MEDIX, God. 24 Br. 130/131  •  Kolumna  •  Mali leksikon povijesti medicine HR ENG

Urin

Amir Muzur

Oscilirajući između simbola prezira, lijeka i najvažnije dijagnostičke alatke, urin je prošao dug put pun podcjenjivanja i precjenjivanja, da bi se u moderno doba „skrasio“ u svom realnom (laboratorijskom) značenju.


 

Nevjerojatna je ta kombinacija prezira i poštovanja koje osjećamo prema vlastitoj mokraći: proliti mokraću po nečemu znači izraziti najgore moguće omalovažavanje („popišam mu se na grob“, kako je za svoje protivnike govorio čikaški gangster Al  Capone; Winston Churchill mokri na Siegfriedovu liniju nakon što su je saveznici prešli 1944. itd.), a opet, ne možemo vjerovati da nešto što izlazi iz nas može biti posve bezvrijedno, dakle, neupotrebljivo.

Za muškarce, mokrenje ima i karakter spolne i društvene identifikacije, o čemu svjedoči latinska izreka „Si amicus mingit, mingas, aut mingere fingas“, tj., „Ako prijatelj mokri, mokri i ti, ili se pravi da mokriš“. Nije čudo, stoga, da je naš akademik Branko Fučić (1920. –1999.), ekspert za srednjovjekovne istarske freske i glagoljicu, i muško obrezivanje (circumcisio), uvriježeno u židova, Etiopljana i muslimana, tumačio kao „podsjetnik“ na pripadnost vjeri koji, stjecajem fiziološke nužde, muškarac mora pogledati nekoliko puta dnevno.

Riječ „urin“ dolazi iz latinskoga, ali ima puno stariji, protoindoeuropski korijen koji se povezivao s vodom ili tekućinom. Hrvatski „pišaka“ ili „pišaća“ vjerojatno je posuđenica iz romanskih jezika gdje je ranije nastala onomatopejom, dakle, imitacijom zvuka mlaza. (Usporedi tal. pisciare; franc. pissoir; brabantski Manneken Pis, tj. „čovječuljak koji mokri“ – fontana-simbol Bruxellesa kojoj strani gosti donose nošnje itd. Francuzi za javni zahod, doduše, imaju još jedan izraz – vespasienne, po caru Vespazijanu koji je u Rimu uveo porez na prodaju mokraće iz javnih zahoda, tražene za kozmetičke potrebe: kad je Tit, Vespazijanov sin i nasljednik, prigovorio zbog smrada, Vespazijan mu je, navodno, stavio šaku novčića pod nos rekavši „Non olet pecunia“ – „Novac ne smrdi“.)

 

Dječak, Antun Augustinčić, 1950. (postavljen na fontani u parku na Svačićevu trgu u Zagrebu 1954. godine)
Izvor: Turistička zajednica grada Zagreba/Goran Vranić

Ideja da se urin koristi u dijagnostici bolesti pojavila se vrlo rano, možda u šamansko doba. U starogrčkih liječnika (primjerice, u Hermogena Atenjanina), urin je mirisan, promatran i kušan. Najpoznatiji rimski praktičar, Galen, uroskopiju je tek iznimno koristio, da bi se ona u srednjemu vijeku pretvorila u rutinsku pretragu. Bizantinac Teofil piše raspravu „O urinu“, kao i Izak Židov oko 900., na njihovim temeljima nastavlja Mauro iz Salerna (Regulae urinarum), Gilles de Corbeil piše rimovanu „Pjesmu o mokraći“ (Carmen de urinis), Ioannes Actuarius urinu posvećuje sedam svezaka, a Englez Henry Daniel 1379. objavljuje „Knjigu urina“. Vilim Engleski u traktatu „Ako netko ne može ispitati mokraću“ objašnjava kako se o bolesti može prosuđivati prema zvijezdama i horoskopu mjesto uroskopijom. Paracelsus će, u XVI. stoljeću, dizajnirati „anatomsku peć“ za destilaciju urina koja bi razotkrila odstupanja u količini precipitirane soli, sumpora ili žive.1 Precjenjivanje uroskopije završit će početkom XVII. stoljeća, razvojem novih dijagnostičkih metoda, da bi se metoda u drugoj polovini XVIII. stoljeća vratila na mala vrata, dokazom (1776.) povezanosti slatkoće mokraće i dijabetesa (lat. diabetes mellitus = „slatki sifon“). S druge strane, ijatrofizičar Giovanni Alfonso Borelli (1608. – 1678.) bavit će se ranih 1680-ih fiziologijom glomerularne filtracije, opisujući („mehaničke“) procese izdvajanja vode iz krvi u bubrezima. U novije vrijeme, komparativna će fiziologija otkriti da normalna odrasla osoba izmokri dnevno u rasponu od pola do dvije i pol litre urina, kao i da veći sisavci mokre 10-30 sekundi, dok manji, koji ne mogu stvoriti mlaz, mokre u povremenim kapljicama. Među brojnim smetnjama mokrenja je izostanak lučenja (anurija), smanjeno lučenje (oligurija), povećano lučenje (poliurija), usporeno ili otežano lučenje (dizurija ili ishurija), lučenje noću (nikturija), često lučenje malih količina (polakizurija) i drugo.

