MEDIX, God. 24 Br. 129  •  Razgovor  •  Socijalna i preventivna pedijatrija HR ENG

Prof. dr. sc. Josip Grgurić: Životno djelo – zaštita zdravlja djece u zajednici

Duško Popović

U povodu obilježavanja Međunarodnog dana Konvencije UN-a o pravima djeteta održana je dodjela Nagrade za promicanje prava djeteta u 2017. godini, koja je, za životno djelo, dodijeljena prof. dr. sc. Josipu Grguriću za postignuća u zaštiti dobrobiti, prava i interesa djece. S prof. Grgurićem razgovarali smo o projektima Za osmijeh djeteta u bolnici i Glas djeteta kao pacijenta, suradnji s UNICEF-om te aktivnostima Rodilište - prijatelj djece i akciji Gradovi i općine – prijatelji djece, koje je prof. Grgurić inicirao i sudjelovao u koordinaciji tijekom protekla dva desetljeća, te o salutogenezi kao novoj paradigmi, jačanju otpornosti u djece i holističkom pristupu u primarnoj zdravstvenoj zaštiti djece.


 

Josip Grgurić rođen je u Skradu, a gimnaziju je završio u Zagrebu, gdje je 1963. diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je i magistrirao 1973., a doktorirao 1981. Od 1982. je docent, a od 1988. redoviti profesor na Medicinskom fakultetu. Na Klinici za dječje bolesti Zagreb radio je od 1972., bio je ravnatelj Instituta za zaštitu majki i djece te od 1993. do 2002. predstojnik Klinike za pedijatriju. Autor je više od tri stotine stručnih i znanstvenih radova, nekoliko knjiga i monografija, a u dva je mandata bio predsjednik Hrvatskog pedijatrijskog društva te osnivač i prvi predsjednik Hrvatskog društva za preventivnu i socijalnu pedijatriju.

Dobitnik je priznanja UNICEF-a Prijatelj generacijama djece, a nositelj odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski. Redoviti je član AMZH od 1994. godine.

 

Djetetov rast i razvoj su pod snažnim utjecajem socijalne sredine u kojoj živi, a socijalna pedijatrija mora odgovarati na pitanja važna za tu interakciju djeteta i okoline, ističe prof. Grgurić te upozorava da usmjerenje na bolest i tijelo valja dopuniti učincima liječenja na djetetove emocije i kako će se ono ubuduće osjećati 

Već 1964. otišao je raditi u Alžir, gdje se bavio liječenjem djece na rubu Sahare, u okviru međunarodne tehničke suradnje. Rad u Alžiru s mnoštvom zdravstvenih problema, posebno u djece, definitivno ga opredijelio prema pedijatriji te preventivnoj i socijalnoj dimenziji. Poslije povratka specijalizirao je pedijatriju u Zagrebu i Parizu, uz pomoć stipendije francuske vlade, u području socijalne pedijatrije. U Zavodu za majku i dijete u Zagrebu (danas Klinici za dječje bolesti) u Klaićevoj radio je prvo kao šef odjela za dječju gastroenterologiju i prehranu, što ostaje njegova znanstvena domena do danas. Posebno se bavio recidivnim abdominalnim bolovima u djece, prevencijom avitaminoze, debljinom djece i vrijednostima dojenja.

Razvoj djeteta ovisi o sredini u kojoj dijete živi. Pokazatelji Svjetske zdravstvene organizacije iz 2007. godine, prema istraživanju rađenom u SAD-u, Brazilu, Norveškoj, Gani, Omanu i Indiji, tvrde da sva djeca na svijetu rastu slično ako im se omoguće jednaki, odnosno odgovarajući uvjeti za rast i razvoj.

Svjetska banka je svojevremeno izračunala da su programi za djecu najbolja investicija cijeloga društva i da je ulaganje u dijete sedam puta isplativije od svih drugih investicija. Temeljem tih i drugih spoznaja europski su pedijatri 2007. godine predložili vladama europskih zemalja rezoluciju nazvanu Djeca su naša budućnost, a prof. Grgurić je predložio da se naslov nadopuni u Djeca su naša budućnost koja njima počinje danas, što je i usvojeno. Naravno, od rezolucije do ostvarenja postulata treba proći mnogo vremena i u realizaciju valja uložiti obilje napora.

