MEDIX, God. 26 Br. 142  •  Kolumna  •  Bioetika HR ENG

Filozofija i pandemija

Hrvoje Jurić

Prva polovica 2020. godine čini se kao unikatna povijesna situacija koje će se čovječanstvo još dugo sjećati i koju će se još dugo problematizirati. A u tom pogledu pandemija koronavirusa predstavlja izazov ne samo za prirodne i biomedicinske, nego i za društvene i humanističke znanosti. I doista, brojni svjetski sociolozi, politolozi, pravnici, ekonomisti, psiholozi, kulturolozi, demografi, komunikolozi, teolozi, pedagozi i drugi društveno-humanistički znanstvenici promptno su reagirali na situaciju i objavljivali u „realnom vremenu“ rezultate svojih istraživanja i promišljanja. Ovdje ćemo se, pak, ograničiti na filozofiju te u kratkim crtama prikazati izbor zanimljivih i važnih filozofskih reakcija na pandemiju koronavirusa u kontekstu medicinskih znanosti i biopolitičke teorije. 


 

Već sada, u svibnju 2020. godine, može se reći da će pandemija koronavirusa bez obzira na daljnji razvoj – smirivanje i nestanak ili povratak u još gorem obliku – ostati zapamćena kao jedan od najznačajnijih događaja 21. stoljeća, ali manje zbog njezinih zdravstvenih i javnozdravstvenih učinaka, a više zbog njezine masmedijske prezentacije i pogotovo zbog socijalno-političkih posljedica, naime, zbog totalne reorganizacije života koja je na globalnom planu uspješno izvršena u vrlo kratkom vremenu.

Kako god bilo, prva polovica 2020. godine čini se kao unikatna povijesna situacija koje će se čovječanstvo još dugo sjećati i koju će se još dugo problematizirati. A u tom pogledu pandemija koronavirusa predstavlja izazov ne samo za prirodne i biomedicinske, nego i za društvene i humanističke znanosti. I doista, brojni svjetski sociolozi, politolozi, pravnici, ekonomisti, psiholozi, kulturolozi, demografi, komunikolozi, teolozi, pedagozi i drugi društveno-humanistički znanstvenici promptno su reagirali na situaciju i objavljivali u „realnom vremenu“ rezultate svojih istraživanja i promišljanja. Ovdje ćemo se, pak, ograničiti na filozofiju te u kratkim crtama prikazati izbor zanimljivih i važnih filozofskih reakcija na pandemiju koronavirusa.

Filozofija pandemije
Rijetki su prilozi koji izravno odgovaraju na pitanje kako nam filozofija može pomoći u razumijevanju epidemija i pandemija te u odgovarajućem djelovanju. Zanemarimo li članke razasute po znanstvenim časopisima i usredotočimo li se samo na knjige, izdvaja se djelo „Filozofija epidemiologije“ južnoafričkog filozofa Alexa Broadbenta, objavljeno 2013. godine. Autor nastoji istražiti skrivenu podlogu epidemiologijske znanosti, odnosno uz pomoć filozofije stvoriti konceptualno-teorijski okvir u kojemu treba razumijevati čime se i na koji način bavi epidemiologija (npr. koncepti kauzalnosti, objašnjenja, rizika, predviđanja itd.), ali i razviti neke teorijske ili metodološke modele koji bi unaprijedili epidemiološku praksu.

No daleko od toga da nema filozofijskih knjiga koje bi se moglo katalogizirati pod nazivom „filozofija pandemije“ i koje bi stoga danas trebalo ponovno čitati. Primjerice, ako recentnu pandemiju promatramo šire (ne samo kao stvar bolesti izazvane određenim virusom nego i kao simptom mnogo dubljih svjetonazorsko-ideoloških i socijalnopolitičkih problema naše civilizacije, koji nisu od jučer), trebali bismo se vratiti opusu francuskoga filozofa Michela Foucaulta, a posebno njegovim knjigama „Rađanje klinike: arheologija medicinskog opažanja“ (1963.) te „Nadzor i kazna: rađanje zatvora“ (1975.), gdje je objašnjeno kako su nastajali moderni koncept zdravlja i moderna medicina te kako u modernoj epohi i suvremenosti funkcionira ograničavanje sloboda i prava, kontroliranje, „normaliziranje“, discipliniranje i sankcioniranje, što doživljavamo danas na valu pandemije.

