MEDIX, God. 20 Br. 112  •  Pregledni članak  •  Kardiologija HR ENG

Liječenje kroničnoga zatajivanja srca s posebnim osvrtom na nove lijekoveTreatment of chronic heart failure with a special emphasis on new medications

Aleksandar Knežević

Glavni su ciljevi terapije zatajivanja srca kliničko poboljšanje, odnosno smanjenje simptoma zatajivanja te produljenje života bolesnika uz nižu stopu hospitalizacija. Liječenje kroničnoga zatajivanja srca sastoji se od nefarmakoloških, farmakoloških i invazivnih postupaka, od kojih prvi uključuju korekciju čimbenika koji su doveli do zatajivanja srca, redukciju tjelesne mase u pretilih osoba, odgovarajuću tjelesnu aktivnost, korekciju valvularnih grešaka, koronarne bolesti srca, hipertenzije, aritmija, anemije i drugih komplikacija. Farmakološka terapija sastoji se od primjene lijekova koji primarno smanjuju simptome zatajivanja (digitalis, diuretici) te onih koji dovode do duljeg i kvalitetnijeg preživljenja bolesnika (β-blokatori, vazodilatatori, antagonisti aldosterona). Invazivna terapija zatajivanja srca sastoji se od primjene elektrostimulatora srca, posebno resinkronizacijskih, implantabilnih kardioverter-defibrilatora te u posljednjoj fazi, uređaja koji potpomažu rad klijetki, kao most prema transplantaciji srca kojoj se pribjegava kad su ostale terapijske mogućnosti iscrpljene. Dok je liječenje kroničnoga zatajivanja srca s reduciranom ejekcijskom frakcijom (EF) relativno dobro ispitano i zasnovano na kontroliranim kliničkim studijama, liječenje zatajivanja srca s održanim EF-om mnogo je slabije ispitivano i uglavnom je iskustveno. Nedavno su objavljeni rezultati kliničkog ispitivanja novoga lijeka LCZ696 u komparaciji sa standardnom dozom enalaprila, a koji upućuju na superiornost toga lijeka te otvara nove mogućnosti u liječenju kroničnoga zatajivanja srca. 

Ključne riječi:
kronično zatajivanje srca, nefarmakološke mjere, farmakološko liječenje, invazivno liječenje

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju MEDIX, God. 20 Br. 112

The main goals of treating heart failure are clinical improvement or reducing symptoms of heart failure, and prolonging life of patients with a lower rate of hospitalization. The treatment for chronic heart failure consists of nonpharmacologic, pharmacologic and invasive procedures, the first of which includes fixing the factors that led to heart failure, weight reduction in obese individuals, adequate physical activity, correction of valvular defects, coronary heart disease, hypertension, arrhythmia, anemia, etc. Pharmacological therapy consists of the administration of medications that primarily reduce the symptoms of heart failure (digitalis, diuretics) and medications that contribute to a longer and better survival rate of patients (beta blockers, vasodilators, aldosterone antagonists). Invasive therapy for heart failure consists of administering pacemakers, particularly resynchronization, implantable cardioverter-defibrillators, and in the final phase the devices that support the work of the ventricles, as a bridge toward heart transplantation, which is resorted to when other therapeutic options have been exhausted. While the treatment of chronic heart failure with a reduced ejection fraction (EF) is relatively well-tested and based on controlled clinical trials, the treatment of heart failure with a preserved EF is much less studied and is largely based on experience. Recently, the results of a clinical trial have been published, of a new medicine LCZ696 in comparison with standard doses of enalapril, which indicate superiority of this medicine and open up new possibilities in the treatment of chronic heart failure. 

Key words:
heart failure – cronic; invasive procedures; non-pharmacological process; therapeutics