MEDIX, God. 27 Br. 149  •  Kolumna  •  Bioetika HR ENG

Bad Blue Boys i neonatologija – problemi infrastrukture hrvatskoga zdravstvenog sustava

Maja Vejić

Potresi, pandemija i iznenadna dodatna opterećenja na zdravstveni sustav tijekom posljednje gotovo dvije godine ukazali su još jednom na neke probleme unutar sustava kojih smo, čini se, svi svjesni, ali ih iz nekog razloga zanemarujemo ili smo odustali od pokušaja pronalaska rješenja. Kao jedan od većih problema pokazao se manjak bolničkog kapaciteta, a dodatno pogoršanje nastalo je uslijed potresa, koji je ukazao i na drugi veliki problem – neadekvatnost i nesigurnost zdravstvenih objekata. Krajnje je vrijeme da se na te probleme ozbiljnije osvrnemo, napravimo reevaluaciju funkcionalnosti sustava i kao zajednica inzistiramo na njihovom što bržem rješavanju


 

Kada se u nekom razgovoru spomenu navijačke skupine, obično prva asocijacija nisu novorođenčad. Također, kada se spomene neko nedonošče iz inkubatora, definitivno prva asocijacija nisu nogometni obožavatelji. Ipak, u proljeće 2020. fotografije članova navijačke skupine Bad Blue Boys i beba iz rodilišta koje u inkubatorima oprezno prevoze iz potresom oštećene bolnice u Petrovoj u KB Dubrava dirnule su stanovnike Hrvatske1 i proširile se i medijima susjednih država2 topeći srca i izvan granica. Osim razornog potresa, taj dan Zagreb je zadesio i iznenadan snijeg, pa su Boysi vodili računa o tom i da trudnice, rodilje i bebe budu ne samo sigurno izvedene iz nesigurnih prostorija nego i osigurane dekama i smještene na toplo. No dirljive fotografije nisu samo pokazale humanost, nesebičnost i dobru organiziranost navijačke grupe inače stigmatizirane kao „huliganske“, pokazale su i doslovnu nestabilnost i lomljivost zdravstvenog sustava. Kako se može dogoditi da su jedne od najosjetljivijih skupina pacijenata – novorođenčad (naročito nedonoščad) i rodilje – smještene u zgradu koja nije u stanju podnijeti potres, a koji zapravo i nije trebao biti TOLIKO razoran?

Prvi potres, brojna pitanja

Nije pitanje jesu li Bad Blue Boysi dovoljno sigurni za guranje inkubatora iz jedne bolnice u drugu – uostalom, uspješnost njihove samoorganizirane i brzo provedene akcije potvrđuje da jesu. Pitanje je zašto je do te situacije uopće došlo. Pitanje je tko bi za to trebao odgovarati. Pitanje je kako takve situacije u budućnosti spriječiti. Pitanje je zašto nitko nije postavio ta pitanja i pitanje je zašto se sigurnost jedne tako krhke grupe pacijenata nije još prije potresa osigurala i tretirala kao prioritet.

Iako su potresi na upečatljiv način skrenuli pozornost na neke probleme infrastrukture zdravstvenog sustava, neprihvatljiva nestabilnost zgrada nije jedini problem

Činjenica je da se rodilište u Petrovoj srušilo u istom potresu u kojem je velik dio stambenih zgrada u Zagrebu ostao ili u potpunosti neoštećen ili zanemarivo malo oštećen. Čak i ako se uzme u obzir udaljenost zgrada od epicentra potresa, neke zgrade koje su po kriteriju udaljenosti trebale stradati više od zgrade rodilišta značajno su manje oštećene. Logičan je zaključak da je zgrada rodilišta bila neadekvatna za svoju funkciju te se nameću dva pitanja – koliko su zgrade bolnica u Hrvatskoj uopće sigurne kao objekti i koliko se razmišlja o sigurnosti pacijenata. Jer nije samo neonatologija problem. Problem je svaka zgrada zdravstvenog sustava koja ne može uz minimalna oštećenja podnijeti i značajno jači potres od onog koji je pogodio Zagreb i do koje se u slučaju neke takve izvanredne situacije ne može lako doći a da bi se pacijenti što prije premjestili na sigurno. Zapravo, čak i na manje dramatičnoj razini, problem je svaka zgrada zdravstvenog sustava do koje pacijent ne može jednostavno doći i u normalnim okolnostima, o čemu više riječi poslije.