Upravo na tragu fukoovske biopolitičke teorije odvijala se i prva značajnija teorijska diskusija o pandemiji koronavirusa, koju je inicirao talijanski filozof Giorgio Agamben, objavivši potkraj veljače 2020. kratki članak „Izvanredno stanje provocirano nemotiviranom emergencijom“. Na podlozi svojih teza iz knjiga „Homo sacer: suverena moć i goli život“ (1995.) i „Izvanredno stanje“ (2003.), Agamben je upozorio na opasnost da se rapidno ograničavanje ljudske slobode, koje započeto s izlikom terorizma, a prošireno zbog koronavirusa, nastavi širiti i dalje, jer u stanju kolektivnog straha i panike građani bespogovorno prihvaćaju državno ograničavanje slobode u želji za sigurnošću, a tu je želju stvorila upravo država koja sada intervenira da je zadovolji. Agambenov je članak izazvao brojne i burne reakcije, dokumentirane na web-stranici European Journal of Psychoanalysis. U prepisku su se najprije uključili francuski filozof Jean-Luc Nancy, talijanski filozofi Roberto Esposito i Sergio Benvenuto te indijski filozofi Divya Dwivedi i Shaj Mohan, a zatim i mnogi drugi.

Brzo i intenzivno na pandemiju je reagirao i globalno popularni slovenski filozof Slavoj Žižek, koji je u samo dva mjeseca objavio desetak članaka o pandemijskim temama, većinom kao kolumne na web-stranici Russia Today, a potom, već u travnju, i knjigu „Pandemija! Covid-19 drma svijet“. Koristeći pandemiju kao odskočnu dasku za refleksije o raznim problemima, uz referencije iz klasične filozofije, psihoanalize i filma, te često poentirajući vicom, Žižek je dokazao da je dragocjen intelektualni provokator i pronicljiv mislitelj, a isto se može reći i za francuskoga filozofa Alaina Badioua, koji je potkraj ožujka, na web-stranici izdavača Verso, objavio članak „O epidemijskoj situaciji“.

Bez obzira na razlike u mišljenjima, kod svih navedenih autora dominira stav da je, uza zdravstvene aspekte pandemije u kratkoročnoj perspektivi, nužno razmišljati i o političkim i ekonomskim aspektima u dugoročnoj perspektivi, a na jedno nedovoljno razmatrano pitanje ukazali su australsko-američki filozof Peter Singer i talijanska filozofkinja Paola Cavalieri u članku objavljenom početkom ožujka na internetsko-medijskoj platformi Project Syndicate. Radi se o ekološkim uzrocima nastanka i razvoja epidemija, uključujući naš odnos prema ne-ljudskim životinjama.

Oprezno, ali bitno
Ne treba nas čuditi da su prve, neposredne i, neki bi rekli, nedovoljno promišljene filozofske reakcije na pandemijsku situaciju došle iz „razbarušenog“ talijansko-francuskog filozofskog miljea, čemu su slijedile i reakcije anglo-američkih filozofa. Tradicionalno suzdržani i oprezni njemački filozofi (koliko god da su njihove misli usmjerene na bitna pitanja, a time i provokativne) o problemima izazvanima pandemijom očitovali su se nešto kasnije, i to više na poticaj medija koji su ih pitali što imaju reći negoli vlastitim tekstovima. Međutim, u kulturno-društvenoj klimi u kojoj se filozofiju još uvijek uzima zaozbiljno, nekoliko rečenica „suvremenih klasika“ kao što su Jürgen Habermas, Otfried Höffe i Peter Sloterdijk odjekuje mnogo jače nego deseci članaka i knjiga u nekim drugim sredinama. I što je još važnije, njihova ranije objavljena djela (primjerice, Sloterdijkova knjiga „Stres i sloboda“ iz 2011.) iznova se čitaju i diskutiraju pod vidom aktualnih pitanja. Spomenuti, ali i neki drugi njemački filozofi nastojali su, a i uspjeli, u svjetlu filozofije sagledati ono što nam se trenutačno događa, te upozoriti na to da su trenutačno, uz pitanja „golog života“ i zdravlja, na kojima se medijsko-politički inzistira, u igri i druga bitna pitanja kao što su ona vezana za slobodu, autonomiju, dostojanstvo, ljudska i građanska prava, zajednicu i društvo. Može li se ekstremno ograničavanje slobode doista opravdati težnjom za kontroliranjem i suzbijanjem epidemije te kakve su (dugoročne) implikacije tih mjera – pita se čak i Höffe, koji je član ekspertne komisije za pitanja pandemijske krize u saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija.

