MEDIX, God. 22 Br. 123  •  Kolumna  •  Mali leksikon povijesti medicine HR ENG

Oko

Amir Muzur

Oko je oduvijek smatrano važnim organom koji treba čuvati i, ako je moguće, liječiti. Od naivnih, premda duhovitih, ideja o „ekstramisiji“ svjetla ili pneume iz oka radi „hvatanja“ slike objekta danas nije ostalo mnogo, ali je u pučkim izrekama, pa i našoj svakodnevici, zadržano strahopoštovanje prema malom organu koji u znatnoj mjeri definira našu budnost, spoznaju i odnos prema vanjskom svijetu.

 

Za organe se teško može reći da imaju vlastitu „povijest“: pa ipak, organ s tolikim značajem kao što je oko, stvarnim i simboličkim, svakako mora imati dovoljno bogatu povijest otkrića, vjerovanja i zabluda da zaintrigira radoznalce željne sinteza ove vrste. Pa u to ime, zagledajmo se u nj.

Već prastare izreke, poput „čuvanja kao zjenice oka svoga“ (koja više od drugoga „čuva“ prastaru zabludu da je zjenica nešto daleko više i važnije od pukog otvora, proreza koji širenjem odnosno sužavanjem regulira propuštanje svjetlosti), ili „oko moje jedino“, kao i pojam „očnjaka“ kao „očnog zuba“, otkrivaju iznimnost oka za pučku tradiciju. Nije čudo, stoga, da su i kletve i kazne nerijetko spominjale upravo „iskapanje očiju“. Već u Hamurabijevu zakoniku, iz oko 1754. prije Krista, kaže se u odredbi 196: „Ako čovjek uništi oko drugoga čovjeka, neka i njegovo oko bude uništeno [...]. Ako netko uništi oko slobodnoga čovjeka [...] neka plati zlatnik. Ako netko uništi oko roba [...], neka plati pola njegove cijene“. Doznavši da je u neznanju ubio vlastita oca i oženio majku, Edip iz grčkoga mita iskopa si oči. Bizantski car Bazilije II. otišao je korak dalje od Hamurabija: naredio je da se svim poraženim Bugarima Samuilove vojske, zarobljenima u bici na Bjelasici 1014., iskopaju oči. Njih 15.000 ostalo je, tako, slijepo, s time da je svakom stotom ostavljeno po jedno oko, da vodi kolonu. Ugledavši svoju tužnu vojsku, Samuilo je, kažu, na mjestu umro od srčanog udara. Koliko god neki pokušavali relativizirati Mojsijevo pozivanje (u Knjizi izlaska) na načelo „oko za oko, zub za zub“, ističući preneseno značenje, načelo su dosad najbolje pobijali Krist (Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!) i Ghandi („Oko za oko“ samo će cijeli svijet učiniti slijepim). Lucija iz sicilske Sirakuze (283.–304.) umrla je smrću mučenice ne odustajući od kršćanske vjere i odbijajući pokloniti se Dioklecijanovoj slici: kasnija legenda, s kraja srednjega vijeka, pripisala je njenom životopisu priču o iskopanim očima (po nekima su joj oči iskopali mučitelji, po drugima Lucija sama, da odbije udvarača) koje su potom čudom izliječene. Iako je u pozadini legende vjerojatno sličnost Lucijina imena s latinskim korijenom lux, gen. lucis = svjetlo, to nije spriječilo njen kult da se učvrsti i „specijalizira“ Luciju za zaštitu od očnih bolesti.