Drugi potres: Petrinja i Sisak

Nažalost, potres u Zagrebu nije bio jedini koji je ozbiljno destabilizirao zdravstveni sustav. Niti godinu dana poslije, još razorniji potres pogodio je Petrinju i Sisak, ozbiljno oštetivši i bolnicu.3 Iz razrušene bolnice pacijenti su prebačeni u Zagreb4, i opet smo svjedočili dramatičnim snimkama i fotografijama zbrinjavanja pacijenata.

Građani su još jednom pokazali solidarnost i humanost, što ne bi nikoga trebalo ni čuditi. Ljudi ipak, barem u velikim brojevima gledano, imaju prirodnu reakciju da u slučajevima velike tragedije i teške situacije izađu jedni drugima u susret i žele pomoći koliko je moguće. Stoga bi i u ovom slučaju, uz dužnu zahvalnost svima onima koji su spremno na bilo koji način sudjelovali u pomoći ne samo pacijentima bolnice nego svim ugroženim ljudima, trebalo postaviti pitanje zašto je uopće došlo do tog da „obični ljudi“, civili, imaju pred sobom situaciju u kojoj osjećaju potrebu pomoći kad je barem dio

te situacije zasigurno ne samo mogao, nego i trebao biti spriječen. Jer barem bi bolnice trebale biti građene i održavane tako da većinu prirodnih nepogoda mogu izdržati ako ne sasvim neoštećene, onda barem dovoljno sigurne za uporabu.

Infrastruktura i preopterećenost

Iako su potresi na upečatljiv način skrenuli pozornost na neke probleme infrastrukture zdravstvenog sustava, neprihvatljiva nestabilnost zgrada nije jedini problem.

Bolnica je malo, a neki veliki bolnički kompleksi su uz to i teško dostupni. Takav primjer je KBC „Sestre milosrdnice“5 u Zagrebu. Iako se u tom centru obavlja mnoštvo pregleda i centar uključuje velik broj klinika, zapravo je na lošoj lokaciji i unatoč postojećem gradskom prijevozu teško dostupan i nepregledan. Centar je na brdovitom području do koga ni zdravoj osobi nije lako doći pješice, javni prijevoz postoji, ali nije najsretnije rješenje s obzirom na promet i položaj centra, a osobni prijevoz je otežan i zbog nedovoljnog kapaciteta parkirnog prostora. Pacijentima koji trebaju bilo koju uslugu centra pristup je još i teži, a centar uključuje i hitnu pomoć, do koje je čak i službenom vozilu hitne pomoći teško doći. A sve navedeno je tek početak. Jednom kada se do centra uopće uspije doći, ulazi se u labirint zgrada na brežuljcima kroz koji se teško snaći. Uz to je dio tih zgrada star, bez primjerenog pristupa za teško pokretne ljude (na tom problemu se radilo pa neke zgrade imaju dizala i rampe). Kada se pacijent napokon domogne tražene zgrade (uz podosta gubljenja, sudeći po učestalosti zaustavljanja osoblja i pitanja za upute i smjer), unutrašnjost većine zgrada je i dalje problem, uza stara stubišta, neprilagođene hodnike i generalno loše stanje zgrada. Također, pacijenti se iz bolnice na preglede prevoze na bolničkim krevetima, cestama između zgrada, što je, osim što je neugodno i nehumano, i izrazito opasno.

S druge strane je pozitivan primjer KB-a Dubrava. Iako je na „udaljenom“ dijelu grada (gledano od centra), radi se o novom, modernom centru, dobro povezanom javnim prijevozom, lakše dostupnom i privatnim prijevozom i iako se radi o velikom kompleksu, centar je bolje strukturiran te se u njemu lakše snaći. Naravno, s obzirom da se radi o relativno novom centru, u njemu je olakšano i kretanje teže pokretnim osobama.