 

U povodu obilježavanja Međunarodnog dana Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, 20. studenog 2017. godine, ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić dodijelila je Nagradu za životno djelo za promicanje dječjih prava pedijatru Josipu Grguriću, a Godišnju nagradu odgojiteljici Biljani Francišković

Prof. dr. Grgurić dugogodišnji je nacionalni koordinator aktivnosti Rodilišta – prijatelji djece (sva rodilišta u Hrvatskoj sada nose taj naziv), a danas se zalaže za proširenje sadržaja te aktivnosti prema obuhvatu dijade: majka i dijete.

Inicijator je i organizator stalne Europske škole socijalne pedijatrije, a od 2006. do 2010. bio je član Izvršnog odbora Europskog udruženja pedijatara. Godine 2006. dodijeljeno mu je počasno znanstveno zvanje – zaslužni znanstvenik. Prof. dr. Josip Grgurić 20. studenog 2017. dobio je saborsku Nagradu za promicanje prava djeteta za životno djelo. Među predlagačima za nagradu bila su stručna društva Hrvatskog liječničkog zbora i organizacije civilnog društva.

Posve je sigurno da će se i buduće djelovanje prof. Josipa Grgurića za djecu i s djecom odvijati u znaku poruke koja, prema riječima prof. Grgurića, pokazuje sve bogatstvo i složenost njihova svijeta – Svako je dijete neistraženi potencijal.

MEDIX: Jedan od velikih problema s kojima se suočava suvremena pedijatrija jest dijete u bolnici.

PROF. GRGURIĆ: Koliko znamo, prvi oblik organiziranog bolničkog liječenja djece bila je L‘hospital des enfants malade 1802. u Parizu, u vrijeme Napoleona. Kod nas je prvi dječji odjel osnovan 1904. u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu. Povelja o pravima djece u bolnici, koju je 1988. usvojila Skupština EACHE (Europskog udruženja za prava djece u bolnici) zalaže se za koncept otvorene bolnice, koji u suštini daje mogućnost bliskijeg kontakta djeteta s roditeljima, ali i uvođenje raznih mjera koje olakšavaju boravak djeteta u bolnici.

Povelja se zalaže za primanje djece u bolnicu ako medicinska skrb ne može biti provedena u obitelji, za pravo da uz hospitaliziranu djecu u bolnici budu i njihovi roditelji, za pravo djece i roditelja na suodlučivanje o medicinskim zahvatima, za bolnički tretman djece s poštivanjem njihove ličnosti, za adekvatno osposobljeno osoblje, ali i osiguranje upotrebe vlastite odjeće i drugih osobnih predmeta, na liječenje djece na odjelima na kojima su ujednačene dobne skupine, u sredini koja je opremljena tako da zadovoljava potrebe djeteta i odgovara standardu sigurnosti i nadzora te da djeca imaju mogućnost za igru, relaksaciju i učenje.

Od 1999. traje program Za osmjeh djeteta u bolnici, koji su osmislili i pokrenuli Savez društava Naša djeca Hrvatske, Hrvatsko društvo za preventivnu i socijalnu pedijatriju i pedijatrijska sekcija Hrvatske udruge medicinskih sestara. Valja naglasiti da je još 31. svibnja 1984. održan okrugli stol o toj temi u okviru Saveza društava Naša djeca te 1989. u Šibeniku Simpozij socijalne pedijatrije o humanizaciji bolnica.

Hospitalizacija mora biti ne samo mogućnost upoznavanja djeteta sa svojom bolešću, nego i povećana prilika većeg uključivanja djece i roditelja u borbu za očuvanje zdravlja te za jače povezivanje bolnice sa zajednicom u zajedničkom radu u brizi za zdravlje zajednice. U okviru Svjetske zdravstvene organizacije zbog toga se potiče razvoj mreže bolnica koje promiču zdravlje, a posebno za promociju zdravlja djece i adolescenata u bolnicama.