Kavez za Minervinu sovu
U posljednjih nekoliko mjeseci filozofi su, bez obzira na razne manjkavosti njihovih osvrta, pokazali zašto je filozofija oduvijek, pa i danas, važna. Filozofija uočava, naglašava i na specifičan način razmatra dimenzije problema koje su drugim znanstvenim pristupima na rubu interesa ili čak nedostupne, a za ljudski su život bitne.

Pandemijska kriza 2020. godine bila je (i još je uvijek) prilika da se propita potencijale filozofije, primjerice, u raščišćavanju „infopandemijskog“ kaosa u kojemu se nalazimo, ali ne snalazimo, u dekonstrukciji društvenih zadanosti i rekonstrukciji društva, u fokusiranju na ono bitno, što nam često promiče, te u izradi teorijskih modela za tumačenje aktualnoga stanja i u projiciranju budućnosti, uključujući smjerokaze za promišljanje i djelovanje u sličnim okolnostima. Budući da je filozofiji inherentno poticanje, razvijanje i kultiviranje skepse i kritičkoga mišljenja – te da je filozofija stoga, medicinski rečeno, i dobar lijek i dobro cjepivo – njezine su zadaće, pogotovo u kriznim situacijama poput današnje, i veće i važnije nego u slučaju mnogih drugih znanosti.

Prethodno spomenuti filozofi, kao i mnogi drugi koji nisu spomenuti, to su ispravno uvidjeli i pravovremeno su reagirali. Jesu li to besprijekorno činili – sekundarno je pitanje. Naime, neki su kritičari, čitajući filozofske reakcije na pandemiju koronavirusa, suviše teorijski cjepidlačili i u tim reakcijama pronalazili razne činjenične pogreške i argumentacijske nedosljednosti te su o pandemiji raspravljali na metarazini i propuštali pohvaliti sam napor da se pandemijsku problematiku teorijski (filozofijski) obuhvati i pretrese. Moglo se tako pročitati i da su Agambenove, Žižekove i Badiouove reakcije „debakl filozofije“. No debakl filozofije nije u tome što se netko odvažio misliti i što je (da parafraziramo Immanuela Kanta) smogao hrabrosti da se služi vlastitim razumom i da javno upotrebljava svoj um, iako je možda na koncu „promašio metu“, nego je debakl filozofije eventualno u tome što mnogi filozofi nisu ni pokušali „pucati“ uz rizik da „promaše metu“. A ta slika može se primijeniti na naše prilike jer se tek nekoliko hrvatskih filozofa dosad oglasilo potaknuto situacijom koja je, bez ikakve sumnje, filozofijski vrlo izazovna.

Međutim, ne treba ni u tom pogledu pretjerivati s kritikom i kritizerstvom. To što u nas nije bilo mnogo filozofskih analiza ili barem nacrta filozofskih analiza recentne situacije može se, utješno, protumačiti slikom koju je ponudio G. W. F. Hegel, u djelu „Osnovne crte filozofije prava“ (1820.), rekavši da filozofija kao „Minervina sova počinje svoj let tek u sumrak“. Filozofi se ne zalijeću i ne izlijeću prerano, e da bi filozofija, kako Hegel također kaže, bila „svoje vrijeme mislima obuhvaćeno“. Ne ulazeći u dublje slojeve filozofijskih rasprava i rasprava o filozofiji, ovdje neka bude dostatna konstatacija da filozofi nisu šutjeli kada se o nekim temama premalo govorilo ili kad je zaglušujuća kakofonija onemogućavala smislen razgovor o bitnim problemima.

Drugo je pitanje koliko se filozofe danas sluša i kakav je utjecaj filozofije na društvo. Ali to je više pitanje o društvu negoli o samoj filozofiji. Nije, dakle, toliko problem u volji „Minervine sove“ da poleti koliko u tome što ona ne može izletjeti iz kaveza u kojem se nalazi. Je li djelomice i sama kriva za to zatočeništvo? To je također tema za filozofijsku raspravu kojoj bi pandemijska situacija mogla biti poticaj.


Članak je izvorno objavljen 25. svibnja 2020. u sveučilišnim novinama „Universitas“, god. XII, br. 127, str. 27.