Prof. dr. Nirvana Pištoljević: Prilagođavamo se djeci, a ne djeca nama
Prof. Pištoljević, licencirani CABA S-ov ekspert, 2008. godine doktorirala je primijenjenu bihevioralnu analizu u obrazovanju na Sveučilištu Columbia u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je do prošle godine radila kao direktorica Instituta Fred S. Keller School. Trenutačno je izvršna direktorica EDUS-a - Edukacije za sve u BiH, neprofitne organizacije za unaprjeđenje obrazovanja i podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju. Osnovala je i koordinirala prve učionice za djecu iz autističnog spektra u BiH, predavala širom svijeta te objavila niz istraživačkih radova.
OGLAS
|
Broj djece s pervazivnim neurorazvojnim poremećajima, među kojima je i autizam, u stalnom je porastu, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u zemljama regije. Praksa je pokazala da se roditelji djece s razvojnim poremećajem susreću s nizom problema, od kasne detekcije poremećaja i uspostavljanja pravilne dijagnoze, pa do inkluzije djece u obrazovni sustav. Zahvaljujući prof. dr. Nirvani Pištoljević, zaposlenoj na postdiplomskim studijima iz edukacije i psihologije Sveučilišta Columbia u SAD-u i jednoj od nekoliko licenciranih CABAS-ovih eksperata (Comprehensive Applied Behavior Analysis System), prvi put u BiH, ali i u regiji, problem se nastoji sustavno riješiti kroz projekt „Sarajevo – treći europski grad s CABAS učionicama“ i primjenu CABAS-ovih modela, najsuvremenijeg znanstvenog principa rada s djecom sa ili bez razvojnih poremećaja. MEDIX: Prof. Pištoljević, što je CABAS model? PROF. PIŠTOLJEVIĆ: Sustav primijenjene analize ponašanja CABAS podrazumijeva korištenje znanstvenih principa u izradi individualnih obrazovnih planova za rad s djecom, kao i s roditeljima i stručnjacima, dajući četiri do sedam puta bolje rezultate od klasičnih obrazovnih metoda, naročito kod djece s poteškoćama u razvoju.Model je razvijen i licenciran u Americi prije 30 godina, a utemeljio ga je prof. dr. Douglas Greer sa Sveučilišta Columbia, gdje model postoji kao osnovni dio znanstvenih studija za studente magistarskih i doktorskih studija specijalnog i općeg obrazovanja. U SAD-u postoji sedam CABAS-ovih škola, povezanih sa Sveučilištem Columbia, koje imaju licencu, što je znak da se u tim ustanovama primjenjuje visoka razina ekspertize u radu s djecom. U Europi takve škole postoje jedino u Engleskoj, i to Jigsaw CABAS School. Čitav model je kao piramida, na čijem vrhu je dijete: sve se prilagođava potrebama djece sa ili bez razvojnih poremećaja. Pritom konstantno mjerimo napredak rada s djecom, bilo da je u pitanju njihovo osamostaljivanje, razvoj motorike, akademskih znanja, govora ili komunikacije, igre, socijalizacije i prilagođavanje društvu kako bi mogli pohađati redovitu školu.MEDIX: Koliko se pozornosti pridaje edukaciji roditelja djece s razvojnim poremećajem i kontinuiranoj edukaciji CABAS-ovih stručnjaka? PROF. PIŠTOLJEVIĆ: Izuzetno mnogo se ulaže u obrazovanje roditelja djece s razvojnim poremećajem, ali i edukatora, koji imaju licence ili ih tek trebaju dobiti. Postoji devet razina kompetencije u CABASovom sustavu za edukatore, sve do seniora istraživača. Tu titulu ima samo prof. dr. Douglas Greer. CABAS- ovi edukatori se konstantno moraju baviti znanstveno-istraživačkim radom i pronalaziti nove metodologije pristupa u radu s djecom. Nove spoznaje, prethodno eksperimentalno provjerene i znanstveno verificirane, moraju primjenjivati u CABAS-ovim učionicama, bilo u redovitoj osnovnoj