Testis

---

Kada netko spomene (muško) „jaje“ ili „mudo“ (engleski balls, tj. „lopte“), riskira da ga finije društvo proglasi prostakom. Upotrijebi li izraz „sjemenik“, neki će pomisliti da je anatom, a grčki „orchis“, učinit će od njega učenog sugovornika. I dok je, zbog oblika svog korijena, po orchisu imenovana orhideja (a po astečkoj riječi za sjemenik „avokado“), latinski „testis“ (od umanjenice testiculus dolazi engleski testicle) ipak je značenjem i simbolikom najsloženiji.

Primarno značenje testisa – „svjedok“ – povezuje se s protoindoeuropskim tristis, „treći“, dakle, onaj koji prisustvuje prijeporu dviju strana. Moguće je da je odgovarajući dio tijela dobio ime po činjenici da „svjedoči“ muškost: neki jezikoslovci, pak, misle da je taj dio, simbolički i stvarno tijesno povezan s vrijednostima plodnosti, naslijeđa i hrabrosti, još za abrahamskih vremena doveo do običaja zaklinjanja polaganjem ruke na testise (kao što se danas neki zaklinju polaganjem ruke na Bibliju). U drevnoj su Kini organima potencije, osim testisa, smatrani i jetra i pluća: za testise to je i potvrđeno izolacijom testosterona, muškog spolnog hormona-anaboličkog steroida, koji oni proizvode iz kolesterola (a jetra razgrađuje).

 

Spomenik falusu u Dionizijevu hramu na otoku Delu (Cikladi). Stari Grci, kao i mnoge druge antičke kulture, nisu imali zadrški pri otkrivanju ljudskih genitalija: plodnost, muškost i snaga, materijalizirani u falusu, bili su važna tema u umjetnosti i svakodnevici. Kasnije su, u vrijeme dominacije kršćanstva, u Europi ove teme tabuizirane ili minorizirane, premda će, naravno, kontinuirano izranjati u umjetnosti. Čileansko-njemački književnik i slikar Claudio Lange (r. 1944.) tražio je i našao u srednjovjekovnim sakralnim objektima mnogobrojne skulpture i reljefe koje razotkrivaju humanu erotiku (Liebesfreuden im Mittelalter: Kulturgeschichte der Erotik und Sexualität in Bildern und Dokumenten, u prijevodu: „Ljubavna zadovoljstva u srednjemu vijeku: kulturna povijest erotike i seksualnosti u slikama i dokumentima)

---

Raznim ekstraktima iz psećeg ili zamoračkog testisa eksperimentirali su mnogi, uključujući i slavnog neuropatologa američko-francuskog podrijetla, rodom s Mauricijusa, Charlesa-Édouarda Browna-Séquarda (1817. – 1894.), koji ga je uštrcavao sam sebi pod kožu očekujući produženje životnog vijeka. Izoliran prvi put 1935. u Nizozemskoj testosteron je već iste godine „doživio“ i vlastitu sintetičku varijantu, zahvaljujući, među ostalim, i radu Vukovarca Lavoslava Ružičke (1887. – 1976.), dobitnika Nobelove nagrade za kemiju 1939. godine.

Napredak znanosti nije spriječio Johna Brinkleyja (1885. – 1942.) da se, između dvaju svjetskih ratova, s kupljenom diplomom liječnika, obogati transplantirajući testise s jarca na čovjeka. Stekavši popularnost i nadimak „doktor kozjih žlijezda“, Brinkley se kandidirao i za guvernera Kanzasa, ali je naposljetku ipak razotkriven i financijski uništen mnogobrojnim tužbama.

Da je muškost povezana s testisima, znalo se odavno. U srednjemu su vijeku neki muškarci, u želji da dobiju sina, odstranjivali lijevi testis (po njihovu tumačenju, povezan sa začimanjem djevojčica). U Italiji je tek 1870. zabranjeno kastrirati dječake prije puberteta radi očuvanja glasovnih mogućnosti: tzv. castrati mogli su izvoditi dionice nalik sopranu ili drugim ženskim glasovima, slijedom veće rastezljivosti pluća i grkljana. Posljednjim talijanskim kastratom smatra se Alessandro Moreschi (1858. – 1922.) koji je pjevao u Sikstini, a uspjeli su ga i gramofonski snimiti.

Muškarci su, međutim, gubili testise i zbog „profesionalnih“ razloga. U staroj su Kini tisuće postajale eunusima stječući tako prestižnu poziciju u Zabranjenom gradu. Da bi se kastracija ostvarila, razvijena je operacijska metoda koja je uključivala adstringense, anesteziju, podvezivanje i tamponadu, a, budući da se vjerovalo da tijelo mora očuvati integritet na drugome svijetu, eunusi su čuvali svoju „muškost“ u staklenkama (što se vidi i u Bertoluccijevom filmu „Posljednji kineski car“ iz 1987., kada kolona eunuha, protjerana iz Palače, nosi sa sobom staklenke s testisima). I Arapi, koji su trebali eunuhe za čuvanje harema, doveli su postupak kastracije do savršenstva.

