Prof. dr. sc. Stjepko Pleština: Kako promijeniti trend pojavnosti onkoloških bolesti u Hrvatskoj
O inovacijama koje mogu poboljšati prognozu onkoloških bolesnika na 9. hrvatskom onkološkom kongresu održanom od 7. do 10. travnja 2016. godine u Poreču govorio je prof. dr. sc. Stjepko Pleština, predstojnik Klinike za onkologiju KBC-a Zagreb. U razgovoru za „Medix“ prof. Pleština objasnio je epidemiološke podatke o pojavnosti i smrtnosti od malignih bolesti u Hrvatskoj te iznio svoje viđenje promjena potrebnih kako bi se poboljšala skrb o onkološkim bolesnicima i postigli bolji rezultati u liječenju raka.
OGLAS
|
Predstojnik Klinike za onkologiju KBC-a Zagreb, prof. dr. sc. Stjepko Pleština, na 9. je Hrvatskom onkološkom kongresu naglasio važnost izrade dugotrajne strategije za borbu protiv raka, posebno u pogledu prevencije i ranog otkrivanja bolesti. Istaknuo je da je pritom nužno obuhvatiti i definirati mrežu onkoloških ustanova i zdravstvenih djelatnika na razini Hrvatske, provesti informatizaciju kliničkih baza podataka o oboljelima te uvesti multidisciplinarni pristup onkološkom bolesniku. Za to nije potrebno značajno povećavati financijska sredstva, jer to nije realno, već samo bolje preusmjeriti postojeća, istaknuo je prof. Pleština. O načinu provođenja potrebnih promjena, ulozi kanabisa u ublažavanju tegoba onkoloških bolesnika te važnosti kliničkih istraživanja u onkologiji, razgovarali smo s prof. Pleštinom u njegovom uredu u ravnateljstvu Klinike za onkologiju KBC-a Zagreb. MEDIX: Prof. Pleština, prema redoslijedu učestalosti, koji malignom u Hrvatskoj predstavlja najveći problem? PROF. PLEŠTINA: U Hrvatskoj raste pojavnost zloćudnih bolesti, ali za razliku od nekih drugih zemalja Europe, nažalost raste i smrtnost. Po pojavnosti u muškom dijelu populacije dominira rak bronha, s vrlo visokom smrtnošću, a slijedi rak debelog crijeva i rektuma. Prostata se po pojavnosti s rakom debelog crijeva bori za drugo mjesto, uz dosta nižu smrtnost. Kod žena uvjerljivo vodi rak dojke, na drugom je mjestu također rak debelog crijeva i rektuma, dok se na treće mjesto uvjerljivo probio rak bronha. Jedan od razloga visokog mortaliteta od zloćudnih bolesti u Hrvatskoj je i činjenica da u prevalenciji dominiraju takvi tumori lošije prognoze, dok je u SAD-u primjerice na prvome mjestu pojavnosti rak prostate, koji ima puno bolju prognozu nego rak bronha.MEDIX: Kakva je pojavnost zloćudnih bolesti u svijetu? PROF. PLEŠTINA: Kada govorimo o porastu pojavnosti, najviše se primjećuje u zemljama u razvoju: smatra se da će porast do 2020. biti čak 70%. Naravno da porast pojavnosti postoji i u razvijenim zemljama, ali tamo se istovremeno bilježi pad mortaliteta. To je vjerojatno rezultat dugotrajnije i bolje organizirane borbe protiv zloćudnih bolesti, uz jasno definirane nacionalne programe na izvedbenoj razini, koji obuhvaćaju mjere primarne i sekundarne prevencije, metode ranog otkrivanja, ali i pravovremeno i kvalitetno liječenje, što je iznimno važno za već oboljele bolesnike. Segment koji je neizbježno uključen u takvu organiziranu skrb je i suportivna skrb za vrijeme liječenja, kao i palijativna skrb za bolesnike.MEDIX: Može li onkologija u Hrvatskoj pratiti razvoj onkologije u razvijenijim zemljama? PROF. PLEŠTINA: U onkologiji u Hrvatskoj je u posljednjih deset godina napravljeno puno. Ne radi se uvijek o novcu – nama je svima jasno da u dogledno vrijeme veće količine novca neće biti. Preostaje nam međutim da racionalnijom primjenom postojećih resursa poboljšamo rezultate liječenja. Upravo to je cilj akcije kojom bismo trebali donijeti plan s jasnim zaduženjima i jasnim rokovima. U to bi morali biti uključeni svi segmenti – od građanstva, preko zdravstvene administracije, liječnika i