Potraga za cjepivom – utrka s vremenom
Pandemija COVID-19 hara svijetom već skoro godinu dana. Iako to za jednu novu i izrazito zaraznu bolest i nije toliko šokantno dugo razdoblje, za brzi svijet 21. stoljeća, koji je sad prisiljen gotovo u potpunosti mirovati, godina dana je ipak previše. Pandemija je izazvala nevjerojatnu lavinu problema i izvan zdravstvenog sustava i nužno ju je što prije obuzdati. Najbolja nada za to je pronalazak cjepiva, što je i dugotrajan i kompliciran proces, a testiranje cjepiva povlači i mnoge etičke dvojbe. Postavlja se pitanje kako pristupiti problemu, koje principe možda žrtvovati, s kojim točno ciljem i uz koje i koliko prihvatljive rizike.
OGLAS
Početkom 2020. godine svijet je suočen s pandemijom COVID-19, koja se nevjerojatnom brzinom raširila planetom. Ono što se u početku činilo prvenstveno kao izazov za medicinski sustav, ubrzo je preraslo u kolektivni problem društva u cijelosti. Masovni strah, lockdowni u mnogim državama, karantene, policijski sat, restriktivne mjere, zatvaranja škola i mjesta javnih okupljanja, skraćeno radno vrijeme, uvedene stanke za dezinfekciju prostora, rad od kuće, zaštitne maske u javnim prostorima, sve se to dogodilo gotovo preko noći i postalo ono što su novinari vrlo brzo prozvali „novo normalno“.1
No, takva situacija sve je samo ne normalna. Ljudi su se možda brzo naviknuli na novonastalu situaciju, kod mnogih je inicijalni strah čak i pao (a tim padom je pala i njihova razina odgovornosti i preventivnog ponašanja), no navika ne čini situaciju ni boljom ni normalnom. Štoviše, to „novo normalno“ vuče za sobom mnoge negativne posljedice.2
Metode koje mnoge države pokušavaju provoditi u kraćim ili duljim intervalima ekonomski su ne samo neisplative, nego neodržive. Prisjetimo se, početkom godine i na prve ozbiljnije znakove uzbune mnoge su države privremeno zatvorile granice, što je već kao prvi korak izazvalo mnoge probleme, kako na osobnoj razini mnogim pojedincima koji često putuju između dvije ili više država, tako i na višoj razini jer je međunarodno poslovanje ili u potpunosti stalo3 , ili je izrazito otežano.
Unutar država također se provode mnoge dugoročno neodržive mjere u pokušajima suzbijanja širenja zaraze i sprječavanja zdravstvenog sustava od preopterećenja koje bi moglo imati kobne posljedice. Sve to zvuči logično – privremeno ćemo svi preuzeti svoj dio odgovornosti, „ostati doma“ kako nam to poručuju gotovo svi reklamni sadržaji i hashtagovi po društvenim mrežama, čak ćemo odgovorno ponašanje pretvoriti u društveni trend4, strpjet ćemo se, ne odlaziti neko vrijeme na kave i u šoping-centre, i nakon par mjeseci sve će biti stvar prošlosti.
Nažalost, pandemije tako ne funkcioniraju, a svakodnevni život ne voli biti stavljen „na čekanje“ na neodređeno. Tako smo se našli na kraju prve godine, pandemija ne jenjava, štoviše, jesen bilježi nove poraste.5 Ljudima više ne žele „biti odgovorni“, žele se vratiti na „staro“ normalno, a strah od virusa zamijenjen je strahom od budućih posljedica stagniranja ekonomije, gubitka poslova, drugih zdravstvenih problema otežanih pandemijskom situacijom. Također, izolacija, neizvjesnost, manjak socijalnih kontakata, promjene načina rada i educiranja i ostale društvene posljedice preventivnih mjera vode i u porast psiholoških poteškoća6 kod sve većeg broja ljudi. Potrebno nam je učinkovitije i brže rješenje jer sve veći broj država razne eksperimentalne preventivne mjere više si jednostavno ne može priuštiti.
Zašto još nemamo lijek ili cjepivo? Jedno od pitanja koje se često vidi na javnim forumima ili u komentarima pod člancima na društvenim mrežama je pitanje lijeka ili cjepiva. Mnogima nije jasno kako za bolest koja hara planetom sada već gotovo godinu dana još uvijek nemamo lijek. Pojavile su se i mnoge teorije zavjere, koje tvrde da bolesti uopće nema i da je cijela stvar izmišljena u svrhu kontrole manjine nad većinom.