školi ili specijalnom obrazovanju. Naravno, uvijek nešto može biti promijenjeno i uvijek može biti bolje.Edukacija roditelja djece s razvojnim poremećajem također ima plan i program rada prema CABAS- ovom sustavu. Roditelji moraju prenijeti znanje koje su stekli u CABAS-ovoj školi u kućni ambijent, prikupljati podatke koje traže CABAS-ovi edukatori i objektivno mjeriti ponašanje svoje djece. Sljedeća karika su profesori supervizori sa Sveučilišta Columbia, koji kontroliraju rad u CABASovoj školi i daju upute edukatorima. CABAS-ov sustav stalno napreduje sam od sebe.MEDIX: Koliko je dosad evoluirao CABAS-ov sustav i je li teško dobiti licenciju? PROF. PIŠTOLJEVIĆ: Analizirali smo rad jedne CABAS-ove škole u SAD-u koja postoji trideset godina, usporedili stanja u toj školi prije deset godina i danas, a sve smo mjerili prema napretku djece. Danas smo stabilniji u implementaciji metoda, brže rješavamo probleme u razvoju djece, npr. govor, poslušnost ili svijest o drugoj djeci, a mnogo smo unaprijedili metode razvijanja igre kod djece. Godišnje se napravi više od stotinu eksperimenata kojima pokušavamo otkriti nove metode ili unaprijediti postojeće. Ako sam na primjer otkrila novu metodu za razvijanje govora kod djece s autizmom, to prezentiram na našim konferencijama i publiciram pa svi suradnici u CABAS-ovom sustavu to mogu replicirati u učionicama.Jako je zahtjevno steći, ali i održati CABAS-ovu licenciju. U školama moraju postojati sve komponente: učionice, konstantno usavršavanje kadra, supervizija, rad s roditeljima, istraživanje. To znači da model mora biti povezan sa sveučilištem i nuditi bolje visokoškolsko usavršavanje. Na primjer, na magistarskom i doktorskom studiju psihologije, defektologije, pedagogije ili općeg obrazovanja moraju postojati subspecijalistički odsjeci u području razvojne, primijenjene, školske i kliničke psihologije, što nažalost u bosanskohercegovačkim sveučilištima još nemamo. Tri škole u Irskoj izgubile su licenciju jer nisu mogle održati kvalitetu rada s djecom. U Italiji postoje tri centra koja imaju CABAS-ove učionice, kao i mi u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“ u Sarajevu, i rade na dobivanju licencije.MEDIX: Prve CABAS-ove učionice u Zavodu „Mjedenica“ osnovane su zahvaljujući pilot-projektu koji ste provodili u proteklih godinu dana. PROF. PIŠTOLJEVIĆ: Na poziv Zavoda „Mjedenica“ prošle godine sam došla iz New Yorka u Sarajevo kako bismo pokušali osnovati CABASovu učionicu sa sedam učenika iz autističnog spektra koji su bili na najnižoj razini funkcioniranja. Ta su djeca bila kronološkog uzrasta od šest do osam godina, ali su sva funkcionirala na razini djeteta od jedne do tri godine. Trebali su krenuti u prvi razred osnovne škole, ali nisu znali ni sjediti u klupi, niti su imali razvijen govor, svijest o sebi, ili prikladna društvena ponašanja. Pohađali su vrtić u „Mjedenici“, ali su malo napredovali zbog nemogućnosti sustavnog, intenzivnog i znanstveno dokazanog rada s njima. U dogovoru s rukovodstvom Zavoda „Mjedenica“, preuzela sam i rad u vrtiću, pa sam radila ukupno s 20 mališana s raznim razvojnim poremećajima. Pilot-projekt je trajao godinu dana, a radili smo samo po CABAS-ovom modelu, uz stalno mjerenje napretka i razvijanje vještina koje se nisu razvile. Petero djece koja su u razvoju kasnila po dvije godine za vršnjacima „izvukli“ smo iz sustava specijalnog obrazovanja i osposobili za prvi razred redovite osnovne škole.Druga grupa od sedam učenika kronološkog uzrasta od šest do osam godina