medija, prepoznajući korist za društvo, a i za sebe osobno.MEDIX: Koliko se, s obzirom na multiple čimbenike rizika, može djelovati na prevenciju malignih bolesti? Kakav je učinak nacionalnih programa probira? PROF. PLEŠTINA: Ako govorimo o prevenciji, za dio zloćudnih bolesti poznajemo bar neke čimbenike rizika, dok za druge uopće ne znamo etiološke čimbenike. Međutim, čak i tamo gdje smo povezali čimbenike rizika s nekim navikama, nismo učinili puno. Jedan od primjera je pušenje i rak bronha. Pušenje je prepoznato kao čimbenik rizika za niz tumora još prije mnogo godina, ali pitajmo se jesmo li dovoljno napravili u borbi protiv pušenja, ili primjerice pretilosti.Više smo uspjeli na području sekundarne prevencije: napravili smo programe ranog otkrivanja nekih zloćudnih bolesti koji su trebali obuhvatiti jasno definiranu populaciju najvećeg rizika. U programu mamografije smo na taj način postigli dobre rezultate u ranom otkrivanju karcinoma dojke, dok u ranom otkrivanju karcinoma debelog crijeva nismo postigli puno jer je odaziv ciljane populacije bio ispod 20%. Računa se da bi se moralo odazvati barem dvije trećine pozvanih, kako bi program postigao ikakav uspjeh. Neke su zemlje odaziv poboljšale metodom kažnjavanja. Kada se osoba ne bi dvaput odazvala na poziv bez opravdanog razloga, osiguravatelj ne bi platio liječenje u slučaju oboljenja od te bolesti. Preduvjet za takve mjere je međutim dobra edukacija populacije, što kod nas još nije dovoljno dobro provedeno. Mislim da u Hrvatskoj ljudi još ne prepoznaju vlastitu korist u odazivu i sudjelovanju u takvim programima.S karcinomom cerviksa i programom njegovog ranoga otkrivanja situacija je nešto bolja, ali još uvijek nezadovoljavajuća. Moramo više poraditi na tim programima, ali ako ih i uspijemo adekvatno provesti, njihovi će rezultati biti vidljivi tek za više od 10 godina. MEDIX: Možemo li biti zadovoljni dostupnošću dijagnostičkih metoda?PROF. PLEŠTINA: Jedna od važnih stvari koje treba poboljšati, i što će puno brže dati dobre rezultate, racionalna je, pravovremena i dostupna dijagnostika. Mora se točno znati kamo uputiti bolesnika sa sumnjom na zloćudnu bolest, što mu je potrebno učiniti i u kojem roku. To, nažalost, sada nije tako. Često trošimo vrijeme, zatrpavamo liste čekanja, trošimo goleme resurse i činimo zdravstvenu uslugu još nedostupnijom no što bi trebala biti. Dijagnostičke postupnike ne treba izmišljati, oni već postoje, ali nažalost nisu općeprihvaćeni i ne držimo ih se. MEDIX: Koje bi promjene trebalo napraviti u liječenju bolesnika?PROF. PLEŠTINA: Onkološka mreža u Hrvatskoj nije nažalost jasno definirana. Broj bolesnika je sve veći i nužno je definirati tko što radi i gdje će pojedini bolesnik dobiti adekvatnu skrb. Onkološku skrb treba definirati; pritom mislim na sve segmente – kirurške onkologije, radijacijske onkologije, internističke onkologije, i sve popratne skrbi, što uključuje i multidisciplinarne timove. Ustanove koje ne mogu to zadovoljiti, ne bi se trebale baviti onkologijom jer ne mogu pružiti dovoljno dobru kvalitetu skrbi, što se očituje na prognozi liječenja. To ne znači da onkološka skrb treba biti centralizirana, ali mora biti organizirana tako da pruži bolesniku sve potrebno. Posebno je važno da u skrb o onkološkom bolesniku bude uključen obiteljski liječnik. Onkologija se toliko naglo razvila da ju je teško pratiti, no bolesnici se u velikoj mjeri liječe ambulantno, kroz dnevnu bolnicu. Čak se i dio obaveznog bolničkog liječenja maksimalno skratio – u KBC-u Zagreb uglavnom ne prelazi četiri dana. Zbog toga je iznimno važna veza onkologa i obiteljskog liječnika kako bi i izvan bolnice bolesnik dobivao adekvatnu zdravstvenu skrb.Područje palijativne skrbi još je jedno važno pitanje na