MEDIX, God. 27 Br. 150/151  •  Osvrt  •  Gastroenterologija HR ENG

COVID-19, „kruna“ koju nitko ne želi - Širi li se pandemija COVID-a 19 mutacijama virusa u našem mikrobiomu i oscilacijama/rezonancijama RNA virusa?

Ivo Rotkvić

Koliko znamo, čitav poznati svijet živi u tri energetska polja: elektromagnetnom, gravitacijskom i polju atmosferskog tlaka. Iako omogućavaju život, u tim poljima postoji i životno ugrožavajuće zračenje. Zračenje može biti „čestično“ i „valno“, a dovodi do promjena na RNK i DNK kako našeg organizma, tako i stanica našeg mikrobioma, dovodeći do mutacija. Samo mutirane nukleinske kiseline našeg mikrobioma promijenjenim oscilacijama dovode do širenja bolesti rezonancijama okolnih nukleinskih kiselina virusa. Tako se može objasniti i širenje COVID-a 19


 

J. W. Goethe: Jesam li dočekao starost samo zato da uvijek mislim jedno te isto? Ne! Želim svakog dana smisliti nešto novo, da ne budem dosadan. Čovjek se mora neprestano mijenjati, obnavljati, pomlađivati.

Mislim da je Herman Hesse u pravu tvrdnjom da „vjera i sumnja moraju ići zajedno, kao udisaj i izdisaj“ jer napredak znanosti jedino je tako i moguć. Koronavirusna bolest COVID-19 (engl. COrona VIrus Disease) uzrokovana koronavirusom SARS-CoV-2 novost je o kojoj malo znamo, a shvaćanje novoga je teško jer „čujemo i shvaćamo samo ono što već na pola znamo“, kako je lijepo formulirao Henry D. Thoreau, engleski filozof i pjesnik. No nema dvojbe da svakodnevni članci dovode u sumnju prihvaćenu tezu da se virus COVID-19 širi isključivo „kapljičnim“ putem jer izaziva plućne probleme. Jer, kako inače objasniti da može biti bolestan samo jedan član veće obitelji koja živi zajedno (osobno, ali i iskustvo pacijenata), ili kako je moguće da jedan inficiran čovjek zarazi više od 100 sudionika od 160 vjernika na misi u crkvi koja poštuje epidemiološke mjere (zaštitna maska, razmak), što se dogodilo u Njemačkoj?

Prošle sam godine trebao održati predavanje o mogućem utjecaju energetskog polja koje nas okružuje na mutacije virusa koje dovode do epidemija ili pandemija. Bio bi to sastanak Sekcije gastroenteroloških seniora („penzionera“), koji se trebao održati u svibnju u Gorskom kotaru. Sastanak je otkazan zbog pandemije COVID-a 19. Objasniti liječnicima, internistima, gastroenterolozima pojam Velikog praska, osnovnog pojma nastanka svemira (i nas), osnovnog i službeno prihvaćenog pojma astronomije i astrofizike kao „eksplozije iz jedne točke neizmjerno bogate energijom i neizmjerno tople, izvan vremena i prostora“ iz koje je nastao čitav svemir i sve nama poznato trebao je biti početak predavanja. Taj se svemir neprekidno širi, kako je konstatirao (i dokazao) Edwin Hubble, promjenama boje u svjetlosnom spektru galaksija. Nepostojanje materije, a postojanje polja različite energetske „gustoće“ (Einstein) neće lagano „sjesti“ gastroenterolozima, a s velikom će „rezervom“ primiti matematičke dokaze o postojanju antimaterije (Dirak), to jest činjenicu da postoji i moj anti-ja negdje u svemiru. Što liječnicima znače te silne Nobelove nagrade iz teorijske fizike?

