pacijenta. Pritom ih je možda potrebno naučiti i tehniku opuštanja, savjetovati da zatvore oči i duboko dišu. Idealno bi bilo da se pacijentu na taj način posvetimo pet minuta kako bi mogao nakon toga smireno i koncentrirano poslušati savjete koje mu želimo dati. Nažalost, ako liječnik za pacijenta ima svega pet minuta, onda je do vremena kad bi trebao biti smiren pacijent vjerojatno već na izlazu iz ordinacije. Nakon što je pacijent smiren, najveća pogreška koju liječnik može napraviti je postaviti se kao da zna bolje što je dobro za zdravlje pacijenta. Iako je to istina, pacijent u tom slučaju neće poslušati savjet. Treba prvo pitati pacijenta koji su njegovi ciljevi i što misli da treba poduzeti. Tek nakon toga treba zajednički i argumentirano modificirati stav, ukoliko je na krivom putu.Da bismo bili uspješni u prenošenju savjeta i informacija, za svakog je liječnika važno svladati tehniku motivacijskog razgovora i aktivnog slušanja. Tek će se razumijevanjem ciljeva i vrijednosti koje pacijent smatra važnima moći postaviti neki zajednički cilj i pacijenta motivirati na promjenu ponašanja. Cilj ovog kongresa je upravo to, vratiti humanost u medicinsku znanost kako bismo pacijenta doživjeli kao osobu s dignitetom i kapacitetom za promjene. Vrlo je važno pomoći pacijentima kako bi shvatili svoj potencijal da budu sretni, zdravi i ispunjeni. MEDIX: Koji je pravilan način iznošenja loše vijesti o zdravlju pacijenta?PROF. CLONINGER: Treba shvatiti karakter i emocionalni stil osobe kako bi se mogla procijeniti reakcija na vijest o, primjerice, malignoj bolesti. Treba uzeti u obzir da neke osobe ne žele čuti loše vijesti, dok druge žele znati sve detalje. Komplikacija mogu biti anksiozni i opsesivni pacijenti koji žele znati sve detalje, ali ih istovremeno previše uzrujaju. S druge strane, neke osobe djeluju opušteno i ne žele znati informacije, ali će ih život u neznanju učiniti vrlo nesretnima. Cilj je postići ravnotežu između iznošenja važnih informacija koje će pacijenta potaknuti da djeluje u smislu liječenja i poboljšanja kvalitete života, te previše informacija, koje bi ga mogle odvesti u depresiju i negiranje realnosti.MEDIX: S praktičnog stajališta, kako bez iskustva procijeniti karakter pacijenta i idealan način ophođenja s njim? PROF. CLONINGER: S praktičnog stajališta, treba imati na umu da mi, liječnici također nismo savršeni te mogućnost razumijevanja pacijenta u velikoj mjeri ovisi i našem psihičkom stanju.Zbog toga treba raditi i na sebi i zapamtiti da smo sami sebi zapravo najbolji primjer. Kada liječnik postane svjestan sam sebe i shvati koji je njegov emocionalni stil ponašanja te kako se najbolje sam nositi sa stresom, tada će mnogo lakše pomoći i svom pacijentu. Važno je ispitati vlastitu sposobnost reguliranja emocija jer u suprotnom čovjek izgori. S vremenom postane ciničan i više ne uživa u životu i poslu, što je loše i za liječnika i za njegove pacijente. Način na koji liječnik može raditi sam na sebi je samoopservacija, a mogu se primijeniti i testovi osobnosti kao što je Temperament and Character Inventory (JTCI), koji je preveden i na hrvatski. Ne smijemo zaboraviti da na psihičko zdravlje velik utjecaj ima i fizičko zdravlje, koje liječnici kod sebe ne smiju zanemariti. Učenjem tehnika samoopservacije liječnik stječe vještinu koju može prenijeti i pacijentima.Ako čovjek shvati koje emocije u njemu izaziva loše ponašanje drugih ljudi, tada postaje ne samo svjestan sam sebe, već razvija i empatiju, koja utječe na rast socijalne inteligencije. Jedna o važnih poruka personalizirane medicine je upravo ta da sami moramo postati u svakom smislu zdravi ljudi kako bismo nesvjesnim mehanizmom i stečenom socijalnom inteligencijom mogli bolje reagirati prema pacijentima. Nažalost, recept za pravilan način ophođenja s osobom koja sjedi preko puta nas ne postoji, ali radom na sebi možemo postati bolji ljudi i bolji liječnici. |
Prof. Cloninger ističe kako davanje medicinskih savjeta često neće biti učinkovito ako se pacijenta ne sasluša, pri čemu je važno pitanje što pacijent misli da bi njegov život činilo boljim
Iako su i karakter i temperament dijelom nasljedni, čovjek ima velik kapacitet promjene karaktera. No preduvjet je realni doživljaj samoga sebe, napominje prof. Claude Robert Cloninger |
OGLASI