Pritom je važna suradnja svih uključenih o skrb o djeci, od obrazovanja do zdravlja i socijale, a problem je što su ti sustavi u pravilu zatvoreni i skloni samostalnom djelovanju. To je posebno vidljivo pri hospitalizaciji djeteta, kada najčešće izostane sukladno djelovanje raznih institucija koje bi u sinergiji bilo najučinkovitije. Stoga su nužne strukturalne promjene u društvu kako bi se umjesto ograda radili mostovi suradnje i zajedničkoga djelovanja.

 

Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku priključilo se UNICEF-ovoj globalnoj inicijativi #KidsTakeOver. U sklopu simbolične akcije „Dan kada djeca preuzimaju svijet“, učenica 8. razreda Dora Vranić iz Dječjeg gradskog vijeća Zabok postala je ministrica na jedan dan, a učenik 5. razreda Lovro Mutavčić njezin zamjenik i zajedno s ministricom Murganić dodijelili su Nagrade dobitnicima

MEDIX: Na neki način iz tog je projekta nastao i Glas djeteta kao pacijenta.

PROF. GRGURIĆ: U okviru programa Za osmjeh djeteta u bolnici proveli smo i projekt Glas djeteta kao pacijenta. Provedeno je ispitivanje praćenja kakvoće ostvarivanja uvjeta i prava djeteta u bolnicama i njihovih roditelja prema Picker upitnicima.

Ispitivanje je pokazalo kako je napredak postignut u mnogim aspektima života djeteta u bolnici, ali i da je potrebno mnogo više učiniti na izobrazbi zdravstvenog osoblja o pravima djeteta u bolnicama i uključenja roditelja kao najvažnijeg partnera u skrbi za dijete za vrijeme hospitalizacije.

MEDIX: Dugogodišnji ste suradnik UNICEF-a.

PROF. GRGURIĆ: S UNICEF-om sam se prvi put sreo odmah poslije Drugoga svjetskog rata, kada sam i sam bio korisnikom njihovih raznih oblika pomoći, tada prvenstveno u hrani. Kasnije, kad smo postali davaoci pomoći, uključio sam se u mnoge UNICEF-ove volonterske aktivnosti. U vrijeme Domovinskog rata UNICEF se ponovno uključuje u pomoć djeci. UNICEF je bio prva međunarodna organizacija koja je 1991. godine osnovala svoje sjedište u Zagrebu.

U proteklih dvadeset i više godina UNICEF je u Hrvatskoj organizirao niz programa koji stvaraju temelje za kvalitetniju brigu o razvoju djece. Posebno vrijedan program je Rodilište – prijatelj djece. Osim potpore učestalijem dojenju novorođenčadi, taj je program stvorio i niz boljih uvjeta za majke i djecu u našim rodilištima, a valja napomenuti da su iskustva iz programa pomogla u koncipiranju i provedbi programa Gradovi prijatelji djece.

Program Prve tri su najvažnije u životu djeteta utemeljen je na spoznaji da su djeca ljudi budućnosti. Ili, kako bi rekao libanonski pjesnik Khalil Gibran u svojoj knjizi Prorok, „dječje duše nastanjuju kuće sutrašnjice, koje mi ne možemo posjetiti čak ni u snovima“.

Danas smo posebno suočeni s problemom „djece u sjeni“, mladih koji žive daleko od velikih gradova i u uvjetima koji su daleko ispod prihvaćenih u urbanim cjelinama, djece iz siromašnih i razorenih obitelji, djece nacionalnih manjina, posebno romske, djece s teškoćama u razvoju koja provode djetinjstvo institucionalizirane, a ne u svojim obiteljima, djece koja nisu dobila jednake prilike u životu.

MEDIX: Veliki ste zagovornik i jedan od pokretača akcije Gradovi i općine – prijatelji djece.

PROF. GRGURIĆ: Koncept Gradova – prijatelja djece prvi je put predstavljen na konferenciji UN-a Habitat II, održanoj 1996. u Istanbulu. Inicijativa o gradonačelnicima kao zaštitnicima djece, odnosno mogućem obliku većeg uključivanja gradskih vlasti u ostvarivanja prava djece iznijeta je na konferenciji u Dakaru 1992. Nakon 10. godišnjice donošenja Konvencije o pravima djece 1999. godine, započeta su razmišljanja kako Konvenciju oživotvoriti na lokalnim razinama.

