MEDIX, God. 23 Br. 127/128  •  Kolumna  •  Mali leksikon povijesti medicine HR ENG

San

Amir Muzur

Kao oduvijek izrazito intrigantan aspekt ljudskog života i mašte, snovi su proučavani i interpretirani na razne načine: Freudov, Jungov, Hobsonov i druge. Novija istraživanja, čak i kada ih naizgled demistificiraju, ne oduzimaju ništa od fascinantnosti sadržaja i mehanizma nastanka snova.


 

Svi mi sanjamo, čak i oni koji tvrde da se svojih snova ne sjećaju. Svi se mi svakoga jutra iznova čudimo s kime sve nismo u snu govorili i sretali se, u najčudnijim krajolicima i kombinacijama koje se u stvarnosti ponekad uopće ne mogu ponoviti. Odakle ta nelogičnost sna, odakle bizarnost i miješanje starih i svježih sjećanja?

Ne vjerujući da tako složeni doživljaji mogu biti slučajni, čovjek je oduvijek nastojao tumačiti snove. U kulturama antičke Mezopotamije, Egipta, Grčke i Rima, a potom i srednjovjekovnim, bolesnici bi spavali u hramu i očekivali da im se u snu ukaže božanstvo ili svetac i otkrije lijek za njihovu bol. Svećenici i liječnici bavili su se oniromantijom (grč. oneiros = san + mantia = proročanstvo; gatanje), nastojeći elemente referiranog sna povezati s prognozom bolesti, rata ili posla. Ljudi su, rukovodeći se vlastitim snovima, mijenjali vjeru, zaređivali se, kretali na putovanja. Na pragu XX. stoljeća pojavila se posljednja utjecajna teorija tumačenja snova. Psihoanaliza Sigmunda Freuda učila je da su snovi naše skrivene želje transformirane u simbole. Mnogi još uvijek vjeruju u to.

Bečki neuropsihijatar Sigmund Freud (1856. – 1939.) bio je nesumnjivo genij. Obogaćivao je svako područje kojega bi se latio: još kao student je pronašao novu metodu bojanja u histologiji, prvi je sugerirao uporabu kokaina kao lokalnog anestetika u oftalmologiji (premda je to otkriće prisvojio spretniji kolega), napisao je knjigu o afaziji (poremećajima govora) u djece. Ipak, u povijest (više kulture nego znanosti) ući će po formuliranju teorije o značaju nesvjesnog za naš psihički život i iznalaženju načina da se ono analizira i da se na nj utječe (psihoanaliza ili dubinska psihologija).

Freud je vjerovao da su snovi „kraljevski put u nesvjesno“ i da oni, zahvaljujući svojoj maskiranosti u simbole, „čuvaju” da se noću ne probudimo. Po Freudu, svaki san ima svoj „manifestan“ i svoj „latentan“ sadržaj. Ono čega se osoba prisjeća i ono što iznosi kao vlastiti san (dakle, manifestan san), zapravo je distorzija (preobrazba u simbole) latentnog sadržaja – strahova, nagona, želja, ideja, kao neriješenih zaostataka dnevne psihičke aktivnosti.

 

Mnogi su se umjetnici okušali u „fiksiranju“ sna – Giotto, L. Giordano, J. Füssli, J. A. Fitzgerald, H. Rousseau, S. Dali i drugi.  Na slici je „Slika djevojke u snu“ Erica Bossicka

Najvažniji procesi kojima snovi podliježu su kondenzacija (snovi su kratki u usporedbi s mislima koje su dovele do njihova nastanka) i istisnuće i/ili zamjena i/ili pomak (neki elementi u manifestonom sadržaju su prenaglašeni, drugi su potpuno istisnuti u odnosu na latentni sadržaj).

Simbole (koji su, za razliku od latentnog sna, prihvatljivi našoj svijesti i savjesti – našem Egu i Superegu) treba interpretirati na način da se otkrije principe preobrazbe u simbole, koje svaki pojedinac razvija poput neke vrste privatnog „jezika snova“. Postoje, doduše, i neki univerzalni simboli, pa tako, po Freudu, pojava u snu motiva uspinjanja stepenicama, prelaženja preko mosta, letenja zrakoplovom, hodanja niz dugi hodnik, ulaska u sobu, vlaka koji putuje kroz tunel i slično znači spolni odnos; pojava jabuka, grejpa ili bresaka znači ženske grudi; meci, vatra, zmije, štapovi, kišobrani, puške i noževi su simboli muškog, a peći, kutije, tuneli, ormari, pećine, boce, brodovi ženskog spolnog organa.