koja je funkcionirala na razini djeteta od jedne do tri godine također je postigla velik uspjeh. Nakon godinu dana rada kod jednog dječaka smo uspjeli razviti govor i on već može sastavljati rečenice, drugi je počeo samostalno izgovarati jednostavne riječi, dok smo kod još dvojice uspjeli razviti početke govora, tj. da na određen znak vokaliziraju zvukove. Svih sedam mališana iz autističnog spektra krenulo je u drugi razred specijalne škole, mogu sjediti u klupama i raditi s drugom djecom. Testovi su pokazali da je većina djece uspjela razvojno napredovati na uzrast od četiri godine i više. MEDIX: Koje su prednosti CABAS- ovog sustava u odnosu na klasične metode i kada treba početi raditi s djecom da bi se postigao što bolji napredak?PROF. PIŠTOLJEVIĆ: Već se u djetetovoj dobi od 18 mjeseci, nakon uspostavljene dijagnoze razvojnog poremećaja, može se primijetiti vidno odstupanje razvoja od razvojne norme. U tom razdoblju može se utjecati na formiranje moždanih sinapsi. Što se ranije počne raditi s djecom s razvojnim poremećajima, rezultati su bolji. Dijete do šeste godine može čak „izgubiti“ dijagnozu. Klasične, odnosno tipične metode rada s djecom iz autističnog spektra ne mogu uroditi plodom jer je način na koji ta djeca usvajaju informacije drugačiji u odnosu na djecu tipičnog razvoja. Ne grupiramo djecu prema dijagnozi ili kategorijama, nego prema razini funkcioniranja. Nastojimo program rada prilagoditi svakom djetetu, a ne tjerati dijete da se prilagodi nama. Jer, djeca s autizmom se razvijaju poput eksplozije, na sve strane različito. Motorika im može funkcionirati na njihovoj kronološkoj dobi, ali ne mogu govoriti i ne odazivaju se na pozive. Stručnjaci moraju znati na kojoj razini dijete funkcionira, bilo da se radi o govoru, motorici, komunikaciji ili ekspresiji, i stalno mjeriti te parametre. Kroz sustav rane intervencije moraju pogurati djecu na svladavanje tih zaostatka kako bi se njihov razvojni proces ujednačio.MEDIX: Sustav rane intervencije službeno ste počeli provoditi od rujna prošle godine u Zavodu „Mjedenica” u sklopu projekta „Sarajevo – treći europski grad s CABAS učionicama”. Što očekujete od projekta? PROF. PIŠTOLJEVIĆ: Prethodno smo na Akademiji znanosti i umjetnosti BiH organizirali skup „Rana intervencija, dijagnoza i detekcija kao ključ uspjeha u tretmanu autizma i ostalih neurorazvojnih poremećaja kod djece“ kako bismo s ostalim stručnjacima – pedijatrima, psihijatrima i psiholozima – uspostavili sustav. Stoga, kad pedijatri kod djeteta s navršenih 18 mjeseci primijete odstupanje od tipičnog razvoja, automatski ga šalju drugim stručnjacima, koji će točno detektirati poremećaj i dati dijagnozu, ako je moguće potom ih uputiti nama kako bi se s tom djecom radila rana intervencija.Projekt „Sarajevo – treći europski grad s CABAS učionicama” realizira se u sklopu UNDP-ovog projekta „Jačanje lokalne demokracije – LOD II“, koji fi nancira Europska unija. U sklopu projekta planirano je održavanje nastave za 45 djece po CABAS-ovoj metodologiji. Predviđena je sveobuhvatna obuka nastavnog osoblja i roditelja tijekom prvog polugodišta školske 2011/2012. godine, dok za drugo polugodištu sredstva nisu osigurana. Prijavljeno je mnogo više mališana, pa radimo sa 64 djece, a nažalost još 18 mališana je na listi čekanja. Imamo dvije grupe od po petero djece od dvije do četiri godine s kojima radimo ranu intervenciju. Zatim, tu su još dvije vrtićke grupe s 22 djece od četiri do šest godina: jednu grupu pripremamo za redovito obrazovanje i razvijamo