Imajući u vidu Svjetske inicijative i akcije za djecu, na sastanku u Savezu društva Naša djeca Hrvatske u siječnju 1999. iznio sam inicijativu uspostavljanja programa Gradovi prijatelji djece, a dr. sc. Emil Paravina, tadašnji tajnik Saveza DND-a Hrvatske, predložio je da se u takvu akciju uključe i općine te da se njenim programom obuhvate sva programska područja prava i potrebe djece. Njihova je inicijativa prihvaćena na Skupštini Saveza DND-a. U ožujku 1999. inicijativi se pridružilo i Hrvatsko društvo za preventivnu i socijalnu pedijatriju. UNICEF-ov Ured za Hrvatsku prihvatio je pokroviteljstvo akcije.

Da bi se postigao naziv Grad/ općina prijatelj djece valja izraditi godišnji program i plan aktivnosti, osigurati namjenska sredstva za razvoj, zaštitu i odgoj djece, davati podršku udrugama koja imaju programe za djecu i njihovo uključivanje u  pripremu odluka koje se na njih odnose, ostvarivati aktivnosti na područjima djece u sigurnom i zdravom gradu, zdravlja djece, njihova odgoja i obrazovanja, socijalne skrbi za djecu, kulture i sporta za djecu, slobodnog vremena i rekreacije djece te pružati podršku i pomoć roditeljima u skrbi i odgoju djece.

Koncem 2017. bilo je 107 gradova i općina uključenih u akciju, a svatko se uključio u vremenu koje je sam ocijenio povoljnim i realnim za ostvarenje ciljeva akcije. Status prijatelj djece ima četrdeset gradova i jedanaest općina. U međunarodnim razmjerima naš je program ocijenjen kao jedan od tri najbolja u Europi. Hrvatska je od 2008. vrlo aktivan član Europske mreže gradova – prijatelja djece (EN CFC), koja je osnovana 2001. kao kreator prijateljskog okruženja za djecu, a opći joj je cilj unaprjeđenje života, mogućnosti i okoline djece, dizanje društvene i političke svijesti o važnosti koju razvoj djece ima na opću društvenu i ekonomsku dobrobit te uključivanje djece i mladih u postupak donošenja odluka koje se odnose na njih. Danas Mreža djeluje u mnogim europskim zemljama, a slična asocijacija osnovana je za područje Azije. U povodu održavanja četvrte konferencije Dijete u gradu Europske mreže gradova – prijatelja djece, usvojena je Rotterdamska deklaracija, koja govori o ulozi lokalnih i regionalnih vlasti u uspostavi zajednica prijatelja djece.

MEDIX: U sklopu tog programa posebno vam je draga činjenica da su sve lokalne zajednice Gorskog kotara postigle naziv prijatelji djece i time de facto postale prva regija s tim nazivom.

PROF. GRGURIĆ: U Hrvatskoj je 555 gradova i općina te su potrebne dodatne aktivnosti kako bi se program proširio i kako bi jednog dana svako dijete živjelo u tom okruženju. Stoga su prije dvije godine Središnji koordinacijski odbor akcije i Zajednica županija potpisali su ugovor o zajedničkom programu Županije -prijatelji djece.

U kontekstu proširivanja lokalne inicijative je i lokalno povezivanje. Osobno mi je jako drago, kao rođenom Goraninu, da je ostvarena i ta ideja, Naravno, na nju gledam ne samo kao ploču u mjestu s tim nazivom, već pretpostavku za stvaranje strategije za djecu u tom demografski ugroženom kraju.

 

Na promociji sveučilišnog udžbenika „Preventivna i socijalna pedijatrija“, održanoj 22. studenoga 2017. u Hrvatskom liječničkom domu u Zagrebu, prof. Grgurić istaknuo je važnost salutogeneze – znanstvene discipline koja nastoji unaprijediti zdravlje pojedinca i govori o tome kako iz biološkog potencijala postići najvišu moguću razinu tjelesnog, duševnog, socijalnog i edukacijskog zdravlja

MEDIX: Nedavno je objavljen vaš sveučilišni udžbenik „Preventivna i socijalna pedijatrija“, koji ste pripremili s prof dr. sc. Milivojem Jovančevićem. Koje su njegove temeljne postavke?