koje u idućem razdoblju moramo iznaći bolji odgovor. Trenutačno bolesnike koji trebaju stacionarno liječenje primamo u kliničke bolnice, gdje dio kapaciteta potreban za aktivno liječenje gubimo na palijativnu skrb. MEDIX: Jesu li u provođenje nacionalnih programa prevencije u dovoljnoj mjeri uključeni liječnici obiteljske medicine?PROF. PLEŠTINA: Obiteljska medicina je temelj svega. Obiteljski liječnik najbolje poznaje svoje pacijente, s njima je u čestom i neposrednom kontaktu te im može objasniti važnost i korist sudjelovanja u preventivnim programima. Ukoliko dođe do otkrivanja maligne bolesti, bolesnik će se vratiti na skrb liječniku obiteljske medicine. Posebno je važno da u slučaju pozitivnog probira bolesnik može u prihvatljivom roku obaviti daljnje dijagnostičke metode kojima će se potvrditi postojanje i vrsta maligniteta. Nedopustivo je da u slučaju pozitivnog testa na okultno krvarenje bolesnik ne može obaviti kolonoskopiju u idućih 10 mjeseci.Jednako tako, nakon suspektne mamografije bolesnik mora moći u prihvatljivom roku napraviti dodatne dijagnostičke testove koji će odrediti daljnji terapijski tijek. Ponavljam da je za uspješnost nacionalnih programa nužan dobar odaziv ciljane populacije, a preduvjet za to je informiranost ljudi i prepoznavanje vlastite koristi u tome. Odstranjivanje polipa sprječava nastanak raka na tom području, odnosno odstranjenje već maligno transformirane promjene u ranoj fazi u 90% slučajeva dovodi do izlječenja, dok je kod rasapa petogodišnje preživljenje prisutno u svega 20% bolesnika. Za pojedinca je to golema prognostička razlika: doslovno živjeti ili umrijeti.MEDIX: S obzirom da sustav organizacije upućivanja onkoloških bolesnika u sekundarnu zdravstvenu zaštitu još nije zaživio, koji je najbolji način za upućivanje bolesnika s povišenim rizikom ili postavljenom sumnjom na onkološku bolest? PROF. PLEŠTINA: Dostupnost takve dijagnostike bi trebala biti jednaka u svim dijelovima Hrvatske. Svima je jasno da potencijalni onkološki bolesnik mora ići po ubrzanoj proceduri u daljnju dijagnostiku, ali je važno znati i koja je dijagnostika pojedinom bolesniku potrebna. Postoje algoritmi i postupnici kojima se treba voditi u slučaju sumnje na pojedinu onkološku bolest, ali bitno je i da nakon racionalne dijagnostičke potvrde bolesti dođe do pravovremenog početka liječenja.Važno je definirati i kamo se upućuje bolesnik s dokazanom zloćudnom bolesti. Donedavno je bilo uobičajeno takvog bolesnika prvo uputiti kirurgu, no danas više nije tako. Nizu onkoloških bolesti prije kirurškog zahvata prethodi neki vid onkološkog liječenja, bilo da se radi o radioterapiji, kemoterapiji, ili imunoterapiji. Zbog toga je ključno da se bolesnik prezentira multidisciplinarnom timu prije početka liječenja. O takvom inicijalnom planu liječenja uvelike ovisi i konačna prognoza. Još uvijek, nažalost, nerijetko svjedočimo da se bolesnika počne krivo i suboptimalno liječiti. Naravno da je i konačna prognoza posljedica toga. MEDIX: Kakva treba biti organizacija onkološke skrbi?PROF. PLEŠTINA: Onkološku skrb bi se moralo organizirati na sljedeći način: bez obzira kome se bolesnik inicijalno obrati, prije početka liječenja treba biti prezentiran multidisciplinarnom timu. U KBC-u Zagreb to funkcionira u vrlo prihvatljivom vremenskom roku. Ne dogodi se da bolesnik biva prezentiran timu, a da se početak liječenja odgađa mjesecima.Neko je vrijeme bio popularan program 72 h, jer je doista ponekad potrebno liječenje početi u tom terminu, ali u drugim je slučajevima to nepotrebno: nekim bolestima treba i 10 godina za razvoj, pa tjedan ili dva ne igraju značajnu ulogu u prognozi liječenja. Bez obzira na narav i realnu potrebu hitnosti liječenja, uvijek je psihološki aspekt taj zbog