Dokazi „energetskih polja“ u kojima živimo

Usred rata protiv COVID-19 pandemije Zagrebu se dogodio i potres od 5,5 stupnjeva po Richteru. Skupljajući ostatke razbijenog stakla i skulptura po podu pomislio sam na intervju danskog fizičara Per Baka, koji se 70-ih godina prošlog stoljeća odselio u SAD i tamo umro previše rano od zloćudne bolesti. U knjizi Johna Horgana „Kraj znanosti“ iznio je zanimljivu misao: „Tajna ne leži sve dublje i dublje u sustavu, ona se nalazi u suprotnom pravcu. Fizika čestica je mrtva, ubijena vlastitim uspjehom. Većina fizičara čestica misli da se još uvijek bavi znanošću, a zapravo samo čiste nered nakon zabave. Teško je očekivati da će saznanje da smo građeni od subatomskih čestica elektrona i kvarkova objasniti nastanak života, čovjeka, biljaka, ali i zemljotresa“.1

Bavio se tezom „samoodržive kritičnosti“ na kojoj se bazira svaki organizirani sustav koji graniči s kaosom. Nije to novi sustav, to je opis graničnog stanja s kaosom koji, iako je to apsurdno, ima i svoju logiku. To se tiče društvenih sustava, ekonomije ali i, po mom mišljenju, nastanka bolesti. Taj je moment opisao kao „brdo pijeska kojem samo jedno novo zrno pijeska znači urušavanje čitavog brda“, to jest do nastanka kaosa.

Logiku koja se događa u kaosu možemo opisati na sljedeći način: ako iz drona snimimo masu ljudi na željezničkom kolodvoru, jasan je kaos. Ali ako svakog pojedinca pitate gdje ide, vidi se da u kaosu ima reda. Upravo zato bliska mi je pretpostavka da u svemu, pa i u kaosu, postoji „implicitni red“, kako je pretpostavio fizičar Bohm, jer mi se čini logičnom. David Bohm je kaos, kojem tendiraju svi organizirani sistemi, definirao „kao eksplicitni poredak u kojemu postoji, dublji, implicitni red baziran na prirodnim zakonitostima“.2

Je li zdravlje „implicitni red“, a bolest „kaos“ u organizmu u kojem, ipak, u svakom trenutku postoji „implicitni red“ koji nam osigurava imunološki sustav, a u slučaju njegove neadekvatne funkcije slijedi bolesti, ali i smrt? U sažetku, radi se o pitanju: postoji li izvan nekog sustava „šira slika“ ili širi utjecaj, to jest „energetsko polje“? No, kako se matematika i fizika bave dimenzijama od 10-33 (usporedbe radi, kao veličina subatomske čestice protona prema našem solarnom sustavu), logično je da većina ljudi misli da za pravu istinu treba samo dovoljno „jaki mikroskop“.

Početkom prošlog stoljeća Einstein je postavio tezu 4. dimenzije, dogradivši tri euklidske dimenzije (visina, širina, dužina) još jednom zajedničkom (prostor i vrijeme). Negdje 30-ih godina zaživjela je njegova pretpostavka da je „prostor energetsko polje“, a iako i danas ima mnogih koji u to ne vjeruju, pripadam u „vjernike“.

Teorijom relativnosti Einstein je „prazan prostor svemira u kojemu vrijedi zakon gravitacije“ (Newton) pretvorio u „gravitacijsko energetsko polje u kojemu masa (planeta) zakrivljuje prostor što čini gravitaciju“.3,4 Gravitacija nije dosadno retoričko, nego uvijek aktualno pitanje jer se nalazimo u gravitacijskom polju Zemlje, Sunca, Mjeseca, ali i drugih osoba koje imaju svoju masu.

Na primjer, gravitacija Mjeseca uzrokuje „valove“ na Zemljinoj kori slične valovima na moru. Ranije od Einsteina, Faradey i Maxwell definirali su elektromagnetno polje u kojem je Zemlja dipol koji stvara elektromagnetno polje kao i magneti čije su elektromagnetne silnice (identično gravitacijskim) izvor strujanja fotona, ali i drugih energetskih čestica. Glavna su nevolja u ljudskom shvaćanju izračuni da je materija nekada „čestična“, to jest postoji na način kako je doživljavamo, a nekada „elektromagnetni val“, tj. ne postoji na način kako je shvaćamo (Schrodinger, Dirak, Einstein, Heisenberg, svi Nobelovi laureati).