Tražeći postupak dobivanja zlata, hamburški trgovac i alkemičar Hennig Brand (1630. – 1692.) izolirao je iz pregrijanog urina 1669. fosfor. Oko 1830., razvojem sustava leća, učinkovitom postaje i urinomikroskopija.2 S vremenom, pregled urina se od „prozora“ u ljudsko tijelo pretvorio u „prozorčić“ u samo određena bolesna stanja.3

Rane zanimljive i, zapravo, dobrim dijelom ispravne, ideje o analizi mokraće pretvorile su se krajem srednjega vijeka u komične spekulacije o dvadesetak nijansi urina, o talozima koji, ovisno o tome u kojemu dijelu posude se stvaraju, „upućuju“ na mjesto u tijelu gdje se bolest razvija, o dijagnostičkoj vrijednosti šuma koji nastaje mokrenjem i slično. U borbi protiv šarlatana koji su koristili „analizu“ urina za što je trebalo i što nije, najviše se istakao Thomas Brian u svom djelu „The Piss-prophet, or, Certain Pissepot Lectures“ („Prorok od pišake, ili stanovite pouke o loncu za pišanje“) iz 1679., diskreditirajući „uromante“ za duže vrijeme.

Osim u dijagnostici, urin, bogat dušikovim spojevima poput ureje, kreatinina i urične kiseline (pri čemu 95% urina tvori voda) te hormonima (estrogen, gonadotropin i drugi), koristio se i u proizvodnji baruta, fertilizaciji zemljišta, za štavljenje kože (skidanje dlaka) i bojenje tkanine, a Rimljani su odstajali fermentirani urin koristili i za čišćenje masnih mrlja na odjeći, pa i za izbjeljivanje zubi. Životinje ga, opet, „koriste“ kako bi obilježile svoj teritorij. Budući da psi najbolje slijede trag upravo prema mirisu urina, u Engleskoj se, mjesto zabranjenog tradicionalnog lova na lisice, koristi lisičji urin koji „kreira atmosferu“ psima, a time i ljudima.

Urin se koristi(o) i kao lijek, i to ne samo kao moderni izvor taurina, serotonina, urokinaze i riboflavina: starogrčki kirurg Evenor (III. st. pr. Kr.) propisuje kozji urin koji, navodno, izaziva groznicu koja liječi epilepsiju, Azteci su urinom „prali“ rane, a u Prvom svjetskome ratu mokraća je nanošena na maske koje su, mislilo se, tako vojnike štitile od bojnih otrova. U pučkoj medicini, oblozi od mokraće primjenjuju se kod guše, madeža ili manjka mlijeka u rodilja, a anginozni trebaju mokraćom ispirati grlo. Predaja savjetuje i aplikaciju urina kod uboda otrovnih riba ili opaljenja meduzom, što se, međutim, također ispostavilo neučinkovitim. Neke alternativnomedicinske ideje pokušavaju dokazati ljekovitost pijenja urina (urinoterapija ili uropatija), ali bez pravih dokaza. (U prvoj polovini XX. stoljeća, John Armstrong tvrdio je da je sebe izliječio 45-dnevnim postom uz pijenje samo vlastite mokraće i vode iz slavine, a „terapiju“ su promicali i indijski premijer Morarji Desai 1970-ih i britanska glumica Sarah Miles.) Urofagija (konzumacija urina) je, inače, poznata kao prastari ritual odnosno kao posljednje utočište od dehidracije u divljini ili na otvorenom moru. „Popularizirao“ ju je i sjevernoirski avanturist Edward Michael „Bear“ Grylls u svojoj televizijskoj seriji (ne uspjevši, međutim, nagovoriti Baracka Obamu, tadašnjeg predsjednika SAD-a, da isto učini). „Ljubav“ prema urinu (urofilija ili urolagnija), opet, može otići i dalje, dovodeći do opsjednutosti urinom kao fetišem i posljedičnim uvećanjem seksualne požude (s brojnim varijacijama, među kojima je i japanska „omoraši“ koja podrazumijeva uživanje u promatranju partnera koji se muči s punim mjehurom). Osim ovakvim pojavama, psihijatri su se nekada bavili i noćnim mokrenjem u krevet djece starije od pet godina, pripisujući ovaj poremećaj, u freudovskoj tradiciji, isključivo psihičkim problemima, što je danas napušteno. Mogli bismo reći da je urin, nakon dugog i krivudavog puta, sveden na svoju pravu mjeru.


1Cf. Lawrence I. Conrad, Michael Neve, Vivian Nutton, Roy Porter i Andrew Wear, The Western Medical Tradition, 800 BC to AD 1800 (Cambridge: Cambridge University Press, 1995), 314-315.
2J. S. Cameron, „A history of urine microscopy“, Clinical Chemistry and Laboratory Medicine 53, supl. 2 (2015): 1453-1464.
3J. A. Armstrong, „Urinalysis in Western culture: a brief history“, Kidney International 71, br. 5 (2007): 384-387.