koga je liječenje potrebno početi čim prije moguće te je psihološka potpora važan segment onkološke skrbi. Nije jednostavno živjeti s idejom da imaš neku onkološku bolest, ali kirurško liječenje ne može biti zamjena za psihološku potporu. MEDIX: Ako govorimo o praktičnom aspektu upućivanja bolesnika u klinički bolnički centar, na koji način i gdje liječnik obiteljske medicine treba uputiti bolesnika sa sumnjom na onkološku bolest?PROF. PLEŠTINA: Irelevantno je kako će bolesnik biti predbilježen na pregled. Kod mene u ambulantu bolesnik dolazi i putem e-predbilježbe i tiskane uputnice. Pri elektroničkom naručivanju, unatoč velikom broju otvorenih slotova, nema dosta mjesta za naručivanje jer se na taj način naručuje velik broj bolesnika koji nemaju pravu indikaciju. Sve treba pojednostaviti i napraviti dostupnijim. Centar procjene hitnosti i mjesta upućivanja ostaje liječnik obiteljske medicine. Činjenica je da su liste čekanja u onkologiji neprihvatljive. Osobno nemam liste čekanja, nego predbilježbi. Ako je žena danas operirana, dobit će termin za liječenje za mjesec dana, ali ne zato što je na listi čekanja mjesec dana, nego zato što je to optimalno vrijeme za početak liječenja. S druge strane, kada se napravi plan liječenja, tada se unaprijed pacijent može odmah predbilježiti i za terapiju koja je druga ili treća u redoslijedu. Važno je postići kontinuum u liječenju.MEDIX: Zašto raste pojavnost raka u Hrvatskoj? PROF. PLEŠTINA: Bilo bi nam puno lakše kada bi bio jedan krivac. Jedan od razloga je starenje populacije, ali to nije izlika. Osim starenja populacije, važan je čimbenik i stil života. Od niza štetnih tvari i štetnih navika, loši se učinci zbrajaju. Još uvijek za većinu malignih bolesti nemamo definirane čimbenike rizika, uvijek ih ima više, a neke, poput naslijeđa, ne možemo izbjeći.Iako je jedno vrijeme bio naglasak na preventivi i ranom otkrivanju malignih bolesti, učinak nacionalnih programa će biti vidljiv za tek desetak godina; moramo misliti i na ljude koji će se u međuvremenu ili tada razboljeti. Zbog toga pri ulaganju sredstava moramo misliti na sve navedene segmente, od dostupnosti dijagnostike i liječenja, radijacijske opreme i kvalitete kirurških zahvata, do adekvatnih lijekova. MEDIX: Koliko je česta pojava sekundarnih malignoma nakon liječenja primarne bolesti?PROF. PLEŠTINA: Činjenica je da bilježimo velik porast sekundarnih i tercijarnih tumora, ali ne smijemo zaboraviti da ljudi preživljavaju. Prije su ljudi umirali od prve zloćudne bolesti pa se druga nije stigla razviti. Danas ljudi dulje žive, a i rizik za nastanka drugog tumora je veći ako se već jedan prebolio. Sve češće viđamo bolesnike koji su imali kroničnu mijeloičnu leukemiju, liječeni su godinama imatinibom, preživjeli i sada imaju karcinom bronha ili dojke. Jednako tako bolesnice koje su izliječene od raka dojke nerijetko dođu s limfomom, rakom debelog crijeva ili sl. Rak bronha se javlja po nešto većoj stopi kod bolesnika koji su već preboljeli drugi malignom. Nerijetko viđamo i paralelno postojanje dvije zloćudne bolesti. Dio toga može biti induciran našim liječenjem. MEDIX: Koliko bi sredstava trebalo izdvojiti za učinkovit utjecaj na smanjenje pojavnosti ili mortaliteta od onkoloških bolesti?PROF. PLEŠTINA: Porast pojavnosti bilježe i druge zemlje. Razlika je, kao što sam napomenuo, u trendu mortaliteta. U Velikoj Britaniji i Skandinaviji, primjerice, raste incidencija, ali pada mortalitet. Ne može se reći da je to uzrokovano samo boljim liječenjem. Naravno da tome pridonosi i rano otkrivanje karcinoma. I u Hrvatskoj tumore otkrivamo ranije nego što je to bilo prije 10 godina. Drugi je parametar dostupnost i kvaliteta liječenja. Naravno da se Hrvatska financijskim mogućnostima ne