MEDIX, God. 27 Br. 147/148  •  Osvrt HR ENG

In memoriam – prof. dr. sc. Višnja Milković Latin, dr. med.

Asim Kurjak

(1943. – 2021.)

Tuga koju u nama izaziva smrt voljenih jest nemilosrdan osjećaj nedostajanja tih ljudi. U toj činjenici doista nema utjehe. Definitivno će nam, bolno i nenadoknadivo, do kraja našeg života nedostajati jer odnose u vlastitoj mjeri sa sobom i stvarni dio našeg života, pripomažući nam da i mi ubrzo, sve manji i manji, odemo k njima.

Priroda je jedino čovjeku dala svijest o smrti. Nitko od živih bića to nema... Životinje imaju instinkt kojim reagiraju na opasnost, drveće cvjeta po zakonima prirode, gubi lišće, zimu dočekuje u stanju apsolutnog mirovanja, drveće ne umire, ono samo spava, a onda ga proljeće opet probudi u život. Međutim, čovjeku je priroda neprijatelj. Čovjek ne osjeća opasnost, ne reagira instinktima, čovjek ima nesavršen razum i s takvim bi trebao otkriti opasnost. A opasnost je mnogo rafiniranija, lukavija i veća od njegova razuma. Jedino čovjek od svih živih bića zna za smrt, zna da je tek mali odsječak jednog beskrajnog vremena koje on treba ispuniti za svoga trajanja.

Bogovi mogu sve, samo ne mogu umrijeti, pa je naša smrt naša negativna superiornost nad bogovima. Uostalom, već život je vječno vježbanje u umiranju. San je smrt dana, a smrt je počinak života.

Ideja vječnosti i neograničenosti je ustvari ideja smrti, nagonski osjećaj našega konačnog svršetka u logičnom obliku. Smrt može biti samo naše individualno uništenje, a ono što se nekad tamno osjećaše u mitu o seljenju duša, nije drugo no prelazak naše individualne u drugu egzistenciju nakon patetičnoga smrtnog procesa, koji ustvari može biti tek proces transformacije, proces nekoga novog misterijskog rođenja. Kao što čovjek ne može sam sebe stvoriti, nije vjerojatno da bi sam sebe mogao uništiti. Ako smo vječni već kao svjesni dijelovi materije, nema sumnje da ćemo ostati i kao vječni atom višega duhovnog svijeta.

Iz smrti izlazimo i u smrt ulazimo kao most iz mraka u mrak, iz tajanstvenosti života u sakramentalne misterije.

Mi smo njeno tužno vreteno, pa ako i osjećamo obećanje božanskih utočišta i kao za pregršću svjetla pružamo ruke za tim prolaznim životom, jadikujući kao Ahil iz drugog svijeta: „Ne zbori mi o smrti, Odiseju! Volio bih biti nadničar i za nadnicu dvoriti čovjeka, siromaška, što se jedva hrani, no zapovijedati svim mrtvacima, kojih nema više!“ Život je lijep samo zbog smrti, a i smrt je lijepa, nalazi li se preko groba misterij jednak suzi ljudske svete ljubavi.

I sada nešto posve osobno!

S ovog svijeta, a i sami znate o kakvom se svijetu radi, zauvijek je otišla topla, draga i iskrena osoba. Davno joj se prikrala bolest, u korijen joj se ukopala pa ju dugo, dugo satirala. Bilo je nada da posljedice neće biti tako katastrofalne, ali to su bile samo varljive utjehe. Ona je već bila talac bolesti današnjice koja ne prašta, koja nagriza, sagorijeva i razara nebrojene ljudske živote. Od nje se međutim nije čula riječ žaljenja i nije odstupala od svog optimizma – sačuvala je hrabrost koju je trebalo imati u ratovanju s opakom boljkom.

Bila je uspješni znanstveni pregalac i baš zato je kao znanstvena osoba i platila svoj dug, jer poznato je da veliki i jaki plaćaju uvijek više i teže. Nemoguće je da se njezin život sažme u glavne poante jer imala je širok krug interesa koji je obuhvaćao sve, od travke do čovjeka. Voljela je život i to smo vidjeli i u danima prije nego što je ostavila svijet koji je ipak malo bolji nego što bi bio da nje nije u njemu bilo.

Radila je do posljednjeg daha drhtavom rukom, snažnim tijelom i još snažnijim duhom.

Višnja je znala oslušnuti tajne batove srca čovjekova i bila je jedna od rijetkih koja nije znala da postoji zlo na svijetu i loši ljudi. Voljela je neodoljiv, nezaustavljiv, vječito neodgonetljiv život, poznajući dobro i bez iluzija ono što sobom nosi i ta je saznanja željela učiniti što širim i što dubljim. Tako do samog kraja. Umrla je ničim ne ozlijedivši obitelj i prijatelje. Otišla je gospodski, baš kao čovjek. Odajući poštu mrtvima, živi mogu ponekad naći inspiraciju da dublje razmisle o sebi i izmjere ne samo svoje vrijeme, nego i svoju visinu. Sad kad je zaspala, zauvijek izborila je pravo da se o njoj kaže: jedan uspravan život i uspravna smrt.

Smrt nije tragična zbog nas, već zbog simpatijskih duša, što nam ih otima. Mi umiremo u prijateljima. Višnja – bila je moja prijateljica i tu se ništa ne mijenja.