MEDIX, God. 17 Br. 94/95  •  Kolumna  •  Pozitivna psihologija HR ENG

Dobra obitelj – važan uvjet životnog zadovoljstva

Dubravka Miljković

Obitelj je u svim društvima važna institucija koja vrlo visoko kotira na ljestvicama životnih vrijednosti. Tako su gotovo svi ispitanici (98,2%) jednoga domaćeg istraživanja potvrdili kako im je obitelj važnija od posla, prijatelja, slobodnog vremena, politike i religije (premda se to, sudeći prema ponašanjima, ne bi uvijek reklo). Suvremena je obitelj posljednjih pedesetak godina doživjela velike promjene. Umjesto nekadašnjeg prototipa zaposleni otac, majka kod kuće govori se o pluralitetu obiteljskih oblika, kao što su jednoroditeljske obitelji, slobodne izvanbračne veze, rekonstruirane obitelji, tj. novi brak nakon razvoda, bračni partneri koji žive odvojeno, samačka kućanstva itd. Struktura kućanstava postala je sve raznovrsnijom i odražava različite životne stilove. Međutim, i u kontekstu takve heterogenosti (koja inače samo prati europske i američke demografske pokazatelje i strukturne promjene obitelji), moguće je govoriti o dobroj obitelji. Dobra obitelj osigurava životno zadovoljstvo. 

Što čini dobru obitelj? Zanimljiv uvid u obilježja i procese dobre obitelji daju istraživanja o otpornosti obitelji na stres. Naime, i cijela obitelj, jednako kao i pojedini njezini članovi, može biti manje ili više otporna na nepovoljne okolnosti. S jedne strane možemo govoriti o zaštitnim čimbenicima, tj. svim onim čimbenicima koji održavaju stabilnost obitelji, a s druge su čimbenici oporavka koji pomažu obitelji u kriznim situacijama da se vrati na normalno funkcioniranje. Pregled obje te vrste čimbenika dan je u tablici 1.

Primjeren odgojni stil roditelja

"Dijete je istovremeno i neprocjenjiv blagoslov i prava gnjavaža."
Mark Twain

Odgojni stil roditelja i ponašanje roditelja prema djeci važniji su za razvoj i karakteristike djece, osobito u adolescentnoj dobi, nego struktura obitelji. Istraživanja pokazuju da se roditelji prema djeci ponašaju uglavnom na četiri načina. To su različiti stilovi odgoja koji na djecu različito utječu. Autoritarni roditelji vrlo su strogi i zahtjevni, disciplinu ostvaruju prijetnjama i kaznama, pokazuju vrlo malo topline prema djetetu, cijene poslušnost, poštovanje autoriteta i tradiciju, a komunikacija im je jednosmjerna, ne objašnjavaju svoje odluke. Tako odgajano dijete je nezadovoljno, povučeno, nesigurno, brine kako će udovoljiti roditelju, a ne kako će riješiti problem; djevojčicama nedostaje motivacija za postignućem, a dječaci su agresivni.

Popustljivi roditelji jako su usmjereni na dijete, u svemu mu udovoljavaju; prezaštićuju ga, sve mu dopuštaju i nemaju prema njemu nikakvih zahtjeva. Dijete je obično dobro raspoloženo, ali je nezrelo i bez osjećaja odgovornosti; razmaženo je, agresivno kad odmah ne dobije ono što hoće. Nedavno istraživanje je pokazalo kako takva djeca razvijaju materijalističke životne vrijednosti i nemaju sposobnost odgode zadovoljstva: ono što požele moraju odmah i imati. A onda kada to dobiju, ne samo da nisu zbog toga sretni(ji), nego su i nezahvalni (!).

Nezainteresirani roditelji zaokupljeni su sami sobom, „ne da im se“ baviti djetetom. Njihovo dijete obično nema kontrolu nad svojim ponašanjem, ne zanima ga škola, a sklonije je uzimanju droge, alkohola ili delinkvenciji.

I naposljetku, autoritativni roditelji (ponekad nazivani i demokratskima, no taj je termin opterećen „svatko može raditi što hoće“ konotacijama, pa se u ovom kontekstu izbjegava) pokazuju toplinu i brigu za dijete; zahtjevi prema djetetu primjereni su dobi i sposobnostima ili nešto iznad toga; komunikacija s djetetom im je dvosmjerna: objašnjavaju svoje odluke, pitaju dijete za mišljenje i vode računa o njegovim osjećajima. Takav stil ima najviše šanse „proizvesti“ samopouzdano i sigurno dijete, dobre samokontrole i s visokom potrebom za postignućem.