vještine za uspjeh u inkluziji. Postoje i dva prva i dva druga razreda.Projekt će pokazati rezultate, 30 godina uspjeha i dokaza je već iza nas. Ako jedna metoda koju smo primijenili nije učinkovita, ne gubimo vrijeme već primjenjujemo drugu. Već nakon dva tjedna rada dosta roditelja je bilo oduševljeno: njihova djeca su mogla pet sati provesti u vrtiću, počela su obraćati pažnju na drugu djecu, pratiti vokalne upute stručnjaka i razvijati poslušnost, što do tada nije bio slučaj. Imali smo i mališana od dvije godine koji nije pokazivao nikakvu komunikaciju osim plača, a sada trči uza stube kako bi ušao u razred. MEDIX: Osim podrške UNDP-a, imate li podršku ostalih nadležnih organizacija i vlasti, te koliko BiH zaostaje u području specijalnog obrazovanja za svijetom?PROF. PIŠTOLJEVIĆ: Ni UNICEF ni druge institucije nisu dali fi nancijsku podršku projektu, samo UNDP za projekt CABAS-ovih učionica. No, „razvukli“ smo taj novac i na ranu intervenciju. Nastojimo razviti suradnju s kantonalnim ministarstvima, kao i entitetskim, i ukazati im na činjenicu da djece s razvojnim poremećajima u BiH ima dosta. Zaostajemo jako: u SAD-u je još od 1975. godine na snazi Zakon o specijalnom obrazovanju, u Engleskoj je taj zakon usvojen 80-ih, dok u BiH još uvijek nema tog zakona. Ipak, uspjeh postignut u godinu dana trajanja ovog pilot-projekta značajan je pomak i za Europu. Najvažnije je imati licencirane CABAS- ove profesore iz Amerike koji će dolaziti u Zavod „Mjedenica“ i posvetiti se edukaciji kadra. I prof. dr. Greer je izrazio želju doći, međutim EDUS BiH ne može ugostiti takve stručnjake jer nema dovoljno novca.MEDIX: Namjeravate li uspostaviti suradnju s kolegama u regiji kako bi se i drugdje uspostavio CABAS-ov model rada s djecom s razvojnim poremećajima? PROF. PIŠTOLJEVIĆ: Jako bih voljela da dignemo svijest o CABASovoj metodologiji u regiji. Za sada smo potpisali ugovor o suradnji sa Sveučilištem u Parmi, na osnovi koga će njihovi studenti sa psihologije dolaziti u Zavod „Mjedenica“ i učiti u našim učionicama. Sličnu želju su izrazili i u Jigsaw CABAS School u Engleskoj, a spremnost za suradnju iskazali su i na Sveučilištu u Zagrebu. U Hrvatskoj je postignut veliki napredak u usklađivanju zakonske legislative s europskom. S prof. dr. sc. Zrinkom Stančić s Edukacijsko- rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održala sam predavanje u Tuzli kako bismo prezentirali naše radove, razmijenili i stekli nova iskustva.U studenom sam sudjelovala kao gost predavač iz BiH na međunarodnu konferenciji u Španjolskoj, a kolegica iz Zavoda „Mjedenica“ predstavila je naš zajednički rad s djecom iz vrtića, eksperimentalnu metodu koja je pomogla pripremiti djecu za upis u redovito obrazovanje. Kad smo taj rad prezentirali na konferenciji održanoj na Sveučilištu u Milanu, njihovi stručnjaci nisu mogli vjerovati da je u Sarajevu postignut takav napredak u radu s djecom s razvojnim poremećajima. |
Prof. dr. Nirvana Pištoljević licencirani je CABAS-ov ekspert. Godine 2008. doktorirala je primijenjenu bihevioralnu analizu u obrazovanju na Sveučilištu Columbia u SAD-u, gdje je do prošle godine radila kao direktorica Instituta Fred S. Keller School. Trenutačno je izvršna direktorica EDUS-a - Edukacije za sve u BiH
Zahvaljujući prof. dr. Nirvani Pištoljević prvi put u BiH, ali i u regiji, problem djece s pervazivnim neurorazvojnim poremećajima nastoji se sustavno riješiti kroz projekt „Sarajevo - treći europski grad s CABAS učionicama“ i primjenu CABAS-ovih modela
|
OGLASI