Gradnja i opremanje takvog centra golem je projekt, i jasno je da se ne može lako „izmisliti“ još takvih centara, ali zagrebačkom području potreban je još barem jedan, a svakako bi se trebalo ozbiljno razmišljati i o kompletnom seljenju centara poput KBC-a „Sestre milosrdnice” s nezahvalne lokacije i iz zastarjelih i nepraktičnih prostora. Zagrebu definitivno ne treba još jedan trgovački centar, ma kako ekonomski isplativ bio – Zagrebu treba još (barem jedan) moderniji bolnički centar. Ono što dodatno zabrinjava je činjenica da prostor za novi bolnički centar nije teško pronaći – nedovršena, zapuštena i zaboravljena Sveučilišna bolnica i dalje stoji na Laništu, tužna i neiskorištena unatoč uloženom novcu. Bolnica koja je, usput budi rečeno, građena tako da može podnijeti potres magnitude 9 po Richteru.6 Da nije zanemarena i ignorirana, nego dovršena i stavljena u funkciju, možda bi Bad Blue Boys dolazili novorođenčadi u drugu, manje dramatičnu vrstu posjeta umjesto da ih po snijegu i još drhtavom tlu izvlače u inkubatorima iz raspadnute stare bolnice.

Stanje i lokacije zgrada nisu jedini problem. Drugi veliki problem je i manjak bolnica. U medijima se često spominje odljev liječnika i medicinskih sestara u strane države, ali nije manjak osoblja jedini manjak. Manjak su i prostor i kapacitet. Primjerice, KBC-u Split gravitira oko 1,000.000 državljana Hrvatske, oko 500.000 stanovnika južnog dijela Bosne i Hercegovine te otprilike 500.000 turista tijekom turističke sezone.7 To je definitivno preveliko opterećenje za jedan KBC i zabrinjavajući podatak o dostupnosti zdravstvene skrbi u državi općenito. Otoci i ruralna područja posebno su pogođeni problemom manjka ne samo liječnika nego bolnica općenito. Dodatan problem su izvanredne zdravstvene situacije poput pandemije COVID-19, koja je dodatno opteretila kapacitete bolnica8 jer su zgrade morale biti prenamijenjene i dodatno osigurane, otežavši na taj način pristup zdravstvenoj skrbi čak i kroničnim bolesnicima kojima je kontinuirana terapija nužna. Dugoročne posljedice takvog manjka kapaciteta i osoblja mogle bi biti izrazito loše jer je u dugom razdoblju gotovo prekinuta i preventivna dijagnostika, a usluge bolnica svedene gotovo isključivo na hitne intervencije i izravno životno ugrožene pacijente.

Svi ti problemi nisu samo tehnički. Neadekvatna infrastruktura i manjak kapaciteta bolnica ozbiljan su društveni problem. U državi koja teži stajati rame uz rame razvijenim, modernim državama Zapada trebalo bi biti potpuno neprihvatljivo da ozbiljan dio stanovništva (naročito ako se uzme u obzir starenje populacije, što vodi u veće opterećenje zdravstvenog sustava) uopće nema pristup zdravstvenoj skrbi ili je taj pristup izrazito otežan. Također bi trebalo biti neprihvatljivo da su bolnice kronično zatrpane narudžbama i da su liste čekanja čak i za banalne preglede nevjerojatno duge. Godinu dana (nerijetko i više) čekati na pregled ne bi smjelo biti ni očekivano niti normalno, niti nešto na što pristajemo, a došli smo do toga da su takve liste čekanja nešto na što smo naviknuti. Nikako ne bismo kao zajednica smjeli pristajati na to da su nam najosjetljivije skupine smještene u nesigurne zgrade kojima ne treba potres da se počnu raspadati već im je dovoljan prolazak tramvaja da s njih otpadne komad žbuke.

Zdravstveni sustav: obećanja, nadanja i realnost

Zdravstveni sustav tema je mnogih rasprava i predizbornih obećanja. Problemi kapaciteta i potreba za gradnjom dodatnih bolnica te renoviranjem i boljim opremanjem postojećih toliko se često spominju u javnom prostoru da je svima jasno gdje su problemi i manjkavosti, ali se zbog nekog razloga vrlo malo po tom pitanju uistinu i čini. Na razne planove oporavka9 i obećanja o zdravstvenom sustavu, boljim uvjetima i otvaranjima radnih mjesta prikupljaju se glasovi na izborima i politički bodovi. Izbori dolaze i prolaze, a obećanja se uglavnom ne ispunjavaju, što se možda najbolje vidi upravo i na primjeru već spomenute Sveučilišne bolnice.10 Optimizam ideja uvene vrlo brzo, a „planovi“ se zaguše u raznim komplikacijama ili jednostavno budu zaboravljeni.

