Dr. Hugo Koetsier: Naglašavanje da smo svi ljudska bića je esencijalno
Zadatak nam je pronaći najbolje putove za promjene koje su u interesu mentalno oboljelih, njihovih obitelji i zajednice u cjelini, a za uspješno provedbu je nužna potpora Vlade i Ministarstva zdravstva, kao i nova organizacija sustava skrbi za mentalne bolesnike, organizacija treninga i izrada algoritma, ističe dr. Hugo Koetsier, savjetnik za Twinning projekt, čiji je cilj povećanje zaštite i unapređenje mentalnog zdravlja u Hrvatskoj.
OGLAS
|
Dugoročni savjetnik za Twinning projekt „Osiguravanje optimalne zdravstvene skrbi za osobe s poremećajima mentalnog zdravlja u Republici Hrvatskoj“ dr. Hugo Koetsier, direktor nizozemskog Trimbos instituta za mentalno zdravlje i ovisnosti, koji je nositelj Twinning projekta s Ministarstvom zdravlja RH, a čiji je cilj povećanje zaštite i unapređenje mentalnog zdravlja, obišao je cijelu Hrvatsku kako bi se detaljno upoznao sa stanjem i s načinom organizacije rada psihijatrijske službe i rada udruga, ali i prenio iskustva nizozemskog modela skrbi o osobama sa psihičkim poteškoćama. MEDIX: Kako je došlo do suradnje? DR. KOETSIER: U zadnjih se desetak godina u Hrvatskoj, a posebno nakon ulaska u Europsku uniju, mijenja razmišljanje o skrbi za osobe sa psihičkim poremećajima. Konačno, ulaskom u Uniju Hrvatska je prihvatila i europske strategije i konvencije o skrbi za mentalne bolesnike i zaštitu ljudskih prava ugroženih skupina, a prema Ustavu Republike Hrvatske svakomu se jamči pravo na zdravlje i zdravstvenu zaštitu, utemeljeno na principima holizma, kontinuiteta i pristupačnosti. U projektu „Osiguravanje optimalne zdravstvene skrbi za osobe s poremećajima mentalnog zdravlja“ Hrvatska i Nizozemska surađuju kako bi iznašle najbolje putove za promjene, utemeljeno na novoj organizaciji sustava skrbi za mentalno oboljele, organizaciju treninga i izradu algoritma.MEDIX: Kakva je, po vašim spoznajama, aktualna situacija u nas? DR. KOETSIER: Trenutačno se zaštita mentalnog zdravlja odvija kroz primarnu, sekundarnu i tercijarnu zdravstvenu skrb, koju provode Hrvatski zavod za javno zdravstvo, županijski zavodi i zdravstvene ustanove. Od 2009. godine postoji mreža timova za zaštitu mentalnog zdravlja pri županijskim zavodima, ali nije oslonjena na zajednicu, iako odnedavno svaki dom zdravlja može imati tako orijentirani tim, no mnogi ga ne koriste. I obiteljske bi liječnike valjalo više uključiti. A psihijatrijske su bolnice obično velike i nemaju organizirane oblike suradnje sa skrbi u zajednici za mentalne bolesnike. Bolesnici najčešće moraju do njih daleko putovati, a često su i zbog traženja bolničke skrbi isključeni iz zajednice. Između tri oblika zdravstvene skrbi često postoje prepreke, koje najviše osjećaju bolesnici. Konačno, u sustavu djeluju i liječnici privatne prakse, koje svakako valja platiti, što ih čini mnogima nedostupnim. Među prigovorima sigurno treba istaknuti nedostatak privatnosti u bolnicama, zapuštenost pojedinih odjela, izostanak unapređenja ljudskih prava.Ponekad se, u obilasku bolnica, pokazuje da podaci nisu posve ažurirani, a među bolnicama postoje velike razlike. Neke su dobro ekipirane, a neke loše vođene. Pacijenti ponekad ne žele biti registrirani kao osobe s mentalnim problemima, jer onda imaju poteškoće u pronalasku posla ili čak u dobivanju vozačkih dozvola. Čini se da u svemu postoji i nesukladnost pojedinih zakona. Na kraju, problem je i što Ministarstvo zdravstva istovremeno kreira sustav i kontrolira ga, te u činjenici da je dio skrbi o mentalnim bolesnicima pod Ministarstvom socijalne skrbi, a dva ministarstva ponekad nemaju koordinirane programe. To pridonosi zbunjenosti bolesnika, koji često ne znaju komu se obratiti. Konačno, oko 10% kapaciteta posvećeno je dementnim bolesnicima, a to je posve različita grupa u odnosu prema bolesnicima s općim mentalnim poremećajima.MEDIX: Što govore brojke? DR. KOETSIER: Trenutačno je oko sto kreveta na 100.000 građana, a u Zagrebu oko dvjesto. Do 1995. je postojala služba skrbi o mentalnom zdravlju na razini zajednice, koja je ukinuta