MEDIX, God. 26 Br. 142  •  Recenzija  •  Publicistika HR ENG

Duško Miličić:
„O domovini, s ljubavlju“

Anka Dorić


Izdavač: Stajergraf, Zagreb
Godina izdavanja: 2018.
Format: 25 x 17,6 cm
Uvez: meki
Opseg: 365 stranica

 

Istaknuti zagrebački umirovljeni liječnik, specijalist ginekolog, primarius i negdašnji predstojnik Zavoda za kirurgiju i ginekološku urologiju Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb, prof. dr. sc. Duško Miličić, objavio je u nakladničkoj kući „Stajergraf “ zapaženu publicističko-polemičku knjigu „O domovini, s ljubavlju“.

Možda će se netko zapitati: Još jedan liječnik u književnosti?! Povijest književnosti takvo pitanje čini gotovo nepotrebnim jer je lista istaknutih, pa i najznačajnijih književnika liječnika zaista respektabilna. Veliki je, naime, broj liječnika koji su se uz svoj liječnički poziv bavili glazbom, likovnim i posebice književnim izričajem. Pođemo li od svjetske književnosti to su A. Čehov, S. Maugham, sir Arthur C. Doyle, M. Bulgakov, François Rabelais, koji je bio i profesor anatomije, američki pjesnik William C. Williams, pjesnik John Keats, iako po struci liječnik, nikada se nije mogao baviti liječničkim poslom, itd. Neki su se pjesnici/ liječnici upravo u svom književnom radu inspirirali svojim osnovnim zanimanjem, npr. Gottfried Benn, Alfred Döblin, Robert Musil. I Henrik Ibsen je u mladosti radio kao ljekarnički pomoćnik i sam se pripremao za studij medicine, koji ubrzo napušta kako bi se posvetio književnosti. Ljekarnik je bio i genijalni Georg Trakl.

U hrvatskoj književnoj povijesti slavni su liječnici Dimitrije Demetar, Ivan A. Kaznačić, Ivan Dežman, Milivoj Dežman (Ivanov), Miroslav Feldman, sve do suvremenih liječnika književnika Matka Marušića, Nevena Orhela, Stojana Kneževića, Zvonimira Krajine, Bartula Matijače, Zijada Durakovića, Tomislava Maretića, Drage Štambuka i Ive Balenovića. Među njih svakako pripada i prof. dr. Duško Miličić.

U svojoj knjizi o sebi kaže: Rodio sam se u Zagrebu 1934., od oca Stjepana i majke Margarite, oboje s otoka Hvara. Ponosim se mjestom svojega rođenja, ali ne manje i svojim podrijetlom s obzirom na sva povijesna značenja Hvara, na kulturu i napokon ljepotu. Školovao sam se u Zagrebu od pučke škole, gimnazije do Medicinskog fakulteta, gdje sam postao redovitim profesorom, a u liječničkoj struci specijalist ginekolog, primarius, predstojnik Zavoda za kirurgiju i ginekološku urologiju... Medicina je bila moj životni poziv, i njega sam u potpunosti ostvario. Poglavito stoga, što sam, osim postignute stručnosti i uspjeha u znanosti, ponosan na svoj odnos s pacijentima. Mene je zanimalo njihovo zdravlje i ništa povrh toga. U punih 40 godina rada nikada nisam doživio nikakvu pritužbu ili lošu posljedicu svojega rada. To, i sretna i uspješna obitelj, najveći su dio mojega mira i mirnog sna. Nikakvo materijalno bogatstvo ne može se s time usporediti…

Miličićevo zanimanje za literaturu počinje u gimnazijskim danima, kada objavljuje poeziju i kraću prozu u društvu Ivana Kušana i Zlatka Crnkovića. Bio je uključen u Društvo mladih pisaca Hrvatske, kojemu su mentori bili Miroslav Krleža, Slavko Kolar i drugi. Književnost i pisanje čekali su međutim u „pričuvi“ zbog zahtjevnog studija i liječničkog poziva, ali u ono malo slobodnog vremena uvijek je nešto pisao – poeziju ili prozu. Odlaskom u mirovinu, Miličić se vraća pisanju. Objavio je zbirku pjesama, aforizme i pjesme te još dvije knjige zapisa. U „Stajergrafu“ 2018. objavljuje obimnu publicističko-polemičku i esejističku knjigu „O domovini, s ljubavlju“ koja je plod njegovih promišljanja različitih tema i problema koji vremenski korespondiraju s nastankom hrvatske države te zbog svojih uvida i slojevitosti može poslužiti kao svojevrstan vremensko-povijesni vodič kroz turbulentno razdoblje novije hrvatske povijesti od 1990. do 2017. U tom su naime razdoblju nastajali autorovi članci, zapisi, reagiranja, pisma čitatelja objavljivani u dnevnim tiskovinama („Vjesnik“, „Večernji list“, „Slobodna Dalmacija“). Zapisi su to i reagiranja nadasve iskrenog domoljuba koji promišlja sve najvažnije teme i pitanja vezane uz opstojnost i razvoj mlade nam države. Otuda i naziv knjige.

Prof. Miličić, liječnik sa zavidnom znanstvenom karijerom, ne libi se pisati o vrlo osjetljivim temama, nudeći pritom često razumna i dobra rješenja koja bi, kada bi bilo volje i sreće, mogla biti platforma za mnoga sistemska rješenja u hrvatskoj politici. Miličić piše članke političke naravi, zadire u povijesne i kulturološke teme. I naravno, kroz sve to isprepliće i neizostavnu medicinsku tematiku uvidom čovjeka koji je cijeli radni vijek proveo kao liječnik i redoviti profesor Medicinskog fakulteta.

Obrada tema odaje upućenog i obrazovanog autora od kojeg se može mnogo naučiti, a tekstovi se čitaju kao uzbudljivo i zanimljivo štivo, tim više što dinamika Miličićevih članaka u potpunosti korelira s energijom vremena i problema koje je vrijeme nametalo.