„Etika u sestrinstvu“
OGLAS
Izdavač: Medicinska naklada, Zagreb
Godina izdanja: 2020.
Format: 17 x 24 cm; uvez: meki
Opseg: 216 stranica
Docentica dr. sc. Sonja Kalauz, profesorica Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, autorica je udžbenika "Etika u sestrinstvu" objavljenog 2012. godine u izdanju Medicinske naklade. Teme su udžbenika bile filozofija sestrinstva i njezini ciljevi, identitet sestrinstva, sestrinstvo – znanost ili vještina/ tehne, koncepti i konceptualni modeli u sestrinstvu, teorije u sestrinstvu, etika i moral, etika i sestrinstvo, profesionalna etika u sestrinskoj praksi, bioetika i sestrinstvo, odnosno teorije sestrinstva prema autorima.
Filozofija sestrinstva je izražavanje i propitivanje smisla i značenja profesije, a unatrag više od stotinu godina sestre osjećaju potrebu i želju pronaći bit sestrinstva i odrediti jasne smjernice poziva. Suštinska su pitanja istinske prirode sestrinske prakse, odnosa sestrinstva prema drugim profesijama, stručne odgovornosti za provedbu sestrinske prakse te iznad svega pitanja poštovanja života, čovjeka i vlastite profesije. Još je sredinom XIX. stoljeća Florence Nightingale definirala sestrinstvo kao spoj osobe, okružja, zdravlja i zdravstvene njege, a njezini su stavovi bili osnova za prvu sestrinsku etičku prisegu koja spominje visoku moralnu zrelost, dobro poznavanje njege bolesnika i stalno stručno usavršavanje, čime su postavljeni temelji sestrinske etike.
Jedan od većih problema u sestrinskoj profesiji je razlika između očekivanja pripadnica profesije i percepcije javnosti. Važna je i rodna/ spolna odrednica koja sestrinstvo izjednačava sa ženskim zanimanjem (90 do 95% žena), slično kao kod učitelj/ic/a razredne nastave (oko 86% žena), knjižničara/knjižničarki (oko 83% žena) te socijalnih radnika/ radnica (gotovo 70% žena), a to još uvijek često nosi i neprimjerene konotacije.
Tri tradicionalne etičke teorije u području sestrinstva su etika vrline, koja prednost daje karakternim osobinama čovjeka, a pomaže medicinskim sestrama u razmatranju problema i stvaranju ciljeva, etika dužnosti, koja perspektivu moralnog ponašanja svodi na poštovanje univerzalnog moralnog zakona i pravila propisanih zakonima, kodeksima i normama koje počivaju na nekom autoritetu i utilitaristička etička teorija, koja se temelji na korisnosti. Njima valja pridodati i etiku skrbi, koju neki nazivaju i feminističkom etikom, a počela se razvijati u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Po njoj se činjenje dobra za drugoga izjednačava s činjenjem dobra za samoga sebe, a bit joj je razvoj odnosa s drugim ljudima, moralno ponašanje utemeljeno na izbjegavanju nanošenja boli drugima, osjetljivosti za probleme drugih i jačanje suosjećanja s njihovim problemima.
Prvi etički kodeks medicinskih sestara bio je onaj Američkog sestrinskog udruženja iz 1926. godine, a u proteklih ih je gotovo stotinu godina nastalo još nekoliko. Među njima su nova verzija kodeksa Američkog sestrinskog udruženja iz 1940., njegova revizija iz 1950., a 1953. je Međunarodni savjet sestara pripremio svoju verziju nazvanu Međunarodni kodeks medicinskih sestara. Vrijedi napomenuti kako taj kodeks omogućava sestrama odbijanje intervencija za koje procijene da su u sukobu s etikom. Detaljna revizija Međunarodnog kodeksa učinjena je 1980. godine, a od 2000. su u njega uvrštene odredbe o etičkim dužnostima i obavezama sestara, postavljeni etički standardi profesije te su u preambuli navedene četiri osnovne odgovornosti medicinske sestre: poboljšanje zdravlja, prevencija bolesti, uspostavljanje zdravlja i ublažavanje patnji. Prvi se put spominje i zaštita ljudskih prava na život, njegovo dostojanstvo, dostojanstvo umiranja i smrti te pravo na postupanje s poštovanjem. Posljednja revizija Kodeksa obavljena je 2006. godine.