U traženju „istine svega“, fizičari i matematičari su otišli još dalje. Nastalo je još nekoliko teorija koje bi trebale biti konačan dokaz o građi svemira (i nas). Teorija struna je dulje vrijeme u prvom planu našeg interesa, a radi se o strukturi koja ima izgled „žice na gitari“ te kreacionisti misle da su to „žice“ instrumenta kojim Bog stvara svijet.

U svojim predavanjima objavljenim u knjizi „Teorija svega”, Stephen Hawking, nedavno preminuli fizičar koji je u Cambridgeu držao Newtonovu i Dirakovu katedru iz fizike, prihvaća teoriju struna kao moguću.5 Kraće vrijeme postoji teorija petlji (Rovelli) koja pretpostavlja da je struktura elektromagnetnog polja građena od ringova Faradayevih silnica koje se, zavisno od količine energije, otvaraju ili zatvaraju.6 Mora se naglasiti da obje teorije nisu dokazane, za razliku od teorije relativnosti Alberta Einsteina. Na izravne upite o matematičkoj interpretaciji teorije struna, odgovor vrhunskih matematičara je da se radi o „matematičkoj pra-juhi“. Prostor oko nas nije prazan, ispunjen je elektromagnetnim valovima, energetskim česticama (strunama?) i skalarnom energijom (Tesla).

Već od ranije je poznato da energija nije kontinuirana nego dolazi u sitnim česticama sličnim zrnima koje nazivamo kvantima (nobelovac Planc), što se na atomskom razini objašnjava tako da atom prima ili odaje kvant energije. Ako elektron iz kore prilazi jezgri za jedno polje (ili ulazi u koru atoma iz okoline), atom dobiva kvant energije, a ako odlazi u daljnje polje (ili izlazi iz atoma u drugi atom) gubi kvant energije (nobelovac Bohr). Vrijedi napomenuti: nobelovac Mond prihvatio je da je taj „pomak kvanta“ mogući razlog mutacijama.7

Od zračenja iz svemira Zemlju štiti elektromagnetno polje, a posebno dva Van Allenova pojasa. Među najjačim zračenjima je čestično zračenje visokoenergetskim protonima (84 % zračenja) i helijem (14 % zračenja). Ti podaci dolaze iz programa SCART koji ispituje mogućnost odlaska ljudi na Mars, jer je opisano zračenje posebno jako prolaskom Van Allenovog pojasa u međuplanetarni prostor.

Zračenje iz svemira je dokazano i ono je jako jer čestice ubrzava zračenje sunca. No, da bi dospjele do površine Zemlje (i nas), moraju proći kroz atmosferu Zemlje, koja svojom težinom pritišće sve strukture na Zemlji (i nas). Taj, atmosferski tlak, definiramo kao „tlak stupca atmosfere od površine mora do vrha atmosfere“, a on nije beznačajan. Poznato je da na 1 m2 čovjekove površine pritišće 10 tona atmosfere; kako je prosječna površina čovjeka oko 1,5 m2 ukupan je pritisak na našu površinu oko 15 tona. Zadivljujuća je naša snaga, a čitav život mislim da sam slab.