Upravo se teza „inače bi dosad već imali lijek“ često koristi kao argument u mnogim od tih teorija.
Unatoč najboljoj volji autoričinog zeca pomagača, to ipak nije učinkovit način borbe protiv COVID-19. Nosimo maske i nadajmo se cjepivu i lijeku što prije
No, kako je već bilo rečeno, pandemija tako ne funkcionira. Da su stvari tako jednostavne, do pandemije ne bi ni došlo jer bi lijek bio vrlo brzo „smućkan“ u nekom laboratoriju, pušten u javnu upotrebu i problem bi bio riješen. Nažalost, pandemije iz prošlosti upućuju nas na bolnu činjenicu da je uzročnike teško odmah precizno izolirati, virus mutira, što otežava stvaranje učinkovitog lijeka i njegovo testiranje, a valovi zaraze mogu potrajati i godinama. Koliko god napredna moderna medicina bila, protiv nekih prirodnih procesa se jednostavno ne može.
Potencijalno cjepivo nalazi se pred istim setom problema kao i potencijalni lijek – stvaranje cjepiva dugotrajan je proces, učinkovitost nije unaprijed zajamčena, upitno je trajanje imuniteta organizma, čak i uz cjepivo, a kontrolno razdoblje prije puštanja u upotrebu široj javnosti zna trajati i godinama.
Ipak, zdravstvena zajednica se dala u tu utrku s vremenom jer godine koje su potrebne za standardnu proceduru u ovakvim izvanrednim okolnostima jednostavno nemamo. Više od 150 cjepiva7 već je sada u procesu testiranja, a neka se predstavljaju i kao ozbiljni kandidati8, što svakako pruža nadu u brže vraćanje života u normalu. No što uistinu znači ubrzan proces stvaranja i testiranja cjepiva? Ako se proces pod pritiskom javnosti može „tako lako“ ubrzati, zašto nemamo cjepiva i protiv mnogih drugih bolesti, i zašto cjepiva inače tako dugo čekamo? Upravo u tom pitanju skrivaju se problemi koje senzacionalni naslovi vezani uz cjepiva ne spominju.
Jedan od tih problema je, za početak, neučinkovitost9 cjepiva. Za temeljito testiranje funkcionalnosti cjepiva vrijeme je nužan sastojak. Nadalje, cjepiva moraju biti sigurna za upotrebu s minimumom potencijalnih nuspojava (gdje antiwax zajednica dodatno pogoršava situaciju zahtijevajući u potpunosti sigurna cjepiva bez ikakvih posljedica, prijeteći tužbama koje dodatno usporavaju proces odobravanja cjepiva). Prva cjepiva su također obično skupa za proizvodnju, a time i manje dostupna, što znači procjenu prioritetnosti cijepljenja određenih ugroženijih skupina, a time i nezadovoljstvo ostalih koji se time smatraju zakinuti. Čak i u slučaju lakše dostupnosti, vode se rasprave o tome bi li djeca trebala ipak, za svaki slučaj, biti isključena iz prvih valova cijepljenja dok se ne provedu detaljnija istraživanja.10
Sam proces testiranja otvara etičke probleme i u „regularnim“ uvjetima, a naročito u ekstremnoj situaciji kao što je ova u kojoj se nalazimo. Sastav cjepiva nerijetko otvara rasprave (pa se svojedobno moglo čuti svakakve čudne teorije o tome što sve ulazi u cjepiva i koliko je samo postojanje nekih cjepiva prihvatljivo), također proces stvaranja i prvih testiranja (obično na životinjama, protiv čega se bune mnoge udruge za zaštitu životinja). Najveće etičke dvojbe ipak predstavlja faza testiranja cjepiva na ljudima.
Na kome i kako testirati cjepivo
„In these final trials, recruiting up to 50,000 people, half get the experimental vaccine and half get something else. The trial is blinded. Nobody knows who has had what. (...) Then independent experts will look to see which drug they had.