Toplina obiteljskih odnosa

Mnogi psiholozi tvrde da je najznačajniji aspekt obiteljske situacije toplina odnosa između roditelja i djeteta. Roditelji pokazuju toplinu prema svojoj djeci kroz prihvaćanje, odobravanje, razumijevanje i općenito kroz ponašanje usmjereno na dijete. U pokušajima da discipliniraju dijete, često koriste objašnjavanja, ohrabruju i hvale dijete i vrlo rijetko pribjegavaju tjelesnom kažnjavanju. S druge strane, roditelji koji u svom odnosu prema djeci nemaju topline, odbacuju dijete, iskazuju neodobravanje, usmjereni su na svoje, a ne na djetetove potrebe i često ga kažnjavaju.

 

 

Zaključak takvih istraživanja je da roditeljski stil odgoja u kojem ima topline dovodi kod djece do razvoja odgovornosti i samokontrole, dok „hladno“ roditeljstvo „proizvodi“ agresivnu djecu koja se stalno bune protiv autoriteta. Bez obzira na stil kojim su odgajani, djeca kad odrastu imaju tendenciju odgajati svoju djecu na uglavnom isti način. Roditeljstvo je istovremeno i vrlo ispunjavajuća i vrlo stresna životna uloga, no većina bi je roditelja, da ponovno biraju, ponovno izabrala. Nema takvog podatka, no moguće je da su to oni roditelji koji su zadovoljni svojom roditeljskom ulogom i odnosom s partnerom.

Roditelji i mala djeca

Svoj prvi životni odnos dijete proživljava kroz odnos sa svojim roditeljima, pa ne čudi da ga se smatra ključnim za dobrobit djeteta (ali i roditelja). Budući da mala djeca ne mogu dati verbalni iskaz o vlastitoj dobrobiti, o njoj se zaključuje indirektno, obično na temelju izraženih emocija. Teorija koja povezuje razumijevanje razlika u iskazivanju emocija kod djece je teorija o stilu vezivanja. Polazi od pretpostavke da je vezivanje nužno jer povećava vjerojatnost zbližavanja njegovatelja i podmlatka, a time i vjerojatnost njegovog preživljavanja. Prema teoriji vezivanja, mladunčad je biološki predisponirana da stvori odnos bliskosti, premda se vrsta i kvaliteta tog odnosa razlikuju.

Malo dijete stvara jake emocionalne veze s osobama koje se za njega brinu. Takve veze daju djetetu osjećaj sigurnosti koji je za njegov razvoj vrlo važan i potiče psihološku dobrobit. Za većinu djece najvažnija osoba za koju se vežu je majka, iako to može biti i otac ili neka druga osoba koja se za njih brine. Međutim, noviji nalazi pokazuju da djeca koja imaju višu razinu sigurne emocionalne vezanosti uz oba roditelja vide sebe kompetentnijima (a tako ih procjenjuju i njihovi učitelji), nego djeca koja su vezana samo uz jednog roditelja.

Istraživanja na starijoj djeci pokazuju da je njihov odnos s roditeljima i dalje dobar prediktor njihove dobrobiti. Istraživanje s djecom u dobi od 10 do 13 godina pokazalo je da je njihovo zadovoljstvo s obiteljskim životom u većoj mjeri povezano s općim životnim zadovoljstvom nego što je to, primjerice, njihov odnos s prijateljima (zanimljivo je da, istovremeno, njihovo životno zadovoljstvo nema veze sa školskim ocjenama.)

Roditelji i odrasla djeca

Istraživanja o odnosima roditelja s odraslom djecom i subjektivne dobrobiti usmjeravaju se na dva ključna pitanja: imaju li odrasli ljudi s djecom veću subjektivnu dobrobit od onih bez djece (ili s manjim brojem djece), te kako je kvaliteta odnosa između roditelja i njihove odrasle djece povezana sa subjektivnom dobrobiti.

Gerontološka literatura sugerira da su odrasla djeca važna u osiguranju različitih oblika skrbi za starije, pa je za očekivati da će dobrobit onih koji nemaju djece biti ugrožena. Međutim, u obzir treba uzeti i činjenicu kako su neki ljudi sami izabrali da nemaju djecu i da ih to onda razlikuje od onih koji djecu nisu mogli imati ili su bez njih ostali. Ljudi koji su se dobrovoljno odrekli roditeljstva ne razlikuju se značajno po svojoj subjektivnoj dobrobiti (sreća, depresija, zadovoljstvo životom) od onih koji su bliski sa svojom djecom. Međutim, od njih su značajno manje sretni i zadovoljni, a više depresivni oni koji nisu mogli imati djecu iako su to željeli, kao i oni koji sa svojom odraslom djecom nemaju dobre odnose. Istraživanja pokazuju da su loši odnosi s odraslom djecom značajan prediktor veće usamljenosti i depresije – i za žene i za muškarce.

