Doc. dr. sc. Miroslav Končar: Definicija e-zdravstva

Doc. dr. sc. Miroslav Končar, dipl. ing., predsjednik je HL7 Hrvatska (Health Level 7). Na međunarodnoj konferenciji ISHEP 2011 – InterOperability and Standards in Healthcare – European Perspective govorio je o europskim i svjetskim iskustvima u primjeni norme HL7 pri procesu izdavanja e-recepata te o važnosti i sveprisutnosti HL7 u projektima medicinske informatike u nas.

MEDIX: Doc. Končar, što je HL7 Hrvatska?

Udruga HL7 Hrvatska djeluje na unapređenju važnosti, edukacije, lokalizacije i distribucije norme HL7 na području Hrvatske. Djelatnost se temelji na dobrovoljnom radu stručnjaka u različitim područjima primjene informatike u zdravstvu, od korisnika do vlasnika sustava, studenata i raznih institucija. Udruga se bavi i provedbom certifikacije stručnjaka na području HL7 znanja, odnosno osiguranjem kvalitete projekata i primjene rješenja u projektima informatizacije zdravstva.

MEDIX: Jedna je od posebnosti e-zdravstva, odnosno medicinske informatike, istodobna sveobuhvatnost i jednakopravnost te individualan pristup?

Valja istaknuti i da je riječ o financijski važnim učincima jer investicije u e-zdravstvo smanjuju troškove liječenja, a podižu razinu kvalitete, što je i najbolji način relativno brzog povrata uloženih sredstava. Računa se da do povrata dolazi u roku od pet do deset godina.

KONČAR: Obično se smatra da su korijeni u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća, kada su uvedeni prvi sustavi pohrane laboratorijskih nalaza i radioloških snimaka, odnosno dijelovi administracije vezani uz pacijente na bolničkim odjelima. U tih je tri do četiri desetljeća prijeđen velik put do sustava elektroničkih zdravstvenih zapisa, e-recepata i uputnica, telemedicine i brojnih zdravstvenih portala. Danas je upravo zdravstvo među područjima s najintenzivnijim informacijsko- komunikacijskim djelatnostima, a smatra se da je trenutačno svojevrsna industrija e-zdravstva u svijetu vrijedna oko pedeset milijardi eura i bilježi stalan rast ulaganja. Prvenstveno zahvaljujući strukturnim fondovima Europske unije, u središnjoj i istočnoj Europi godišnji rast investicija u e-zdravstvo iznosi iznad 10% i među najvišima je u svijetu. U svjetlu našega skorog ulaska u punopravno članstvo Europske unije, to otvara niz novih mogućnosti implementacije projekata ezdravstva u naš zdravstveni sustav.

KONČAR: Naravno, moramo jasno znati i definirati što želimo, što je puno složeniji posao no što se čini na prvi pogled. Naime, e-zdravstvo postaje globalna industrija, ali zdravstveni sustavi i pružanje skrbi pacijentima bili su i ostat će „lokalnog“ karaktera – podložni lokalnim zakonima i pravilnicima, kulturološkim obilježjima, razinom edukacije stanovništva, geografskim karakteristikama i slično. Stoga je važno procijeniti što je ostvarivo i moguće, koristeći pritom brojna iskustva iz drugih sredina te vodeći računa o sličnostima i razlikama. Učiti od drugih, koristiti razlike kao prednost, a ne mane, te ne ponavljati tuđe pogreške misao je vodilja Europske unije kada govorimo o e-zdravstvu. Npr., pilot-projekt epSOS (European Patient Smart Open Services) cilja povezati zdravstvene sustave pojedinih zemalja članica tako da omogući elektronički prijenos recepta i sumarnih podataka o pacijentu na razini EU-a, i to ne mijenjajući lokalne sustave! To je upravo put kojim treba ići – integracija, interoperabilnost rješenja, najbolje prakse po pojedinim razinama, procedurama, specijalnostima, kontinuirana edukacija i slično. Sve to je i dio misije HL7 norme i HL7 organizacije.

KONČAR: Problemi su višestruki. Prva vrsta problema su oni tehničke naravi, poput neusklađenosti protokola i potrebe certifikacije rješenja kako bi se ujednačile informacijskokomunikacijske norme i omogućio prijenos informacija između raznih aplikacija u sustavu. Postoje i pravni problemi, s nizom složenih pitanja o pravnim rješenjima u reguliranju prikupljanja i obrade podataka u elektroničkom formatu i o potrebi njihovih dopuna i promjena. Nadalje, valja riješiti semantička pitanja usklađivanja, definiranja i odabira nazivlja, odnosno kliničke, administrativne i upravljačke terminologije koja se na prvi pogled znaju učiniti jednostavnim, ali itekako mogu zakomplicirati izmjenu informacija. Na kraju ostaju pitanja poslovnih procesa, koji su ključna komunikacijska i poslovna platforma za sve aktivnosti u zdravstvu. Svi ti i drugi problemi zahtijevaju multidisciplinarno sastavljene timove eksperata koji mogu definirati svaki problem, pronaći i međusobno uskladiti rješenja i zatim ih implementirati. Istaknuo bih kao nužnost i pravovremeno uključivanje pacijenata u proces jer se njihova očekivanja i stavovi moraju uvažiti.