vladinom odlukom. Za mentalno oboljelu djecu postoji samo jedna specijalizirana psihijatrijska bolnica, u Zagrebu, te nešto kreveta u Osijeku i Rijeci.Ne postoje veze između različitih oblika skrbi. Jedino ih povezuju korisničke organizacije i udruge, vođene entuzijazmom pojedinaca. Oni nisu organizirani na nacionalnoj razini i nemaju utjecaj na političke donositelje odluka. Neki podaci govore o više od 1500 sestara, više od 500 psihijatara (od kojih je četrdesetak specijalizirano za djecu), te više od stotinu psihologa, koji uglavnom ne rade u sklopu Ministarstva zdravstva, kao ni pedesetak socijalnih radnika. Mentalni poremećaji čine oko sedam posto svih hospitalizacija.MEDIX: Što nas, prema tome, čeka? DR. KOETSIER: Analize pokazuju da je za promjene nužna potpora Vlade i Ministarstva zdravstva, ali trenutačno ne postoji utvrđena politika koja bi zaista promijenila stvari. Profesionalci rade što su i prije, no hrvatski sustav skrbi za mentalno oboljele valja prilagoditi vremenima koja stižu, jer nije usporediv s međunarodnim standardima.Potrebna je jasnija i definirana vizija razvoja mentalnog zdravlja, kao dijela općeg zdravlja. Valja štititi i unaprijediti mentalno zdravlje, dovoljno rano prepoznavati probleme i poremećaje, osigurati ranu intervenciju, sveobuhvatni pristup i rehabilitaciju u najpovoljnijim okolnostima. Ljudi žive u zajednici i ako obole, ne prestaju biti dijelom zajednice. Zdravstveni sustav mora biti okrenut potrebama bolesnika, a fokus liječenja i skrbi za osobe s mentalnim poremećajima njihovu oporavku. Svakako treba umanjivati stigmu, a jedan je od lakih načina prekinuti s praksom da su bolesnici u bolnicama u pidžamama, a liječnici u bijelim kutama. Naglašavanje da su svi ljudska bića je esencijalno.MEDIX: Postoji li optimalan model za reorganizaciju sustava? DR. KOETSIER: Prije svega, valja osigurati posvemašnju integraciju sustava, koji mora biti dostupan na prihvatljivim udaljenostima i usklađen s profesionalnim standardima. Djeca i mladi trebaju biti u odvojenom tretmanu, a smještaj za njih organiziran po cijeloj zemlji.No, valja povezati sustav jer djeca odrastaju pa valja voditi računa o tranziciji. Zdravstveni profesionalci moraju biti osposobljeni za davanje informacija i u školama. Valja stimulirati i podupirati organizacije korisnika te ih povezati na nacionalnoj razini i trajno provoditi anti-stigma programe. Važnu ulogu u ranom otkrivanju mentalnih poremećaja imaju obiteljski i školski liječnici. Na svakih 100.000 stanovnika je oko 1250 s teškim mentalnim oboljenjima koji trebaju sveobuhvatnu skrb i zbog toga su i najskuplji u tretmanu, a često trebaju dugotrajni smještaj u bolnicama. O njima bi trebali skrbiti multidisciplinarni timovi sastavljeni od psihijatra, psihologa, sestara, socijalnih radnika i drugih specijalnosti. Moralo bi biti osigurano 50 kreveta na 100.000 stanovnika za dugotrajni boravak te 25 za akutna stanja i 40 za dnevne tretmane.Prijeko su potrebni po jedan centar za javno zdravstvo, alkoholizam i druge ovisnosti na 200.000 stanovnika, bolnički kapaciteti, obiteljski liječnici, utočišta za beskućnike, centri za dnevne aktivnosti, udruge korisnika i nezdravstvene službe. Korisnike se obilazi u njihovim domovima, kad je god moguće, a zajedno s članovima obitelji su uključeni u donošenje odluka jer najbolje znaju koje su im potrebe. Sjedište timova može biti u županijskim zavodima za javno zdravstvo, u domovima zdravlja ili bolnicama. Čini se kako se može i mora smanjiti sadašnji broj kreveta, a Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ne bi smio potrošiti više novca za financiranje programa nego ga troši sad. Svakako treba diferencirati krevete za dementne bolesnike od kreveta za mentalno oboljele. Konačno, izbor uvijek ima posljedice. O njima treba razgovarati s korisnikom i njegovom obitelji. |
Dr. Hugo Koetsier, direktor je nizozemskog Trimbos instituta za mentalno zdravlje i ovisnosti, koji je nositelj Twinning projekta s Ministarstvom zdravlja RH, čiji je cilj povećanje zaštite i unapređenje mentalnog zdravlja u Republici Hrvatskoj |
OGLASI