Istraživanje provedeno na uzorku od čak 60.000 ispitanika iz 43 države pokazalo je malu, ali značajnu tendenciju da su oni s više djece zadovoljniji u životu. Međutim, nejasno je imaju li sretniji ljudi više djece ili više djece čini ljude sretnijima. Također, nepoznato je i jesu li oni koji nemaju djecu to sami izabrali ili su morali prihvatiti.

Posebna su tema oni koji su dijete izgubili. To se često opisuje kao jedna od najgorih stvari koje se u životu uopće mogu dogoditi, osobito ako je to bilo sasvim neočekivano, zbog nesreće, ubojstva ili samoubojstva. Ako je to bilo očekivano, obično zbog dugotrajne teške bolesti, smrt često poboljšava kasnije funkcioniranje i emocije roditelja. Međutim, čak ako je i očekivana, smrt djeteta je praćena trajnim i dramatičnim padom subjektivne dobrobiti.

S druge strane, kvalitetan odnos s djetetom može biti bolji prediktor dobrobiti nego status roditelja sam po sebi. Metaanaliza provedena na ukupno 286 istraživanja koja se bave vezom između mreže socijalne podrške i subjektivne dobrobiti u kasnijem životnom razdoblju pokazala je da su dobri odnosi s odraslom djecom značajno povezani sa životnim zadovoljstvom – i to više kod žena nego kod muškaraca. Pritom se nije pokazala važnom čestina kontakata, nego upravo njihova kvaliteta.

Odnos s braćom i sestrama i subjektivna dobrobit

"Za sve oko nas, starimo. Ali ne i za našu braću i sestre. Jedni za druge znamo kakvi smo oduvijek bili. Poznajemo si srca. Dijelimo svoje obiteljske šale. Sjećamo se obiteljskih svađa i tajni, suza i radosti. Živimo izvan dodira vremena."
Clara Ortega

Odnos s braćom i sestrama zapravo je najdugotrajniji odnos koji netko može imati, a još ga nije niti sam izabrao. Prijatelje biramo, oni dolaze i odlaze, no braća i sestre su trajno braća i sestre; međusobno su si potpora, ali i izvor konflikata; od malena su važan izvor socijalizacije, dobar partner za učenje pregovaranja i rješavanje konflikata.

 

Kad narod nije bijesan, ni motor nije tijesan (pa ni za cijelu obitelj)

 

I ovdje se postavlja pitanje slično onome na koje smo odgovarali u razmatranju odnosa roditelja i djece: je li već samo to što netko ima brata ili sestru jamstvo za njegovu veću dobrobit. Ponovno nam mogu poslužiti rezultati istraživanja na onima koji ni brata niti sestru – nemaju. Čest je stereotip da su takvi ljudi izolirani i osamljeni, pa im je i dobrobit, općenito, niža. Istraživanja pokazuju drukčije: ne postoje razlike u subjektivnoj dobrobiti kod jedinaca i onih koji imaju braću i/ili sestre, a tamo gdje one ipak postoje, idu u prilog jedincima. Spomenut ćemo metaanalizu na 141 istraživanju koja je pokazala da su jedinci bolje prilagođeni od srednjerođene djece. Pritom su kriteriji prilagođenosti bili npr. stupanj anksioznosti, razina samopouzdanja te procjene učitelja o negativnoj afektivnosti. Jedinci stvaraju druge bliske odnose (po svom izboru), a pošteđeni su konflikata i bratskog suparništva, što sve može utjecati na snižavanje osjećaja dobrobiti. Jedno longitudinalno istraživanje pratilo je 229 muškaraca čitavih 30 godina. Slabiji odnosi s braćom i sestrama u djetinjstvu pokazali su se značajnim prediktorom pojave depresije u dobi oko pedesete. Zanimljivo je da se loši odnosi s roditeljima nisu pokazali prediktivnima za pojavu depresije (naravno, uz kontroliranje obiteljske povijesti depresije i odnosa s braćom).