PROF. GRGURIĆ: Naglasio sam kako je djetetov rast i razvoj pod snažnim utjecajem socijalne sredine u kojoj živi, a socijalna sredina mora odgovarati na pitanja važna za interakciju djeteta i okoline i ne treba je smatrati novom disciplinom ili subspecijalizacijom, već načinom promatranja i objašnjavanja raznih utjecaja ljudske i fizičke okoline na djetetov opći razvoj. Razvila u okviru koncepta socijalne medicine, a njenim se začetnikom smatra njemački pedijatar Frank, koji je živio u XVIII. stoljeću. Poslije Prvog svjetskog rata socijalno-medicinsku misao je posebno razvijao dr. Andrija Štampar.

Usvajanje Konvencije o pravima djece 1989. godine značilo je i promjenu odnosa prema djetetu u svim segmentima u svim područjima, pa tako i na onom zdravstvene zaštite, jer je usvojena sintagma „dijete kao subjekt, a ne objekt“ sustava zaštite.

Unatrag dvjesto godina razvoja pedijatrije svakako je od izuzetne važnosti osnivanje ustanova za liječenje djece (riječ pedijatrija dolazi od grčkog pedespadios, što znači liječenje djece), ali sada se pedijatrija sve više okreće optimalizaciji rasta i razvoja djece, pa moramo govoriti o socijalnoj i preventivnoj pedijatriji. Stvaraju se novi alati i metode sprječavanja bolesti, odnosno što ranijeg otkrivanja i bržeg te sveobuhvatnijeg umanjivanja posljedica kroz koncepte primarne, sekundarne i tercijarne prevencije.

Naš udžbenik razvija ideju salutogeneze, odnosno potiče nove komunikacijske relacije s roditeljima, djecom i zajednicom na bazi partnerstva i programa utemeljenih na holističkom pristupu djetetu kao pojedincu te cijeloj populaciji. Cilj je omogućiti pregled preventivnog djelovanja i dinamičnog promicanja zdravlja djece, uključili smo suradnike iz drugih područja i struka, a namijenjen je stručnjacima koji se u svom radu svakodnevno susreću s djecom.

 

Udžbenik je predstavljen javnosti u Zboru liječnika, a prema posjećenosti pobudio je zanimanje medicinske javnosti. O knjizi su govorili recenzenti prof. dr. sc. Mladen Knežević, doc. dr. sc. Maša Malenica, prof. dr. sc. Majda Rijavec, urednici prof. dr. sc. Josip Grgurić i prof. dr. sc. Milivoj Jovančević te u ime Medicinske naklade Anđa Raić, prof.

MEDIX: Kako definiramo salutogenezu?

PROF. GRGURIĆ: Idejni tvorac pojma salutogeneze (salus – zdravlje, genesis – korijen) prije dvadeset pet godina bio je američko-izraelski sociolog Aaron Antonovsky, koji je razjasnio da je to skup faktora koji dovode do zdravlja, odnosno izravno utječu na njegovu kvalitetu. Riječ je o medicinskom konceptu koji je fokusiran na čovjekovom zdravlju i osjećaju zadovoljstva, od koherentnosti koju čine razumljivost, savladivost i smislenost do otpornosti ili rezistentnosti koja uključuje biološku komponentu, ali i psihosocijalnu dimenziju. Vrijedi napomenuti kako je Antonovsky smatrao da se osjećaj koherentnosti stvara u djetinjstvu i adolescenciji, a stabilizira oko tridesete godine života. Neki skandinavski autori misle da se razvija tijekom cijeloga života pa se zalažu za cjeloživotno učenje.

Osobe s visokim stupnjem koherentnosti imaju pozitivne stilove života, među kojima su pozitivno roditeljstvo, dojenje, mentalno zdravlje, oralno zdravlje, tjelesna aktivnost, zdrava prehrana ili nepušenje, neuzimanje alkohola i sredstava ovisnosti.