Nova je knjiga istog naslova i iste autorice, sada kao udžbenik za treći razred Medicinske škole za zanimanje medicinska sestra/medicinski tehničar opće njege, objavljena 2020. godine, ponovo u Medicinskoj nakladi. Uz osuvremenjene i dopunjene teme iz prethodnog izdanja, pozornost posebno privlače posve nove, poput etičkih dvojbi u sestrinskoj praksi, palijativne skrbi i komunikacije s palijativnim bolesnikom, odnosno njenih etičkih aspekata, terapijskog odnosa medicinska sestra – bolesnik te etičkih aspekata pri transplantaciji, eksplantaciji i doniranju organa.
U poglavlju o etičkim dvojbama u sestrinskoj praksi postavljaju se i pitanja o pravu na život, pravu na smrt i pravu na dostojanstvenu smrt, teorijama o nastanku života, ali i o tome tko je ustvari čovjek, što je u suštini smrt, od Platonovih i Epikurejevih tumačenja do suvremene medicinske znanosti koja poznaje kliničku smrt, a koja se ponekad definira kao snažan psihološki doživljaj s nespoznatljivim i mističnim elementima koji se pojavljuju prilikom osjećaja nadolazeće smrti ili u situacijama jake tjelesne ili psihološke opasnosti, cerebralnu te biološku.
Valja napomenuti i članak 3. Zakona o sestrinstvu koji omogućava medicinskoj sestri pravo na priziv savjesti ukoliko se radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora nađe u sukobu s vlastitim uvjerenjima pri provedbi zdravstvene sestrinske njege, ako se to ne kosi s pravilima struke i ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. Pritom je dužna pravodobno o svojoj odluci izvijestiti pacijenta i odgovornu ili nadređenu osobu.
Temeljni ciljevi palijativne skrbi su olakšati patnju bolesniku i članovima njegove obitelji, poštovati identitet, integritet i autonomiju bolesnika, osigurati najbolju moguću kvalitetu života, držati pod kontrolom znakove terminalnog stanja (bol, mučnina, povraćanje...), osigurati najveći mogući stupanj samostalnosti u zadovoljavanju životnih potreba, poštovati stavove, osobne kulturološke, religijske i moralne vrijednosti bolesnika, uključujući one koji se odnose na smrt i umiranje, voditi brigu o sigurnosti bolesnika, komunicirati s bolesnikom na njemu prihvatljiv način i pružati podršku i osigurati dostupnost svih oblika profesionalne pomoći.
Najčešće etičke dvojbe medicinskih sestara koje provode palijativnu ili hospicijsku skrb su uzaludnost skrbi, ako je situacija beznadna, a bolesnik pati, smanjenje boli te kako postupati u trenucima teške patnje, autonomija bolesnika u situacijama kad pacijent sam ne može donositi odluke zbog smanjene sposobnosti ili potpune nesposobnosti, planiranje zdravstvene njege u situacijama kad bolesnik možda više ne čuje niti vidi, kako riješiti problem komunikacije i niz drugih.
Najčešći etički problemi medicinskih sestara nisu vezani uz proces umiranja i smrti, već uza svakodnevni život, od održavanja higijene do sprečavanja članova obitelji ili skrbnika u poduzimanju radnji koje bi mogle utjecati na prirodno umiranje. Pri svemu tome od posebne je važnosti interpersonalna komunikacija, bila verbalna ili neverbalna, ali bi uvijek morala biti pažljiva i suosjećajna.
Terapijski odnos medicinska sestra – bolesnik definira se kao sposobnost medicinske sestre da se svjesno koristi osobnošću i sposobnošću kako bi se približila bolesniku i učinila da se on osjeća ugodno i može biti otvoren i iskren. Komunikacija je temelj odnosa i povezanosti, a u potpunosti mora biti usmjerena na bolesnika i zadovoljavanje njegovih osnovnih ljudskih potreba.
Udžbenik je opremljen i pitanjima za provjeru znanja, ishodima učenja, dodacima za one koji žele znati više i drugim elementima koji ga čine kvalitetnim i potpunim.
OGLASI