 

Michelangelov David, rađen od 1500. do 1504. godine u nekvalitetnom mramoru iz Carrare, visok nešto više od pet metara, danas izložen u Galeriji Akademije u Firenci (s kopijom na Trgu). Savršenih formi mišića i neupadljivom modelacijom muškosti, David nema pretenzije skretati pažnju na vlastitu seksualnost, barem ne prvenstveno. Pa ipak, nakon što je dovršen, čedni građani Firence „dodali“ su mu pojas od pozlaćene bronce da prekrije golotinju.

---

Kastracija ne mora uključivati rezanje (premda dolazi baš od protoindoeuropskog korijena kes = rezati): neke zemlje – u Europi su to Velika Britanija, Portugal, Poljska i druge – daju ciproteron-acetat radi potiskivanja libida, kao dio kazne u slučajevima pedofilije ili silovanja. I britanski matematičar Alan Turing (1912. – 1954.), poznat po konstrukciji „Turingova stroja“ kao preteče umjetne inteligencije, ali i razbijanju njemačkog šifriranja u Drugom svjetskome ratu, uhićen je 1952. zbog tada još ilegalne homoseksualnosti i podvrgnut kemijskoj kastraciji. Dvije godine kasnije je umro, navodno izvršivši samoubojstvo zagrizom u jabuku natopljenu u cijanid. Rehabilitiran je 2013.  godine.

Naravno, o kastraciji je teško govoriti a da se ne spomene Sigmunda Freuda (1856. – 1939.) i njegovu teoriju kastracijskog kompleksa ili tjeskobe. Odnoseći se ne samo na testise već i na penis, kompleks pretpostavlja strah od gubitka genitalija koji bi proizveo istospolni roditelj zbog osjećaja djeteta prema roditelju suprotnog spola.

„Svjedodžba“ testisa svakako je, barem ako je suditi po kolopletu legendi, postala osobito važnom u kasnosrednjovjekovnom Rimu, gdje su kandidati za papu navodno morali, goli od pasa naniže, sjesti na posebnu stolicu presvučenu grimizom, s rupom u sredini (tzv. sedes stercoraria, dakle, zapravo „tuta“ ili „vrčina“), a mladi bi đakon uvlačio ruku u postraničnu rupu i, ako je nalaz bio „pozitivan“, svečano izjavljivao: Testiculos habet et bene pendentes! („Ima jaja i dobro mu vise!“).

Razlog ovome ritualu je druga legenda, koja pripovijeda o bistroj djevojčici Ivani, kćeri fanatičnog okrutnog svećenika podrijetlom iz Britanije koji se skrasio u Franačkoj. Otac nije dozvolio kćeri naobrazbu koju je žarko željela, pa je ona, samouka, pobjegla u samostan i ondje, zavaravši druge redovnike, u dječačkom odijelu stjecala vještinu liječenja. U Rimu je kasnije bila pozvana k bolesnom papi čije je povjerenje stekla izliječivši ga. Izabrana 855. za njegova nasljednika, uspijevala je neko vrijeme igrati ulogu muškarca, ali ju je konačno odala trudnoća i ljubav prema zapovjedniku svoje garde.

Mnogi tvrde da su i priča o „papisi“ Ivani i priča o ritualu izbora pape izmišljotine: pa ipak, da je ženama, sve do nedavno, moralo biti teško ostvariti svoje profesionalne snove, pokazuje i manje eksponirani, ali svakako dokumentiraniji slučaj Jamesa Barryja (1795. – 1865.), koji je diplomirao medicinu u Edinburgu i dosegao poziciju drugoga liječnika po funkciji u Britanskoj vojsci: tek posmrtno, za Barryja se ispostavilo da je, zapravo, Margaret Ann Bulkley koja se uspješno tijekom čitavog života pretvarala da je muškarac kako bi se mogla školovati i napredovati u struci.

Osim u izrekama („Testis unus – testis nullus“, što će reći: „Jedan svjedok k’o nijedan svjedok“: o mudima ih naš narod zna neusporedivo više), ovaj se korijen očuvao i u pojmovima test(iranj)a, atesta, testamenta i drugih, pa čak i u jednom pojmu koji nije tako očit.

Naime, izraz „non testatum“ = „neprovjereno“, pošteni novinari nekad su koristili za vijesti koje nisu imale dostatne provjere. Izgovaranje kratice „N. T.“ u njemačkom zvuči kao „Ente“, tj. patka, pa je odatle došao izraz „novinarska patka“ za izmišljenu, neistinitu objavu. Skriven od pogleda u većini kultura, testis očito krije ne samo život i snagu muškarca, već i dio povijesti ljudskog roda u cijelosti.