Oko je, dakako, odavna postalo i ostalo „junakom“ mnogih duhovitih priča. Reflektirajući, možda, poznatu pojavu mogućnosti rađanja djeteta s jednim okom, grčki mit poznaje Polifema-Kiklopa, sina Posejdona, kojega nadmudri i oslijepi Odisej. Drugi Posejdonov sin i kralj Megarićana, Bizant (Byzas), osnovao je istoimeni grad (kasniji Konstantinopol, Carigrad, Istanbul ili Stambol) na Bosporu, „preko puta naselja slijepih“ kako mu je savjetovala delfska proročica, aludirajući na očitu slabovidnost onih koji nisu prepoznali ljepotu lokacije. Mogli bismo još dugo pripovijedati o oku kao inspiraciji pjesnika (Очи чёрные, очи страстные, oчи жгучие и прекрасные) ili scenarista (T’as de beaux yeux, tu sais, kako kaže Jean Gabin u filmu Le quai des brumes iz 1938.), a da temu ni približno ne iscrpimo. No, da vidimo kako su na oko gledali oni koji su pokušavali dokučiti kako ga objasniti i, eventualno, liječiti.

U egipatskom Ebersovu papirusu (oko 1550. pr. Kr.) spominje se uporaba ljekovite gline, kornjačine žuči, kravlje jetre, meda i drugih „lijekova“ u tretmanu iritacije očiju pijeskom i prašinom, bizantski autor Aecije iz Amide (V.–VI. st.) opisuje 61 očnu bolest,1 a Avicena (XI. st.) oko uspoređuje sa zrcalom koje reflektira sliku vidljivog svijeta. Platonovu ideju da oko odašilje zrake i „lovi“ sliku objekata koju vraća u oko odbacio je već Aristotel, premda ju je oživio Galen (istina, kao dio doktrine o pneumi), da bi je opet kritizirao Avicena. Konačno odbacivanje „teorije ekstramisije“ (odašiljanja) zagovarao je Leonardo da Vinci 1490-ih, ne ističući se inače, međutim, osobito naprednim poimanjima funkcije vida.2 Trag ekstramisijske ideje vidi se i u današnjem izrazu „bacanja“ pogleda ili oka na nešto. Zapravo, prvi bitno unaprijeđeni koncept vida promovirat će 1583. švicarski liječnik Felix Platter (1536.–1614.) naglašavajući ulogu optičkog živca i mrežnice, a umanjujući značaj staklovine. Iste godine, drezdenski ranarnik Georg Bartisch (1535.–1607.), autor djela Ophthalmodouleia das ist Augendienst, piše o enukleaciji očne jabučice i oftalmološkoj etici.3 Ubrzo je nekoliko znanstvenika poduprlo zamisao da je za vid ključna slika na mrežnici: Johannes Kepler (1571.–1630.) je 1604., po uzoru na Leonarda, proglasio oko „mračnom komorom“ (camera obscura), a ingolstadtski jezuitski redovnik Christoph Scheiner (1573.–1650.; autor djela Oculus hoc est: fundamentum opticum) dokazao 1609. u životinja, odnosno 1625. u ljudi, da slika na mrežnicu pada obrnuta.4 Optički živac, prvi put opisan po Alkmeonu, dugo vremena promatran je kao „šuplji“, da bi, nakon vizualizacije mikroskopom i oftalmoskopom, naknadno počeo biti interpretiran kao organ prijenosa informacija.5 Početkom XIX. stoljeća, 1812., u Beču je utemeljena prva očna klinika na svijetu, prvenstveno zahvaljujući oftalmologu Georgu Josephu Beeru (1763.–1821.). Nizozemac Herman Snellen (1834.–1908.) uvodi 1862. optotipe (tablice za detekciju oštrine vida), a Francuz Louis Émile Javal (1839.–1907.) i njegov student Hjalmar August Schiøtz (1850.–1927.) keratometar (oftalmometar) koji mjeri zakrivljenost površine rožnice i pomaže dijagnozu astigmatizma. Prijatelj Ludwika Łazarza Zamenhofa (1859.–1917.), izumitelja esperanta, Javal je naglašavao značaj učenja ovog jezika u slijepih (i sam je oslijepio uslijed glaukoma). Pravi uvid u unutrašnjost oka omogućio je izum oftalmoskopa Hermanna von Helmholtza (1821.–1894.), njemačkog liječnika i fizičara, 1851.6 Među ostalim znanstvenim interesima Helmholtza bio je i vid u boji koji je, uostalom, zaintrigirao i Johanna Wolfganga von Goethea i Thomasa Younga.