The hope will be that most, if not all, of the people with Covid-19 will not have had the coronavirus vaccine.“11
Testiranja se dakle provode na volonterima, barem u slučaju ovog primjera testiranja u Velikoj Britaniji. Ipak, neke dvojbe postoje. Pitanje volontiranja je samo po sebi problematično. Neovisno o tome postoji li ili ne materijalna kompenzacija volonteru (što u slučaju novčane naknade kompromitira i samu ideju volonterskog pristupa), otvaraju se i druga problemska pitanja. Jesu li baš svi volonteri svjesni rizika po vlastito zdravlje? Ako i jesu, ne kosi li se svjesno ugrožavanje ljudskog zdravlja s Hipokratovom zakletvom? Mogu li volonteri uopće biti objektivno upućeni u rizike testiranja novog lijeka kad ne postoji način da se unaprijed predvide sve potencijalne posljedice za zdravlje volontera? Mogu li volonteri uistinu dati informirani pristanak na eksperimentalno liječenje ako ne postoje dostatne informacije o samom procesu?
Eksperimentalno liječenje je samo po sebi etički problematično. Neki članci naglašavaju i da bi kao dio procesa testiranja neka cjepiva mogla biti odobrena u svrhu eksperimentalnog liječenja ili kao krajnja odluka u hitnim slučajevima. To neizravno zapravo znači da je upitno „volonterstvo“ volontera. Jer volontiranje bi trebalo biti temeljeno na vlastitoj, svjesnoj odluci i izboru, a ukoliko smo već bolesni, a naročito ako smo toliko kritično bolesni da smo kandidat za hitno eksperimentalno liječenje, onda je naša odluka o volontiranju potaknuta izborom između dvije drastično različite opcije – vrlo vjerojatno umrijeti, ili pokušati preživjeti. Ako slobodu izbora razumijemo kao mogućnost biranja između barem dvije jednako prihvatljive opcije, onda se u tim hitnim slučajevima definitivno ne radi o slobodi izbora, nego o (relativno) informiranom pristanku na pokušaj hvatanja zadnje slamke spasa. Ideja o volontiranju još se više gubi radi li se o osobama koje više uopće nisu u stanju dati pristanak na liječenje, nego taj pristanak umjesto njih daje ovlaštena osoba (skrbnik ili obitelj).
Čak i ako se vratimo na scenarij s prvotno zdravim, svjesnim i detaljno informiranim volonterima, čak i ako prihvatimo da njihovo svjesno pristajanje na rizik predstavlja manje zlo u odnosu na sve probleme koje pandemija nosi te da je štoviše, gledano iz šire perspektive, čak moralan i hvale vrijedan čin, postoje još neke dvojbe. Pitanje je i koliko volonteri mogu dalje širiti zarazu kojoj se dobrovoljno izlažu te što njihovo volontiranje znači za zajednicu, i izravno i neizravno u smislu pomicanja percepcije o testiranju lijekova i procjene prihvatljivosti nekih metoda u svrhu bržeg postizanja rezultata i „višeg cilja“. Mnogi medicinski eksperimenti i postupci su u svoje vrijeme pozdravljani kao znanstveni skok i napredak. Iako su mnogi uistinu i unaprijedili medicinu i kvalitetu ljudskog života, iz današnje humanističke perspektive ih osuđujemo i smatramo da se ipak trebalo ići nekim drugim, makar dužim putem.
Riskiramo li ovom utrkom u stvaranju cjepiva više od samo izravnih posljedica na zdravlje volontera? Hoće li budući naraštaji s negodovanjem gledati na to kako smo žurili, umjesto da se držimo do sada ustanovljenih protokola?
Pa ipak...
Za kraj, pokušajmo ipak biti više optimistični nego pesimistični. Nešto se po pitanju epidemije napraviti mora, inače ćemo uz izravne žrtve COVID-a biti prisiljeni zbrajati i neizravne žrtve drugih posljedica pandemije kao što su ekonomske krize, kolaps zdravstvenog sustava i porast raznih drugih oboljenja neuzrokovanih ovim virusom, ali prouzrokovanih okolnostima proizvedenima ovom pandemijom. Cjepivo je definitivno najbolja nada da se stanje što prije stabilizira.
Ono što u globalnoj panici i utrci za rješenjem ne bismo smjeli zaboraviti je da su principi ipak principi s razlogom. Trebamo stoga biti svjesni dosadašnjih iskustva sa sličim problemima, svjesni rizika, dobro odvagnuti koji rizici su vrijedni pokušaja, a koji ne te možda ipak malo opreznije i sporije krenuti u lov na cjepivo kako bi rješenje onda uistinu imalo priliku biti rješenje, a ne samo privremeni flaster na sve većoj rani.
A do tada, pazimo i na sebe i na druge, ponašajmo se razumno te ostanimo odgovorni.