No zdravstveni sustav ne bi nikako smio biti zanemarivana tema niti područje u kojem bismo kao zajednica smjeli pristajati na kompromise. Iako ima pozitivnih primjera, iako imamo izvrsne liječnike i klinike koje ne samo da mogu stajati rame uz rame najboljima u svijetu, nego po nekim uslugama čak i prednjače, problema je puno. Ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom da iako u teoriji imamo dobar sustav zdravstvenog osiguranja i mnoštvo je pregleda i usluga moguće obaviti u sklopu klinika, u praksi smo natjerani uistinu važne preglede i liječenja obavljati privatno jer su bolnice preopterećene i liste čekanja preduge. Velikom broju građana liječenje u privatnoj praksi također nije uopće opcija, što iz ekonomskih, što iz geografskih razloga. Kao što je već spomenuto, postojeće bolnice su uz to još često i neadekvatne (što zbog održavanja, što zbog lokacije i konstrukcija zgrada), a to dodatno otežava pristup zdravstvenoj skrbi upravo najpotrebitijima. Na te smo probleme dužni upozoravati kao zajednica i inzistirati na promjenama. Neke teme, poput sigurnosti zdravstvenih objekata (naročito onih u kojima se nalaze najosjetljivije skupine ili provode osjetljive zdravstvene usluge i intervencije poput neonatologije, intenzivne njege ili kirurgije) moraju biti stalno prisutne u javnoj raspravi i ne smije se pristajati na polurješenja. Dok god se to osvijesti, riskiramo neku izvanrednu situaciju (poput potresa) u kojoj možda dobronamjerni građani i navijačke skupine neće moći pomoći na vrijeme.


1 https://www.index.hr/sport/clanak/slika-koja-je-odusevila-hrvatsku-bad-blue-boysi-spasavaju- inkubatore-iz-rodilista/2167682.aspx, https://net.hr/danas/hrvatska/gotovo-je-boysispasavaju-roditelje-ljudi-koje-je-potres-unistio-ne-znaju-nista-a-grad-se-bavi-ludostimasamo-je-jedan-izlaz-iz-ovoga-e507d2fc-b1d1-11eb-90fe-0242ac14005e
2 https://radiosarajevo.ba/vijesti/regija/dirljiva-fotografija-navijaci-dinama-spasavaju-inkubatore-iz-porodilista/371164
3 https://obs.hr/potres/pacijenti/; https://potresinfo.gov.hr/ministarstvo-zdravstva/112https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/velike-stete-i-u-sisku-bolnica-je-tesko-stradala-gradonacelnica-se-slomila-potreseni-smo-15039644
4 https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ravnatelj-sisacke-bolnice-u-tijeku-je-evakuacija-bolesnika---634048.html
5 https://www.kbcsm.hr/
6 https://punkufer.dnevnik.hr/clanak/putovanja/napustena-sveucilisna-bolnica-u-zagrebui-dalje-propada---613753.html
7 prema podatcima s https://www.hdgo.hr/Pages/Print.aspx?sifraStranica=92&kultura=hr
8 https://slobodnadalmacija.hr/split/kbc-split-na-rubu-kolapsa-puni-se-vec-treci-kat-bolnice-na-krizinama-za-covid-bolesnike-ostalo-je-jos-100-ili-najvise-120-kreveta-1062048; https://www.glasistre.hr/hrvatska/-u-splitskome-kbc-u-povecava-se-smjestajni-kapacitet-za-covid-19-664148
9 https://www.vecernji.hr/biznis/plan-oporavka-100-000-radnih-mjesta-dva-vlaka-na-baterije-obnova-infrastrukture-1480548
10 https://www.index.hr/vijesti/clanak/pogledajte-fotografije-sveucilisna-bolnica-sramotateska-200-milijuna-vasih-eura/9--29132.aspx