Govorimo li o pojedinim dijelovima oka, možemo ustvrditi da je mnoge opisao već Rufo iz Efeza (I. st. pr. Kr.), uključujući mrežnicu, rožnicu, šarenicu i dr. Svaki od njih u hrvatskom korijenu čuva asocijaciju na vlastiti oblik (mreža, rog) odnosno boju (šareno), u skladu s latinskim izvornikom (reticulum = mreža; cornu = rog, iris = duga).

I korekcija vida ima dugu povijest: još u XI. stoljeću je arapski liječnik Ibn al-Hajtam (Alhazen; 965.–1040.) spominjao mogućnost korištenja leća za popravljanje vida, što je i realizirano u Italiji oko 1286. (u nas je pokuse s gledanjem pomoću leća prvi izveo Marin Getaldić, 1566.–1626.). Bifokalne naočale, poznato je, izumio je Benjamin Franklin u XVIII. stoljeću, a Britanac George Airy 1825. naočale za ispravljanje astigmatizma. Oni koji nisu uspjeli popraviti vid ostali su izoliranima od svijeta: to nekima, doduše, nije smetalo da nastave s kreativnošću, poput Homera, Helen Keller, Johna Miltona, Leonharda Eulera, Jorgea Luisa Borgesa, Raya Charlesa ili Andree Bocellija. Louis Braille (1809.–1852.) čak je izumio način sporazumijevanja slijepih, korištenjem posebnog sustava trodimenzionalnog točkastog pisma, tzv. brajice.

Naravno, fiziologija je otkrila da oko predstavlja tek ulazna vrata informacijama: vidom prikupljene podatke obrađuje kora velikog mozga, i to najprije u zatiljačnom, a onda u tjemenom režnju. Okcipitalni režanj, kako su pokazali nobelovci David Hubel (1926.–2013.) i Torsten Wiesel (r. 1924.), razvrstava informacije na one koje se tiču oblika, boje odnosno pokreta, da bi parijetalna kora počela, temeljem njih, pripremati orijentaciju i pokret šake i drugih zglobova.

Za neke uvide dva oka nisu dovoljna: mistički koncept „trećeg“ (ili „unutarnjeg“) oka u hinduizmu, taoizmu ili teozofiji zagovara put transcendentalne percepcije čelom odnosno epifizom. Najvažnije mjesto miješanja vanjskog i unutarnjeg svijeta tako je doseglo značaj simbola: površni vid postao je dublji uvid koji nas uzdiže nad prividom.

Stilizirani prikaz svete Lucije, zaštitnice očiju i očnih liječnika, s karakterističnim pladnjem na kojemu su njene oči

Caravaggiovo platno iz 1608. koje prikazuje pokop svete Lucije, mučenice


1J. Lascaratos, M. Tsirou i J. Fronimopoulos, „Ophthalmology according to Aetius Amidenus“, Documenta ophthalmologica 74 (1990): 37-48.
2NN, „A history of the eye“, https://web.stanford.edu/class/history13/earlysciencelab/body/ eyespages/eye. html.
3Zvonimir Pavišić, „Oftalmologija“, u: Medicinska enciklopedija, sv. 7, uredio Ante Šercer (Zagreb: JLZ, 1963), 371.
4Branivoje Timotić i Milutin Obradović, Istorija medicine: hronologija najznačajnijih otkrića u oblasti medicine, stomatologije i farmacije (Beograd: Elit/Medica, 2008), 89.
5C. Reeves i D. Taylor, „A history of the optic nerv and its diseases“, Eye 18 (2004): 1096-1109.
6C. R. Keeler, „A brief history of the ophthalmoscope“, Optometry in Practice 4 (2003): 137-145.