Ako loši odnosi s braćom i sestrama smanjuju osjećaj dobrobiti, onda ga dobri odnosi povećavaju. Adolescenti koji nisu prihvaćeni od svojih vršnjaka, ali imaju bliske odnose s braćom i sestrama, ne razlikuju se po svojem emocionalnom statusu i osjećaju podrške od onih koji su prihvaćeni od vršnjaka. Dakle, dobar odnos s braćom i sestrama može kompenzirati loš odnos s vršnjacima.

Životno zadovoljstvo i sindrom praznoga gnijezda

Vrlo je rašireno mišljenje kako odlazak odrasle djece od kuće izaziva kod roditelja, osobito majki, nezadovoljstvo i depresiju. Poznato je to pod nazivom sindrom praznoga gnijezda: nakon što djeca odu, roditelji gube smisao svog života. Istina je da se uloga roditelja mijenja kada djeca odrastu i odu od kuće, ali nema istraživanja koja bi potvrđivala pretpostavku kako je to vezano uz nešto negativno. Upravo suprotno: većina roditelja iskazuje najviše zadovoljstva i najveći osobni moral onda kad djeca odu od kuće. S jedne strane, imaju manje obveza a više slobodnog vremena i prostora za druge interese, a s druge strane zadovoljni su zbog dobro obavljenoga roditeljskog posla. Također, istraživanja pokazuju da je razdoblje praznoga gnijezda ujedno i vrijeme najvećega bračnog zadovoljstva – ali ne zbog manje roditeljskih obveza, nego zbog dobre međusobne usklađenosti bračnih partnera; ako se do tada već nisu razveli, izgradili su čvrst sustav zajedničkih vrijednosti.

Škole dobre obitelji

U svijetu, ali i kod nas, već se godinama održavaju škole dobre obitelji – roditeljstva. Program im se uglavnom ostvaruje putem radionica, u grupama od po desetak roditelja. Organiziraju ih obiteljski centri koji djeluju u okviru Ministarstva obitelji (branitelja, i međugeneracijske solidarnosti) ili nevladine udruge, primjerice Plavi telefon, Hrabri telefon, TeSa i dr. Premda sudionici takvih škola u pravilu izvještavaju o svojim pozitivnim iskustvima, nema, na žalost, istraživanja čiji bi rezultati doista potvrđivali ta iskustva kao što je to, primjerice, s australskim programom Trostruki P (Positive Parenting Program). U tom je programu sudjelovalo više od 4000 obitelji u zapadnoj Australiji. Program se primjenjivao i kroz radionice u zajednicama i putem TV emisija. Evaluacija programa pokazala je da roditelji koji su bili uključeni u program značajno više koriste pozitivne odgojne strategije (umjesto kažnjavanja), djeca imaju manje problema u ponašanju, a sami roditelji su rjeđe depresivni, anksiozni, manje pod stresom i imaju bolje međusobne odnose.

Dobar program, koji uključuje sve aspekte obiteljskog života, a definiran na temelju rezultata brojnih istraživanja obiteljskih kompetencija nude Mira Čudina Obradović i Josip. Taj Obradović se program sastoji od četiri dijela: postizanje roditeljske kompetencije, razvijanje realističnih očekivanja od roditeljstva, obrazovanje za partnersko roditeljstvo te razvijanje vještina planiranja, rješavanja problema i suočavanja sa stresom roditeljstva. 

 


LITERATURA
1. Čudina-Obradović M, Obradović J. Psihologija braka i obitelji. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2006.
2. Diener E, Suh M. Subjective well-being and age: an international analysis. Annu Rev Gerontol Geriatr 1997;17(1):304-24.
3. Diener ML, Isabella RA, Behunin MG, Wong MS. Attachment to mothers and fathers during middle childhood: Associations with child gender, grade, and competence. Social Development 2008;17(1):84-101.
4. Raboteg-Šarić Z. Jednoroditeljske obitelji: osobni doživljaj i stavovi okoline. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, 2003.
5. Rijavec M, Miljković D, Brdar I. Pozitivna psihologija – znanstveno istraživanje ljudskih snaga i sreće. Zagreb: IEP-D2, 2008.
6. Slinger M, Bredehoft DJ. Relationships between childhood overindulgence and adult attitudes and behavior. Poster presented at the 2010 National Council on Family Relations Annual Conference, November 5, 2010, Minneapolis Hilton and Towers, Minneapolis.
7. Waldinger RJ, Vaillant GE, Orav EJ. Childhood sibling relationships as a predictor of major depression in adulthood: a 30-year prospective study. Am J Psychiatry 2007;164(6):949-54.