„Ovo će boljeti – Tajni dnevnik mladog liječnika“
OGLAS
Izdavač: Planetopija
Godina izdanja: 2019.
Format: 14,8 x 21;
Uvez: meki
Opseg: 240 stranica
Iz pera bivšeg liječnika, danas proslavljenog britanskog komičara i scenarista Adama Kaya, svjetlo je dana u hrvatskom prijevodu izdavača „Planetopija“, u studenom 2019., ugledao njegov bestseller „Ovo će boljeti“ („This is going to hurt“). Napisao ga je i objavio 2017., nakon što je, poslije šestogodišnjeg studija medicine, odradio šest godina staža, počeo raditi u državnom zdravstvenom sustavu Velike Britanije te dao otkaz kada mu se radi smrti jednog novorođenčeta, kojeg nije uspio spasiti, dogodila „kap koja je prelila čašu“. Većinu radnog vijeka proveo je na odjelu ginekologije i porodiljstva kao stažist i specijalizant.
Knjiga je napisana u formi dnevnika, u kome dr. Kay iznosi profesionalne isječke iz života u razdoblju stažiranja i specijalizacije s ciljem da raskrinka čitateljstvu brojne mitove i objelodani istine o zvijezdama i trnju u liječničkom poslu, ukaže i podsjeti koliko ljubavi, volje, žrtve, upornosti, odgovornosti i lude hrabrosti imaju ljudi koji se odluče za poziv liječnika. Djelo nije samo za liječnike, čitati je s gotovo jednakim zanimanjem i razumijevanjem mogu i laici, osobito oni koji planiraju studirati medicinu.
Susrela sam se s naslovom tražeći knjigu za dar. Nakon što sam pročitala brojne recenzije na internetu, u dogovoru s još dvije kolegice zaključila sam kako je baš ta knjiga idealan oproštajni dar kolegici za odlazak na specijalizaciju u drugu bolnicu. No dogodila nam se korona i omela da joj knjigu predamo u ruke te je ostala na polici u bolnici u kojoj radim (čeka kraj pandemije kako bi stigla u ruke onoj koja, kao jedna od nas mnogih, radi na „prvoj crti obrane“).
Danima sam gledala knjigu i ona je gledala mene. Nakon višekratnog prelistavanja i vraćanja na policu, misleći kako već dobro znam kakva je „unutra“ te uvjerenja kako ima važnijih knjiga za čitanje, jedan vikend odlučih je ipak pročitati. Smijala sam se i plakala očarana iskrenom univerzalnom autentičnošću njenog naboja prepunog humora iz liječničkog života (mojim ukućanima nije bilo smiješno jer su taj vikend ostali bez subotnjeg i nedjeljnog ručka). Sretoh se s mnogo poznatog i proživljenog tijekom dvadeset i višegodišnjeg liječničkog staža u medicini i farmaciji. Uhvatite li se knjige, uvidjet ćete kako ste slične stvari vjerojatno i sami proživljavali na sličan način. Gotovo superrealistično opisan je niz isječaka iz životnih drama i tragedija protkanih pokojom eksplozivno smiješnom dogodovštinom. Sve to čini mozaik satkan od stručnih zdravstvenih i s njima povezanih etički, socijalno, ekonomski te nacionalnom i globalnom politikom obojenih situacija i događaja kojima obiluje liječnički poziv, neovisno u kojoj se državi proživljavaju.
Knjiga me podsjetila na činjenicu koju često zaboravljamo (što i autor kaže): Postoji zajednički zavjet šutnje koji lišava pomoći one kojima je pomoć najpotrebnija... I da svatko ima svoje „mogao sam (a nisam)“ trenutke zbog kojih se kaje što ih nije iskoristio. Iako svjesni „kako ne možemo odjenuti crninu svaki put kad nešto pođe po zlu, ili uzeti mjesec dana bolovanja (kako bismo tugovali i obavili „reset“), želimo li preživjeti radeći u svojoj struci, ostati normalni i u zdravlju dočekati mirovinu, valja nam razumjeti da su i užasi sastavni dio posla te se znati suočiti s ekstremnim emocijama, tuđim i vlastitim, krizama, smrću, rizicima, odbaciti i zadržati osjećajnost u trenutku kad ona spašava život i razum liječnika, drugih zdravstvenih djelatnika i pacijenata. Sve izdržati i ostati na nogama...
U knjizi sam našla velik dio sebe. I vi ćete! Bol i katarza vrijede svaku suzu koju ćete pustiti. Ovo je otrežnjujuća knjiga i za one koji namjeravaju postati liječnici i druge zdravstvene djelatnike. Govori izravno o životu i smrti, bolesti i zdravlju, očajanju i radostima, o razlozima zašto se upisuje studij medicine, o grubom prizemljenju kada se shvati (bez obzira o kojem se odjelu radi) gdje si zapravo.
Autor je dao otkaz. Nije slegao ramenima i nije uništio sve dokaze, nego je svoj dnevnik refleksivne prakse pretvorio u djelo koje je njegov odgovor glavnom medicinskom vijeću koje ga je izbrisalo iz nacionalnoga liječničkog registra. Ukratko, ovo je brutalno iskreno iskustvo bivšeg liječnika kojem je fitilj za daljnje životne profesionalne izazove postao (na žalost ili sreću, to samo on zna) prekratak, a s druge strane, rezultirao ovim malim remek-djelom...