može uspoređivati sa Švedskom ili Norveškom, ali to nije u direktnoj korelaciji s rezultatom liječenja. Rezultati se kreću prema krivulji: najprije se uz malo povećanje izdvajanja postiže velik učinak, dok su u kasnijoj fazi i za male učinke potrebna velika ulaganja. U Hrvatskoj moramo na taj način pronaći optimum izdvajanja i balansirati situaciju u skladu s našim primanjima. Moramo biti svjesni da nećemo imati dramatičan porast BDP-a i da nije realno očekivati da će izdvajanje po bolesniku iduće godine biti 5000 eura, kao u Švedskoj. Resurse koje imamo trebamo optimalno koristiti. Svjesni smo da 15-30% razbacujemo na nepotrebne stvari. Ako barem dio tog novca uspijemo ciljano usmjeriti, napravit ćemo revoluciju. Najveći napredak ne leži u lijekovima, već u dijagnostici. Ako ćemo se više držati smjernica u upućivanju bolesnika na pretrage, u otkrivanju, ali i praćenju karcinoma, puno ćemo uštedjeti. U praćenju karcinoma dojke je jedina konstanta fizikalni pregled i jednom godišnje mamografija. Sve drugo je rukovođeno simptomima i eventualnom promjenom pri fizikalnom pregledu. Isto tako, PET-CT nije metoda praćenja asimptomatskog bolesnika nakon onkološkog liječenja. Izbjegnemo li takve nepotrebne situacije i usmjerimo novac gdje je potrebno, napravit ćemo mnogo. MEDIX: Kada govorimo o terapiji, na kojem smo području najzadovoljniji po pitanju liječenja malignoma?PROF. PLEŠTINA: Onkologija se toliko brzo razvija da se uspješnost liječenja pojedinih tumora mijenja iz godine u godinu. Tumori koji su nekada bili smrtonosni unutar nekoliko mjeseci, sada postaju tumori s bitno boljom prognozom. Došli smo čak do revolucionarne situacije da i metastatsku bolest u oko 30% slučajeva možemo izliječiti. Ovisno o vrsti i stadiju bolesti, cilj nam može biti izlječenje, bilo uz kirurški zahvat, prethodno sistemsko liječenje ili radioterapiju. Dio bolesti nikada neće biti kirurški lječiv. Metastatska bolest je prije po definiciji bila smrtonosna. Danas čak i one faze bolesti koje ne možemo prevesti u operabilne možemo izliječiti. Primjer tome je melanom i imunoterapija. U kolorektalnom je karcinomu metastatska bolest bila smrtna osuda, ali danas dio bolesnika, kod kojih se bolest otkrije kada je metastazirala samo u jetru, u velikom broju slučajeva može postići izlječenje, bilo inicijalnim uklanjanjem metastaze, bilo pretvaranjem inicijalno neresektabilne bolesti u resektabilnu. To su revolucionarni pomaci. U nizu bolesti koje ne možemo izliječiti je višestruko produljeno preživljenje. HER-2 pozitivni tumor dojke je bio tumor dojke s najlošijom prognozom. Danas smo multiplicirali preživljenje, pretvorivši ga u tumor s najboljom prognozom. Multiplicirano je i preživljenje bolesnika s metastatskim kolorektalnim karcinomom, s rakom pluća i sl.Vrlo je teško, i u mnogo bogatijim zemljama od naše, pratiti sve skuplju i kompleksniju terapiju. Na taj će izazov društvo tek morati naći odgovor. MEDIX: Koje je vaše mišljenje o korištenju kanabisa u medicinske svrhe?PROF. PLEŠTINA: Pričom o kanabisu je narodu učinjena golema šteta. Nije se naime jasno reklo da kanabis ne liječi od zloćudne bolesti. Narod želi kanabis, ne kao pomoćno sredstvo za poboljšanje apetita, bolje spavanje, smanjenje mučnine i sl., za što postoje određeni dokazi, već za izlječenje zloćudne bolesti. Ljudi misle da će „ta tvar“ uništiti tumor. Namjerno kažem „ta tvar“, zato što većinu mojih bolesnika ne zanima tetrahidrokanabinol (THC) ili tablete dostupne u ljekarnama, već neko ulje ili smola koji se dobiju iz kanabisa. U želji za čarobnim lijekom, na sumnjivim tržištima pribavljaju sumnjive pripravke, za koje ni sami ne znaju što su točno. Mislim da si takvim pripravcima rade samo štetu. Svi učinci koje THC ima mogu se postići