MEDIX, God. 24 Br. 132  •  Osvrt HR ENG

In memoriam - Blažo Mašanović, dr. med. u. m.

Dragan Bralić

(12. ožujka 1934., Gluhi Do (Crna Gora) - 9. listopada 2018., Zagreb)

Dana 9. listopada 2018. godine iznenada nas je napustio naš dugogodišnji suradnik i prijatelj Blažo Mašanović, dr. med. u. m. Svojim stručnim i ljudskim angažmanom, u velikoj je mjeri odredio razvoj i temeljna usmjerenja časopisa „Medix“, prakticirajući i živeći medicinu kao umijeće skrbi o zdravlju svakoga čovjeka kao općeg dobra.

Krilatica „zdravlje nije sve, no sve bez zdravlja je ništa“ bila je njegov temeljni motiv u radu s pacijentima, kojima je pristupao vodeći se doktrinom velikana hrvatske i svjetske medicine i javnoga zdravstva prof. dr. Andrije Štampara, koji je smatrao da liječnik treba biti, prije svega, „narodni liječnik“, koji dolazi pacijentu i prepoznaje zdravstvene potrebe ljudi u zajednici.

Prema dr. Štamparu i dr. Mašanoviću, liječnik treba biti narodni prosvjetitelj za pitanja zaštite i očuvanja zdravlja, koja treba pobuditi u svakom pojedincu. Vlastita odgovornost za zdravlje i briga zajednice o zdravlju svojih sugrađana temeljna je pretpostavka zdravlja ljudi i zdravlja društva kao cjeline, smatrao je dr. Mašanović.

Zadužio nas je svojom vjerom u čovjeka, uvjerenjem da je medicina najhumanije zvanje koje zahtijeva potpuni angažman i trajno usavršavanje, u čemu nije posustajao niti u umirovljeničkim danima, studirajući s jednakom pažnjom stručnu medicinsku literaturu i filozofska djela, promišljajući temeljna pitanja čovjeka i univerzuma, sagledavajući čovjeka kao biće koje jedino u harmoniji sa svijetom i životnim okruženjem može postići svoj puni potencijal.

Kao liječnik, zalagao se za postizanje životnoga blagostanja – njegova misija bila je pomoći pojedincu da vlastitim angažmanom u svojoj radnoj i životnoj sredini stvori pretpostavke za očuvanje zdravlja – promicanjem tjelesne aktivnosti, zdrave prehrane, ali i duhovne gimnastike, koju je najlakše provoditi i održavati njegovanjem pozitivnog stava prema životu i temeljnim životnim vrijednostima te humorom i smijehom.

U jednom od svojih zapaženih članaka „Smijeh kao lijek“ (Medix br. 50, listopad 2003.), napisanim u suradnji s kćeri Tatjanom Mašanović, ističe: „Čovjek je izgubio prirodni osjećaj za održavanje zdravlja, i to je uzrok brojnim bolestima. Humor i smijeh nezamjenjivi su lijekovi za dobro raspoloženje u svim životnim prilikama, s dobrim zdravstvenim i financijskim učinkom i bez ‚kontraindikacija‘“.

Dr. Blažo Mašanović rođen je u mjestu Gluhi Do, općina Bar, Crna Gora. Unatoč nedaćama koje su ga pratile cijelog djetinjstva i ranog gubitka oca, završava gimnaziju u Baru te odlazi u Ljubljanu, gdje završava Medicinsku školu. U Zagreb dolazi 1955. godine, gdje istodobno radi u Tehničkom školskom centru, Črnomerec, i upisuje Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, koji uspješno, i uz rad, završava 1967. godine, kao i specijalistički poslijediplomski studij iz školske medicine.

Nakon studija nastavlja raditi u Tehničkom školskom centru, gdje obavlja funkciju načelnika sanitetske službe, u kojoj predanim radom napreduje do najviših časničkih činova.

Uz studij medicine, završio je i poslijediplomski studij iz akupunkture, 1994. godine, te je u radu s pacijentima primjenjivao holistički pristup.

Dr. Mašanović bio je ispred vremena odabirom tema svojih eseja u „Medixu“, poput priloga o medicini stresa (Medix br. 9, srpanj 1996.) ili povezanosti zdravlja i klimatskih promjena (Medix br. 8, svibanj 1996.), o čemu je pisao godinama prije današnje bioprognoze te objavljivao članke i u drugim časopisima i na stručnoznanstvenim skupovima.

Dr. Mašanović ponosio se svojim crnogorskim porijeklom (i poput Nikole Tesle domovinom Hrvatskom), a kao ambasador crnogorske kulture donosio bi nam u redakciju citate iz „Gorskog vijenca“, fotografije Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, tisućljetne masline u Baru, Boke kotorske i brojnih drugih znamenitosti Crne Gore.

Nakon odlaska u mirovinu, često je volontirao u Crvenom križu, a njegov patriotizam nije bio samo deklarativan, već je predano radio u Udruzi zdravstvenih radnika crnogorske nacionalnosti s prebivalištem u Zagrebu, u kojoj je kao liječnik pomagao pregledima, savjetima i svakom pomoći.

Dr. Mašanović pisao je pjesme i aforizme i često nam je donosio svoje bilješke. Ljudskim i profesionalnim angažmanom, pažnjom i vedrinom, strašću za životom i liječničkim pozivom činio nas je boljim ljudima. Njegov prerani odlazak veliki je gubitak za sve nas i hrvatsko liječništvo: ostaje nam nastaviti gdje je dr. Mašanović stao, vodeći se njegovim primjerom.

U jednoj od svojih pjesama, naziva „Put“, poručuje:


Kako pođoh ni sam ne znam
Kojim putem isto tako
Čitav život prolazi mi
Više teško nego lako

Čemu onda život takav
Kad su muke stalna pratnja
Pitamo se da li vrijedi
Život koji prati patnja

Vrijedi, vrijedi itekako
Jer sve što nam dođe lako
Često pođe naopako.

Sretan put želi vam
Blažo Mašanović