Salutogeni koncept vodi pozivnim zdravstvenim stavovima, manjem pobolijevanju te kraćem i manjem korištenju zdravstvenih usluga, a djeca roditelja koji imaju visoki stupanj koherentnosti i sama imaju tendenciju prihvaćanja pozitivnih zdravstvenih stavova. Temeljni koncept preventivne pedijatrije je usmjeren prema mjerama sprečavanja bolesti i bolesnih stanja, dok je koncept salutogeneze utemeljen na faktorima koji promiču zdravlje.

MEDIX: Na koji način valja razvijati otpornost u male djece?

PROF. GRGURIĆ: U udžbeniku smo posebno mjesto dali utjecaju siromaštva na rast djece, ujedno i mogućnosti razvijanja otpornosti na vanjske socijalne utjecaje kod djece. Stoga smo pozvali dva poznata svjetska stručnjaka; prvi je prof. dr. sc. Nick Spencer iz Londona, koji je pripremio članak „Utjecaj siromaštva i društvene nejednakosti na zdravlje djece“, a drugi prof . dr. sc. Carmel Cafa iz Malte, koji je napisao članak orazvoju otpornosti na nepovoljne događaje.

Otpornost možemo shvatiti kao uspješnu prilagodbu na životne nedaće i stresore u okolini, koja se može očitovati pozitivnim ponašanjem, nepostojanjem nepoželjnog ponašanja te funkcioniranjem u normalnom rasponu. Ako se promijene okolnosti, mijenja se i otpornost.

Proces prilagodbe je interakcija između djeteta i njegove okoline. Čini se da je otpornost opće pravilo prilagodbe, a između polovice i dvije trećine djece koja su živjela u nepovoljnim okolnostima uspjelo je prevladati loše izglede i ostvariti uspješan i prilagođen život. Otpornost nije ugrađena u DNK bilo koje osobe, ali se može njegovati i razvijati od vrlo mlade dobi, odnosno put prema uspjehu i dobrobiti otvoren je svima, a ne samo superdjeci.

Jačanje otpornosti, prema Američkom udruženju psihologa, provodi se uspostavljanjem veza, izbjegavanjem gledanja na krize kao na nesavladive probleme, prihvaćanjem promjena kao dijela života, kretanjem prema vlastitim ciljevima, poduzimanjem odlučnih mjera, traženjem prilika za samootkrivanje, njegovanjem pozitivne slike o sebi, realnim sagledavanjem problema, održavanjem optimističnog gledišta punog nade te brigom za samog sebe.

MEDIX: Pritom je od izuzetne važnosti holistički pristup u primarnoj zdravstvenoj zaštiti djece u Hrvatskoj.

PROF. GRGURIĆ: Valja naglasiti da je nova uloga pedijatra vrlo izazovna: pedijatar odvjetnik djeteta. U tom pogledu sve više je prisutan holistički pristup kao poveznica zdravlja, medicinskog, socijalnog i edukacijskog. Današnja odvojenost tih sustava i nedovoljna suradnja stvaraju, osobito najteže bolesnoj djeci, osobama s invaliditetom i kroničnim bolesnicima, brojne probleme pri traženju pomoći na tri odvojena mjesta zbog nedostatka koordinacije među njima.

Prof. Jovančević stoga upozorava na nužnost promjene stava da je u središtu pozornosti bolest, a ne bolesnik, odnosno potrebu da se izmijeni cjelokupni koncept i ciljevi zdravstvene zaštite. Primarna zdravstvena zaštita treba pružati cjelovitu pomoć bolesniku, a primarna prevencija spriječiti nastanak bolesti i pružiti najučinkovitiju i najjeftiniju zdravstvenu zaštitu.

Sekundarna prevencija je rano otkrivanje bolesti i onemogućavanje daljeg razvoja, a tercijarna se bavi već oboljelima kako ne bi nastupile komplikacije te pruža kontinuiranu potporu i omogućuje uključivanje u redovite životne aktivnosti.

Jedan od mogućih pristupa je CATCH program (engl. Community Accessto Child Health Program) Američkog pedijatrijskog društva, orijentiran na okretanje od rada pedijatara u ordinacijama na njihovu veću prisutnost u zajednici.