nizom dostupnijih i učinkovitijih lijekova. Postoje lijekovi za sprečavanje mučnina, lijekovi za nesanicu i oni za održanje apetita. Ne treba nam za to kanabis. MEDIX: Može li kanabis negativno djelovati na medicinski indiciranu terapiju koju bolesnik uzima?PROF. PLEŠTINA: Iskustvo govori o tome, iako je teško dobiti iskrenu informaciju od bolesnika uzima li i što točno na vlastitu ruku. Imali smo, međutim, dosta neobjašnjivih jetrenih oštećenja koje nismo mogli ničem drugom pripisati. Naravno da se ljudi hvataju za slamku u borbi za život i bacaju tisuće kuna na tvari koje definitivno ne služe ničemu. Ne priznajem alternativnu medicinu. Mislim da je to pogrešan termin. Postoji medicina temeljena na dokazima, postoji tvar za koju mislimo da koristi, i ona koja to nije. Uvijek bolesnicima pokušavam objasniti da ne postoji čarobna tvar za jačanje imuniteta. Traženjem takvih čarobnih rješenja dolazi samo do štete po novčanik i potencijalne štete za zdravlje, pogotovo u kombinaciji sa specifičnim onkološkim lijekovima.MEDIX: Koliko su za dostupnost liječenja važni donacijski programi? PROF. PLEŠTINA: Donacijski programi ili programi vezani za konkretnog bolesnika puno znače jer omogućuju liječenje lijekovima koji inače ne bi bili dostupni. Naravno, inzistiramo na tome da se osigura dostupnost lijeka za cijelo predviđeno trajanje liječenja. Ono što se postavlja kao etički problem je odabir bolesnika koji će se liječiti određenom donacijom, osim ako je ona već određena za pojedinog bolesnika. To je dvostruki mač takvog pristupa. Naravno da nam je želja obuhvatiti čim veći broj bolesnika, ali ne smijemo se igrati Boga.Ono što je izuzetno korisno, a nažalost u Hrvatskoj gotovo ugašeno, kliničke su studije. MEDIX: Zbog čega su toliko važne kliničke studije? PROF. PLEŠTINA: Kliničke studije su godinama kriminalizirane, predstavljane u javnosti kao nešto što služi liječnicima kao zarada, gdje oni koriste pacijente kao pokusne kuniće za liječenje nepoznatim lijekovima u svrhu svog probitka. To, naravno, nije istina. Eminentne onkološke ustanove u svijetu kliničkim studijama obuhvaćaju 50-90% bolesnika. U Hrvatskoj nažalost i u najeminentnijim onkološkim ustanovama taj broj ne prelazi 1%. To znači da najsuvremenije metode liječenja našim pacijentima uglavnom nisu dostupne. Kada se naime novi lijek primjenjuje u bolesnika u kliničkoj studiji, to je već u uznapredovaloj fazi istraživanja, s već dokazanom koristi, uz prihvatljivu štetnost i rizik. Ta tvar se uspoređuje s do tada najboljom poznatom tvari, pa bolesnici ne mogu proći lošije, već samo bolje. Kliničke studije su izuzetno važne u onkologiji jer mogu dramatično poboljšati prognozu bolesnika. To je nešto što bi trebalo pojasniti regulatornim tijelima; u ovakvoj situaciji liječnici nisu stimulirani to raditi. To je vrlo zahtjevan posao, od koga korist ima prvenstveno pacijent, a potom i cijeli zdravstveni sustav, uključujući i HZZO, jer ne troši vlastite resurse na liječenje bolesnika. Na taj način država prihoduje, a najviše profitira pacijent. tekst |
Ključna promjena koja bi pridonijela boljoj prognozi onkoloških bolesti je organizacija onkološke mreže, pomoću koje će se izbjeći lutanje bolesnika po sustavu i omogućiti pravovremena dijagnostika i liječenje po pravilima struke, uz prethodnu konzultaciju multidisciplinarnog tima, napominje prof. Pleština
Prof. Stjepko Pleština na 9. hrvatskom onkološkom kongresu naglasio je važnost izrade dugotrajne strategije za borbu protiv raka, posebno u pogledu prevencije i ranog otkrivanja bolesti. Ujedno, ističe da je nepravedno marginaliziran značaj kliničkih studija u onkologiji jer one onkološkim bolesnicima omogućuju najbolje postojeće liječenje, a državi značajnu financijsku uštedu |
OGLASI
