Stvaralaštvo
|
Ali niti je cijeli život stvaralački, niti je sve u životu stvaralaštvo. Ljudska je djelatnost najčešće ponavljanje već naučenoga, hod utabanim putovima, uvijek isti, kao zadaća ili posao. Zbiljski masovna životna pojava je ponavljanje onoga što se zna. Većina ljudi očekuje djelo u duhu današnjega društveno-povijesnog konteksta i razvitka, ne usuđujući se dobiti ništa više od kvalitetnog proizvoda i fine usluge. Međutim, filozofija i povijest postavljaju pred nas drugu stranu ovoga pitanja. Bioetičari ističu temu životnoga stradanja i žalobnoga opstanka. Kao što je ukazivao general de Gaulle, reformator i pokretač suvremene povijesti, život, otkako se pojavio na Zemlji, bije bitku koju nikako ne gubi. Pojedinačno, kao živa bića, pojavljujemo se i odlazimo sa scene, ali život u cjelini ostaje, pored svih promjena. Radost rađanja veća je od žalosti nestanka. Vitalitet poznatih traje kraće od eona rasta.
Zašto ovo govorimo – istovremeno pesimistički i optimistički? Znanstveno, moramo se držati fizike, kemije i biologije, univerzuma i molekularnih procesa. Socijalne ideje su privremene, lupaju nam o glavu ili nas zavode, ali nisu trajne. Glede životnih resursa, jasno je da smo u škripcu. Ali izlaza nema! Dosadašnji napori zamjene po život čovjeka štetnih energenata altenativnim izvorima energije su znatni, ali, nažalost, rezultati su zanemarivi. Nastavljamo sa starim, naučenim iskustvima kao i prije stoljeća i pol, iako je poznato da štete zdravlju čovjeka. O tome napišemo poneki članak u novinama i humanističke apele, ali se ništa ne mijenja jer su nam energenti potrebni sada, a bolestima ionako nitko ne može stati na put. Skup u Kopenhagenu (kao i drugi prije toga) prošao je bez jasnog stava što bi trebalo činiti. Kako nam mogu pomoći stvaralačke metode i snaga sada, u epohi zabrinutosti za prirodu i okoliš, za ljudsku rasu, životinjske i biljne vrste? Želimo li stvarati, ne možemo i ne smijemo kao prije kreirati malu promjenu postojećega. Priroda je ugrožena i prema njoj se više ne možemo odnositi kao i dosad. Život će, pretpostavljamo, ostati. Ali što će biti s ljudima? U tom smislu moramo krenuti iz početka. Kao da je bio potop. Kao poslije potopa. Što to znači? Prvenstveno, trebamo promijeniti ishranu, anticipirati liječenje i ugraditi prevenciju u životno razmišljanje i organizaciju medicine. I ljubav bismo trebali usmjeriti drugačije. Ne povređivati nikoga, najmanje bliske. Djecu treba odgajati u novom duhu svjetske povezanosti, univerzalnog znanja i povezanog rada. Moramo prihvatiti odgovornost te se naučiti ozbiljnosti. Moramo se prikloniti skromnosti, štednji, poštovanju onih koji rade, koji imaju sretne ideje, koji čine dobro. Moramo se prestati šaliti s postojanjem. Želimo li stvarati, moramo osmisliti intelektualni napor koji nas očekuje. Sve i svi se moraju promijeniti. Život nam treba otvoriti nadu, ali to može samo uz našu podršku. Odrađivanje dana, izvršavanje poslova na isti način kao do sada, bez mnogo razmišljanja, samo će umnožiti probleme i muke. Budućim naraštajima nećemo moći ostaviti prirodu onakvu kakvu smo je zatekli – bujnu, zelenu, raskošnu, punu potencijala za korištenje. Imamo malo blaga za podijeliti. Hoćemo li ga halapljivo pojesti, rasijati ili uprljati?Kada otvorimo vremensku perspektivu, kada se zagledamo u horizont nakon naše epohe, možemo li vidjeti nešto bolje nego danas? Možemo li izumiti nešto novo što će nas kao čarobnim stapićem spasiti propasti? Ili će pomoći korekcija, oblik uobičajenog stvaralaštva, koji će pomaknuti naprijed naš rad i našu korist? Ne znamo može li pomoći nešto slično. Jer nisu, kao do sada, važni samo zaključci. Spoznaja o onome što će biti u budućnosti traži pravilno postavljanje, drastično mijenjanje, cjelovitu etiku dobre volje. Takva bioetika se ne tiče zaključaka, već traganja. Življenje mora postati vječna stvaralačka potraga. Da bismo se riješili prirodne bijede i životnih prijetnji, snaga čovjeka mora se potaknuti stvaralačkim nagonom. |
