U rehabilitaciji i punoj reintegraciji oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) u društvo, osobito kada je riječ o posljedicama ratnih trauma, najveća odgovornost je na nadležnim institucijama, ali i na društvu u cjelini, koje bi trebalo doprinijeti izgradnji pozitivnog odnosa prema oboljelima. Najvažniji činitelji u dinamici tog odnosa, od Domovinskog rata do danas, nerijetko su svojim potezima ili propustima pridonosili i doprinose retraumatizaciji. Danas se bilježi paradoksalna društvena situacija u kojoj se nalaze oboljeli od PTSP-a, koja nas treba motivirati da, razumijevajući i poštujući temeljne vrijednosti života, budemo oni koji „liječe“