Epilepsija

---

Neupućen koji vidi osobu kako pada na tlo, grči se i izbacuje pjenu na usta, ostaje zatečen, pa i prestrašen. Tako se moralo dogoditi i s našim precima koji su takvu „scenu“, taj grand mal („veliko zlo“, „velika bol“), očekivano, pripisivali ulasku demona u tijelo. Pojam epilepsije (grč. epi = na + lambanein = uzeti) u početku je bio izjednačen s napadajem (ataka; lat. ictus; engl. seizure ili fit), da bi tek mnogo kasnije zavrijedio status složenijeg nozološkog i patološkog entiteta. I prvi opis – vjerojatno s babilonske ploče iz 1067. g. pr. Kr. – odnosi se na napadaje, a u Evanđelju po Marku (9, 14-29) Isus ozdravljuje padavičara istjerivanjem duha i molitvom. Međutim, epilepsija je donosila i auru, kao nagovještaj napadaja, karakteriziran šarolikim vizijama odnosno halucinacijama (déjà vu, jamais vu i dr.). U starih Grka, epileptičari su, stoga, i „seleniazetai“, budući da su pod utjecajem punog mjeseca (selene; kasnije, prema latinskom i u modernom engleskom, lunatics). Vizije, opet, mogu biti i povoljne i pomoći zajednici odabirom smjera i budućnosti. Nije čudo, stoga, da Mircea Eliade epileptičare nalazi među sibirskim šamanima, kao i to da neki vide utemeljitelje religija, karizmatike, mistike, proroke i svece kao moguće epileptičare (Budu, sv. Pavla iz Tarza, sv. Ceciliju, Muhameda, Hildegardu Bingensku1 sv. Katarinu iz Genove, sv. Terezu iz Avile, sv. Ignacija Loyolu, Ivanu Orleansku2 sv. Katarinu dei Ricci, Jakoba Böhmea, Emanuela Swedenborga, šejkericu Anne Lee, kvekera Georgea Foxa, mormona Josepha Smitha, sv. Terezu iz Lisieuxa i druge).

Možda ponukan vizijama, Aristotel je za epilepsiju, kao, uostalom, i za melankoliju, vjerovao da je u pozitivnoj korelaciji s duhovnim kvalitetama i kreativnošću, o čemu se i danas vode raspre.3 Na samom početku svog, po nekima najznačajnijeg, djela, „O svetoj bolesti“ (oko 400. g. pr. Kr., otprilike u isto vrijeme kada indijski liječnik Čaraka spominje pojam „apasmara“ u značenju „gubitak svijesti“), Hipokrat kaže da mu se čini da epilepsija nije „ništa božanstvenijom niti svetijom od drugih bolesti“, da ima prirodan uzrok i da su svi koji to ne razumiju nadriliječnici i šarlatani. Doduše, Hipokrat je vjerovao i da su epileptički napadaji uzrokovani viškom flegme, kao što će Galen vjerovati da epilepsija može potjecati ne samo iz mozga, već i iz želuca ili bilo kojeg dijela tijela (baš kao i bizantski liječnik Aleksandar iz Tralesa ili Paracelsus).

Crtež iz 14. stoljeća prikazuje liječnika kako čekićem i skalpelom izvodi kirurški zahvat poznat pod nazivom trepanacija. Radi se o bušenju otvora u lubanji bolesnika, čime se u srednjem vijeku liječilo različita stanja, uključujući migrenu, epilepsiju i mentalne bolesti. Ilustracija je iz djela “Anatomija” (1345. g.) talijanskog anatoma Guida da Vigevanoa

---

U srednjemu vijeku, kada Avicena spekulira da je pad epileptičara uvjetovan širenjem bolesti na prednju moždanu komoru, na Zapadu se puk okreće kultu svetog Valentina, kojemu se hodočasti u Italiju (Rim, Terni), Francusku (Ruffach), Belgiju (Poppel) ili Njemačku (Passau). Sama se bolest počinje nazivati i „bolest sv. Valentina“, baš kao i, u skladu s njenom fenomenologijom, goropad, gora, gorska bolest4 sveta bolest (lat. morbus sacer), padavica (njem. Fallsucht), Herkulova bolest (jer je, navodno, i Heraklo od nje bolovao), prekojas itd.