Kod nas je još uvijek uloga lokalne zajednice u pružanju pomoći najugroženijem dijelu populacije iznimno mala ili posve nepostojeća, a proces zdravstvene zaštite se provodi uglavnom u visokospecijaliziranim institucijama.

Interdisciplinarni i najučinkovitiji pristup zdravstvene zaštite djece uz visokoeducirane i svoj djeci dostupne provoditelje zdravstvene skrbi prijeko su potrebni za prevenciju poremećaja zdravlja koji se pojavljuju u adolescenciji i u odrasloj dobi.
Činjenica da smo sve više suočeni s „novim bolestima“ u djece, od psihosocijalnih problema preko bolesti ovisnosti do spolnih bolesti i raznih trauma, uvjerava nas da klasičan pristup, orijentacija na čekanje pacijenata u ordinaciji kako bismo postavili dijagnozu i odredili terapiju, više ne zadovoljava potrebe skrbi za kronično bolesnu djecu, djecu s invaliditetom, odnosno potrebe cjelovite skrbi za djecu s psihosocijalnim poteškoćama.

Stoga se treba okrenuti stvaranju centara za koordinaciju zdravstvene zaštite, formirati savjetovališne centre na razini domova zdravlja, uspostaviti suradnju službi medicinskog, socijalnog i edukacijskog zdravlja na lokalnoj razini, posebno pedijatara, socijalnih radnika, predstavnika predškolskih odgojno-obrazovnih ustanova, patronažnih sestara, školske medicine, epidemiološke službe i dječjih psihologa te predstavnika lokalne zajednice, odnosno u okviru centara za koordinaciju formirati jedinice za zdravstvenu zaštitu mentalnog zdravlja djece.

MEDIX: Udžbenik je predstavljen javnosti u Zboru liječnika. Prema posjećenosti, reklo bi se da je pobudio zanimanje medicinske javnosti.

PROF. GRGURIĆ: Ako se po jutru dan poznaje, onda smo bili na pravom putu pristavši pisati taj udžbenik. S obzirom da je malo atipično pisan, prije svega akcentuirajući preventivni socijalni pristup. Trebat će određeno vrijeme da ga se prihvatiti jer je utemeljen na intersektorskom i interdisciplinarnom pristupu.

 

Gradovi i općine uključeni u akciju Grad/općina prijatelj djece

U akciju Grad/općina prijatelj djece danas su uključeni između ostalih sljedeći gradovi i općine: Bakar, Bedekovčina, Beli Manastir, Belišće, Bjelovar, Brod Moravice, Bukovlje, Buzet, Cres, Crikvenica, Čabar, Čakovec, Čazma, Delnice, Donja Stubica, Donji Miholjac, Drniš, Dubrovnik, Duga Resa, Dugo Selo, Fužine, Gospić, Grubišno Polje, Hrvatska Kostajnica, Hvar, Ilok, Ivanić-Grad, Jastrebarsko, Kanfanar, Karlovac, Kastav, Klanjec, Konavle, Konjščina, Koprivnica, Kostrena, Knin, Krapina, Križ, Križevci, Kumrovec, Kutina, Kutjevo, Labin, Lekenik, Lepoglava, Lipik, Lokve, Lovran, Ludbreg, Mače, Mali Lošinj, Marčana, Marija Bistrica, Mrkopalj, Muć, Našice, Nova Gradiška, Novigrad-Cittanova, Ogulin, Omiš, Opatija, Osijek, Otočac, Ozalj, Pakrac, Petrinja, Pićan, Pleternica, Podstrana, Požega, Pregrada, Prelog, Pula, Pušća, Radoboj, Rakovec, Ravna Gora, Rijeka, Rovinj, Samobor, Sisak, Skrad, Slavonski Brod, Solin, Split, Sraćinec, Stubičke Toplice, Supetar, Sveti Križ Začretje, Svetvinčenat, Šenkovec, Šibenik, Trnovec Bartolovečki, Tuhelj, Umag, Valpovo, Varaždin, Varaždinske Toplice, Velika Gorica, Veliko Trgovišće, Vidovec, Vinkovci, Visoko, Viškovo, Vodice, Vrbovsko, Vukovar, Zabok, Zagreb i Zlatar Bistrica.