U početku Freudov učenik i suradnik, a kasnije, nakon razlaza s Freudom, teoretičar drugačijeg pristupa analizi ljudske psihe, Carl Gustav Jung (1875. – 1961.), naučavao je, pak, da su snovi diktirani arhetipovima, tj. svevremenskim i sveprostornim proizvodima „kolektivnog nesvjesnog“. Snovi, po Jungu, mogu, sadržavati univerzalne percepcije i imaginacije, ponekad i mistične elemente, ali i odražavati „individualno nesvjesno“. Arhetipski snovi mogu proširiti individualnu percepciju i poslužiti kao izvor rješavanja problema. Jung je osobito insistirao na pojavljivanju arhetipa mandale (sustava krugova i linija koji, prema budizmu, simboliziraju strukturu vanjskog i unutarnjeg svemira) u snovima.

Dokazati ideje Freuda i Junga nije ni danas, kada raspolažemo naprednijom znanstvenom metodologijom, jednostavno. Jungova ideja o snu kao „pomagaču“ pri rješavanju problema, međutim, prilično je živahna. Naime, anegdotama o otkriću u snu periodnog sustava (Mendeljejev), strukture benzena (Keküle) i neurotransmitora acetilkolina (Loewi), nedavna je studija skupine znanstvenika iz Lübecka dala novi smisao. Ova je grupa, naime, eksperimentalno pokazala da san poboljšava pronicljivost (insight) kao kvalitetu relevantnu za velika otkrića. Doda li se k tome da je posljednjih godina, zahvaljujući studijama harvardskog profesora Roberta Stickgolda, dokazano da san pozitivno utječe na motoričke i perceptivne vještine (primjerice, na uspješnost u kompjutorskim igrama), postaje jasno da aktualno intenzivno istraživanje spoznajnih potencijala sna ima itekako smisla.

Danas se većina istraživača priklanja trima teorijama svrhe snova. Autori teorije obrnutog učenja (reverse-learning theory), Crick i Mitchison, tvrde da snovi nemaju značenja, već da im je funkcija da nas oslobode nepotrebnih informacija koje smo nakupili tijekom prethodnog perioda budnosti, pri čemu se eliminiranje nesvrsishodnih informacija odvija obrnuto od učenja („mental housecleaning“). Druga je teorija, autora Winsona i Pavlidesa, nazvana teorijom „snova za opstanak“ (dreams-for-survival theory). Prema ovoj ideji, zadaća je snova da nam dozvole da informacije koje su bitne za naš opstanak iznova obrađujemo i dorađujemo tijekom spavanja. Treća teorija, teorija aktivacije i sinteze (activation-synthesis theory), rodila se u laboratoriju Allana Hobsona s Harvarda. Hobson polazi od aktivacije skupina neurona u moždanom deblu, u REM-fazi spavanja, koje, po Hobsonu, uzrokuju impulse električne energije koja slučajno podražava (mobilizira) neke elemente iz pamćenja, što mi kasnije, probuđeni, nastojimo oblikovati u priču, popunjavajući u njoj „rupe“.

Od oko 150 000 snova koje osoba „proživi” do svoje 70. godine, najveći broj otpada na vrlo obične snove bez naročite dinamike (odlazak na posao ili u dućan, pripremanje ručka, studenti sanjaju dolazak u predavaonicu, a profesori predavanje i sl.), dok će otprilike tek 1% snova otpasti na „noćne more“. Ženski snovi su češće locirani u kući i na bliskim, poznatim mjestima, općenito su verbalni i odnose se na bliske, poznate osobe, manje su agresivni, šareniji su i rjeđe seksualnog sadržaja nego u muškaraca. U muškaraca su, pak, snovi češće erotskog sadržaja nego u žena (uz prisustvo nepoznatih ženskih osoba), emotivne su reakcije oskudnije, prisutnija je agresivnost (i prema nepoznatim osobama), a teme koje se najčešće opetuju su posao, karijera, uspjeh i neuspjeh.

I u snovima djece ima nekih „zakonitosti“. Dječji snovi uglavnom slijede etape psihofizičkog razvoja, emotivno su siromašni, a sadržajno jednostavni. Mala djeca pripovijedaju o snovima koji vjerno reproduciraju svakodnevna iskustva: s vremenom se pojavljuju i imaginarne osobe, a snovi se lociraju u ambijente različite od uobičajenih (tek s 13-14 godina snovi postaju složenijima i bogatijima). San zdravog djeteta rijetko je ispunjen strahom ili nervozom: ako se to i dogodi, takva se emocija vezuje za životinju ili drugu osobu iz snova, a ne za cjelokupnu situaciju.

