In memoriam – Godina dana bez Duška Popovića
Duško Popović napustio nas je iznenada 26. studenoga 2021. godine, u 70. godini života. U koraku između brojnih projekata na kojima je radio i netom nakon objave knjige Mali filmski razgovori, za koju je godinama prikupljao portrete filmskih djelatnika svih profesija i profila nastalih tijekom njegove višedesetljetne suradnje s Hrvatskim filmskim savezom.
OGLAS
Često se govori da nema nezamjenjivih ljudi, da upražnjena mjesta bivaju popunjena novim, svježim snagama i da vrijeme briše tragove postojanja. Međutim, nakon Duška Popovića ostaje praznina koju nitko ne može popuniti i to ne samo u redakciji „Medixa“ nego u hrvatskom javnom zdravstvu i društvu u cjelini. Duško Popović, novinar i publicist, pionir amaterskog filma te dječjeg filmskog i videostvaralaštva u funkciji javnoga zdravstva, dugogodišnji suradnik Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ i Uredništva „Medixa“, apsolutno je nezamjenjiv.
Duško Popović
(Vukovar, 1952 – Zagreb, 2021)
U jednom o naših zadnjih susreta spomenuo mi je svoje godine i iskreno sam mu odgovorio da bih rekao da mu je 60. Duško Popović svoje je godine, kao i sve ostalo u životu, nosio s osmijehom. Uredništvo „Medixa“ ostalo je bez jednog od najbližih suradnika i njegov odlazak, nakon više od dva desetljeća intenzivne suradnje, nenadoknadiv je gubitak za sve nas.
Osim njegove supruge, prijatelja i suradnika, na gubitku je čitava zajednica, jer rad za zajednicu i opće dobro bili su Duškova temeljna misija.
Rođeni Vukovarčanin odavao je o sebi dojam čovjeka koji za sve ima vremena, a kao freelancer u novinarstvu da je uvijek na raspolaganju. To je i bio, ali samo pod uvjetom pomno definiranog rasporeda, barem nekoliko dana unaprijed. Jer Duško Popović obavljao je nekoliko poslova istovremeno: s jednakih interesom i posvećenosti vodio je urednički posao u glasilu Hrvatske mreže zdravih gradova „Epoha zdravlja“, tajnika u Hrvatskom filmskom savezu, ulogu glavnog urednika časopisa lokalne zajednice u jednom zagrebačkom kvartu i vrlo zapažene profesionalne novinarske zadaće u „Medixu“.
Duško Popović bio je istinski štovatelj temeljnih načela osnivača javnog zdravstva dr. Andrije Štampara, koje je promicao kao idejni pokretač i organizator susreta Dječje filmsko i videostvaralaštvo u funkciji javnoga zdravstva, održanih na Ljetnim školama unapređenja zdravlja u Motovunu od 2007. do 2012, a poslije predstavljenih i na Motovun Film Festivalu te u Poreču, Grožnjanu, Vukovaru i Zagrebu.
Autor je i urednik publikacije Dječje filmsko i videostvaralaštvo u funkciji javnoga zdravstva 2007., u izdanju Hrvatskog filmskog saveza, te publikacije Od Motovuna do Vukovara – deset godina susreta Dječje filmsko i videostvaralaštvo u funkciji javnoga zdravstva (2016), u izdanju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Danas se mnogi u Hrvatskoj pitaju ima li mjesta za Andriju Štampara u digitalnom dobu. Odgovor na to pitanje dao je Duško Popović.
Kao pionir amaterskog filma, u radu s djecom školskog uzrasta vidio je mogućnost pomirenja svojih strasti i interesa, amaterskog, nekomercijalnog filmskog stvaralaštva, kao jednog od najjačih medija komunikacije i socijalnog angažmana namijenjenog promicanju zdravlja i zdravog društva kao temeljnih vrijednosti.
Instinktivno je osjećao da je informiranje zajednice važnije od zdravstvenih zakona, da se jedino informiranjem, prosvjećivanjem i edukacijom o zdravstvenim rizicima od najranije dobi može djelovati preventivno i očekivati rezultate u zreloj dobi te utjecati na zdravstvene pokazatelje i ishode liječenja.
Temama dokumentarnih i igranih filmova iz ciklusa Dječje filmsko i videostvaralaštvo u funkciji javnoga zdravstva „pronalazio“ je kritične točke sustava zdravstva i nedostatne edukacije o ovisnostima, vršnjačkom nasilju, mobbingu i bullyingu, poremećajima u prehrani, prevenciji spolno prenosivih bolesti, pomoći starijima i nemoćnima, obiteljskim odnosima, zaštiti okoliša i brojnim drugim temama od javnog značaja, koje je uspijevao približiti generacijama mladih, danas odraslih ljudi, od kojih su mnogi krenuli putem javnoga zdravstva i/ili angažiranog filmskog stvaralaštva.
Duško Popović bio je erudit, u više navrata finalist legendarne Kviskoteke, kojem znanje nije bilo samo sebi svrha. Imao je poseban dar od riječi do riječi zapamtiti razgovore sa sugovornicima, ne radeći bilješke, bez razlike na hrvatskom ili engleskom, o socijalnoj i preventivnoj pedijatriji, palijativnoj medicini, reformi zdravstva, medicinskoj informatici, hiperbaričnoj medicini, fenomenologiji u javnom zdravstvu, po nekoliko u istome danu, kako bi ih mjesec dana kasnije vjerno reproducirao za objavu.
Ne samo zbog toga, ne samo zbog svega rečenog, ne samo zbog osjećaja za bližnjeg i društvenog angažmana, Duško Popović ostaje nezamjenjiv i za njime velika praznina.