Dug popis povijesnih figura „sumnjivih“ na epilepsiju dugujemo, po svoj prilici, činjenici da neki oblici epilepsije (poput temporalne / parcijalno-kompleksne / psihomotorne, prepoznate tek sredinom XIX. st.) nose sa sobom i mnoge promjene osobnosti koje su se nekada zvale „epileptičnim karakterom“, a potom „interiktalnim crtama“, poput škrtosti, lažljivosti, pedantnosti, egocentrizma, hiper/hiposeksualnosti, hipergrafije, religioznosti, hiper/ hipomoralnosti, neosjetljivosti na humor, emotivne labilnosti, osjećaja krivnje, razdražljivosti, patološke ljubomore, dosadnog opisnog izlaganja „na široko“, agresivnosti itd. Ima li koga kome ne bismo mogli pronaći barem neku od tih crta koje su mogli imati književnici Dante Alighieri, Francesco Petrarca, Molière, George Gordon lord Byron, Walter Scott, Jonathan Swift, Edgar Allan Poe, Percy Bysshe Shelley, Alfred lord Tennyson, Charles Dickens, Lewis Carroll, Gustave Flaubert,5 Lav Nikolajevič Tolstoj, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Agatha Christie i Truman Capote, moćnici kakvi su bili židovski kralj Saul, Aleksandar Veliki, Julije Cezar, Karlo V. Habsburg, Oliver Cromwell, Petar I. Veliki, kardinal Richelieu, Napoleon Bonaparte, Ludwig II. Bavarski, Vladimir Iljič Lenjin, Pio IX., znanstvenici Hermann von Helmholtz i Alfred Nobel, filozofi Sokrat, Pitagora, Blaise Pascal ili Søren Kierkegaard,6 slikari i kipari Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarroti i Vincent van Gogh, glazbenici Georg Friedrich Händel, Ludwig van Beethoven, Nicolò Paganini i Pjotr Iljič Čajkovski, glumac Richard Burton i toliki drugi?

Prizor pokušaja liječenja “opsjednutih” osoba. Valja obratiti pozornost na zbor u pozadini, kao i na muškarca koji leži na podu desno, a ‘liječi’ ga se velikim tupim predmetom. Običaj stajanja na “žrtvama opsjednutosti” očigledno je bio pokušaj liječenja konvulzija i možda se u stvarnosti radilo o bolesnima od epilepsije. Autor B. Picard gravirao je ovu sliku oko 1736. godine, a preuzeta je iz njegovog rada “Cérémonies et Coutumes religieuses de tous les peuples du monde“ (“Religijski obredi i običaji svih naroda svijeta”)

---

Razumijevanje patofiziologije epilepsije imalo je težak put. Razlikovanje genuine („idiopatske“, „kriptogene“) epilepsije prema simptomatskoj („simpatetičkoj“), dugujemo Francuzu Samuelu Augusteu Tissotu (1728.–1797.), autoru „Traktata o epilepsiji ili padavici“ iz 1771. godine. U 19. stoljeću, pak, epilepsiju će klasificirati među „velike difuzne neuroze“ (zajedno s histerijom i hipohondrijom),7 a ključnim će se pokazati tek tumačenje Engleza Johna Hughlingsa Jacksona (1835.–1911.) iz 1873. godine, prema kojem je uzrok električno izbijanje u mozgu, a slika ovisi o lokaciji izbijanja. Hughlings Jackson imao je ženu koja je trpjela od oblika epilepsije koji će, prema njegovu opisu, kasnije biti nazvan „Jacksonovim“ i koji se širi od distalnog dijela ekstremiteta prema proksimalnom i licu.8 Pojam „epileptologije“, pak, skovat će 1904. Amerikanac William Spratling, a Hans Berger će, izumom EEG-a 1929. godine, Jacksonovim opažanjima dati konačnu potvrdu.9