Snovi slijepaca, opet, kompenzatorno sadrže u povećanoj mjeri slušne, dodirne, okusne, njušne, temperaturne i druge osjete. Vrlo često slijepi izvješćuju o motivima dizanja u nebo, letenja i plutanja. Moguće je da su ove senzacije posljedica drugačije interpretiranih drugih osjeta kojima smo izloženi tijekom spavanja (npr., trenje o pokrivač i slično). Oni koji su oslijepili u kasnijoj dobi, „vide“ u svojim snovima i osobe koje su sretali nakon gubitka vida, što znači da mozak rekonstruira sliku osobe (kao i predmeta, krajolika i dr.) na temelju drugih informacija (slušnih, dodirnih itd.) i dokazuje staru ideju da snovi prikazuju život onakvim kakvim ga mi zamišljamo, a ne onakvim kakvim ga vidimo.

U drugoj polovini XX. stoljeća neurofiziologija je postigla popriličan napredak u istraživanju spavanja. O snovima, međutim, i dalje znamo malo, prije svega zbog metodoloških problema: i dalje nam je jedini način da doznamo snove neposredno izvješće ispitanika. (Nije utemeljeno staro vjerovanje o kratkoći pojedinačnog sna, bar ako je suditi po zbivanjima koja se naknadno iznose.) Najveći broj takvih izvješća dobiva se kada se ispitanika probudi iz REM-faze spavanja (dakle, faze koja se, za razliku od non-REM-faze, odlikuje brzim pokretima očiju, gubitkom napetosti mišića, učestalijim moždanim valovima, nepravilnim disanjem i erekcijom). Za očekivati je, prema tome, da će nam zbivanja tijekom REM-faze spavanja (koja možemo dobro pratiti elektroencefalografski, prikazivanjem moždanog krvotoka i drugačije) otkriti koje su moždane strukture aktivne i u snivanju.

Takvim pokusima pokazalo se da REM-faza započinje u moždanom deblu, odakle se živčana pobuđenost širi prema kori. Najznačajnije otkriće bilo je da se pritom ne aktiviraju svi dijelovi kore: dio kore na bočnoj i gornjoj strani čeonog režnja ostaje tijekom REM-faze „uspavan“. Dakle, u vrijeme dok se naši snovi utiskuju u naše pamćenje (iz kojega ćemo ih ponovo prizvati kada se ujutro budemo prisjećali snova), jedan dio čeonog režnja ne uspijeva se trgnuti iz „pasivne“ faze spavanja, tj. iz non-REM-faze kada najveći dio mozga radi u „nižoj brzini“. Može li neaktivnost tog dijela kore objasniti strukturu naših snova? Može. Poznato je da je taj dio kore čeonog režnja u budnosti odgovoran za planiranje, razmišljanje, kratkoročno pamćenje, nadgledanje drugih naših aktivnosti. Nije li to upravo osnova logičnosti? Neće li njegovo nefunkcioniranje posljedovati bizarnošću i nelogičnošću? Hoće, i to se može vidjeti ne samo u snu, već i u bolestima sa smetnjama mišljenja, kao što je shizofrenija koja se odavno povezuje s poremećenom funkcijom bočnog dijela kore čeonog režnja. San je, dakle, doslovce, „ludilo normalnih“.

Impulsi koji potječu iz moždanog debla „guraju“ u memoriju sve ono što zateknu u kori: brige iz prošlog dana, oslabljene i deformirane osjete koje tijekom REM-faze (unatoč „spavanju“) primamo iz okoline, i konačno, neke elemente iz starijih sjećanja koja su se počela povezivati i tako miješati sa svježim osjetima. A neaktivnost bočnog dijela kore čeonog režnja omogućuje tim elementima da ulaze u kombinacije bez kontrole i zabrane, rezultirajući često nelogičnošću i bizarnošću. Ispada, dakle, da snovi ipak nisu, kako je Freud tvrdio, namjerno maskiranje naših želja u simbole, već često slučajne mješavine aktiviranih elemenata pa ih stoga treba i tumačiti samo i jedino doslovno. Neka to ne bude shvaćeno kao „depoetizacija“ snova: dapače, radi se o pozivu na praćenje i proučavanje jednog od najfascinantnijih fenomena čovječje svijesti.1


1Najveći dio ovog članka preuzet je iz: Amir Muzur, Tajne mozga (Zagreb: Medicinska naklada; 2010).