Traženje lijeka odvijalo se, kao i uvijek, usporedno s traženjem uzroka. Srednjovjekovni pripravci od imele teško da su mogli imati uspjeha, kao i blagoslovljeni metalni prstenovi (kakav je imala kćer Georgea Washingtona, Patsy), koliko uvođenje bromida kao prvih pravih antiepileptika, 1857. (iste godine kada je utemeljena i prva bolnica za epileptičare, u Londonu). Veći učinak imat će fenobarbital, izumljen 1912. kao luminal (i još uvijek u uporabi), potom 1938. fenitoin Merritta i Putnama, Schindlerov karbamazepin 1953., valproat Pierrea Eymarda 1963. itd. Kao tretmanom se, 1920-ih, eksperimentiralo, pomalo pomodno, i s „ketogenom dijetom“ koja je podrazumijevala unos veće količine masti, malo bjelančevina i gotovo ništa ugljikohidrata (kao imitacijom posta), a 1960-ih se prakticiralo kirurško razdvajanje polutki velikog mozga (kalozotomija) radi prevencije širenja epileptičkog izbijanja s jedne na drugu hemisferu. Posljedični „podvojeni mozak“ (split brain) donio je fascinantna saznanja o funkcioniranju svijesti i specijalizacijama polutki, a njegovom proučavatelju Rogeru Sperryju 1981. i Nobelovu nagradu.

Osobe koje trpe od konvulzivnih poremećaja – dakle, 0,5-1% populacije – stoljećima su istodobno morale trpjeti i nerazumijevanje, od rimskog vjerovanja u zaraznost epilepsije do sterilizacije epileptičara u nacističkoj Njemačkoj ili SAD-u (gdje je, u nekim saveznim državama, bolesnima sve do 1990. zabranjivano vjenčavanje). Danas, u vrijeme kada smo razvili vrlo učinkovite medikamente koji uspješno suzbijaju epilepsiju, još uvijek tek razvijamo mehanizme borbe protiv društvene stigmatizacije epileptičara, pokazujući po tko zna koji put da znanost kroči daleko brže od moralnosti.

---

1. Cf. Muzur A, Sepčić J. Hildegard of Bingen: a temporal-lobe epileptic, an ingenious woman, or both? Acta Facultatis Medicae Fluminensis. 1997;22:31-5.
2. Cf. Foote-Smith E, Bayne L. Joan of Arc. Epilepsia. 1991;32(6):810-5.
3. Protiv ove teze ustaje, recimo, Jerome Engel Jr., Seizures and Epilepsy (Philadelphia: F. A. Davis Co., 1989), a za nju se zalaže Eve LaPlante, Seized (New York: Harper Collins, 1993).
4. Arambašin J. Prinovljeni liječnički rječnik. Split: Štamparsko poduzeće Novo doba; 1940:71.
5. Cf. Gastaut H, Gastaut Y, Broughton R. Gustave Flaubert’s illness: a case report in evidence against the erroneous notion of psychogenic epilepsy. Epilepsia. 1984;25(5):622-37.
6. Cf. www.epilepsy.com/epilepsy; www.epilepsiemuseum.de i dr.
7. Cf. Binswanger O. Die Epilepsie. Wien: Alfred Hölder; 1899:1.
8. Hothersall D. Povijest psihologije. 3. izd., prev. Jasna Mistrić i Mirna Robić. Jastrebarsko: Naklada Slap; 2002:124.
9. Cf. Temkin O. The Falling Sickness: A History of Epilepsy from the Greeks to the Beginnings of Modern Neurology. Baltimore: Johns Hopkins University Press; 1945.