Čak i na dnu Marijanske brazde, najdubljeg poznatog mjesta u Tihom oceanu, žive različite ribe, a tlak je 10.000 tona na 1 m2 (zbroj atmosferskog i hidrostatskog tlaka). Normalni je barometrijski tlak na površini mora 1013,25 mbar (101,325 kPa), 760 mm Hg, a njegove oscilacije mogu ozbiljno narušiti zdravlje ljudi i dovesti do nagle smrti. Naime, prema Henrijevom plinskom zakonu, nagli pad tlaka (smanjenje parcijalnog tlaka plina u okolini) može osloboditi plinske mjehuriće u tekućinama i tkivu, dovodeći do ishemičnih oštećenja, što se vidi kod ronioca i u kesonskih radnika. Gustoća plina u atmosferi (denzitet) mijenja se promjenom temperature plina pa se porastom temperature atmosferski plin razrjeđuje te dolazi do pojačanog zračenja na Zemlju.8,9

Godine 1820. biolog Brown je otkrio da se čestice peluda u vodi kaotično kreću. Taj fenomen da se čestice nešto veće od atoma i molekula udarom molekula vode kaotično kreću, dobivaju konfuznu putanju, zovemo Brownovim gibanjem. Kasnije je isto definirano i kod čestica plina pa se mogla postaviti teza molekularno-kinetičke energije kojoj je temelj definirao Boltzmann u temperaturi. Što je ona viša, to je kretanje molekula veće.

Danas znamo da se najmanje kreću molekule čvrste tvari koje titraju, više se kreću molekule tekućina, a najviše čestice plina. No ta, molekularno kinetička energija prisutna je u čitavom svemiru (i u nama) koji, kao i sve u svemiru, titramo određenim frekvencijama koje osciliraju, a najviše se spominje frekvencija oko 500 Hz/sec, iako ima i drugih, značajno različitih u pojedincima, a koje mogu varirati i u različitim raspoloženjima.

Iako razlozi nisu jasni, titranje čitavog svemira prenosi se i na naš DNK koji, zbog titranja vodikovih spojeva, izgleda kao da „diše“. Ne treba sumnjati da su titranjem čitavog svemira i nukleinskih kiselina (RNA, DNA) zahvaćeni i bakterije i virusi i gljivice.

Gotovo 99 % ljudskog organizma čini šest elemenata; kisik (voda), ugljik (organski spojevi), vodik (voda), dušik (DNA, aminokiseline), kalcij (kosti) i fosfor (DNA i spojevi za fosforilaciju). U postotcima mase tijela, kisika je 65 %, ugljika 18,5 %, vodika 9,5 % i dušika 3,2 %, što znači da smo, zapravo, građeni od plina, a ne od „zvjezdane prašine“, toliko opjevane u literaturi i glazbi.10,11

Iako građeni od atoma plina i molekula koje oni izgrađuju, čitavo je naše tijelo elektromagnet kao i molekule u njemu. I molekule vode, koja čini 70 % naše građe, funkcioniraju kao magnet (dipol) jer kisik je elektronegativan dio, a vodik elektropozitivan dio molekule. Upravo taj dipol omogućava, vjerojatno, međusobnu komunikaciju stanica potpomognutu funkcijom receptorske komunikacije, a magnetna funkcija tijela i Faradayeve silnice služe i kao zaštitni oklop stanicama i čitavom tijelu od elektromagnetnog zračenja, slično Van Allenovom pojasu u zaštiti Zemlje.12,13

U opisivanju mene fizika ne bi bila uviđavna; dio sam energetskog polja, građen od atoma plina koji vibriraju/ osciliraju, a jedan od glavnih energetskih putova je kvantna mehanika („pomak kvanta“).

Mikrobiom

Saznanje da nemam samo svoje stanice nego i mnogo „došljaka“ koje sam dobio nakon rođenja, a koji se sa mnom vesele, tuguju, uzbuđuju, šokira. Brojanja stanica ljudskih organizama pokazuju da je njihov broj oko 50 milijardi te da s „došljacima nakon poroda“ (virusi, bakterije i gljivice - u nama i na nama) koje zovemo“ mikrobiomom“, čine zajedničku cjelinu od 100 milijardi stanica (odnos je 1:1).

Poznato je, međutim, da genetski materijal našeg mikrobioma daleko nadilazi humani. To shvatiti je vrlo važno jer su to „naši“ mikroorganizmi, a ne neprijateljski, pa s terapijskim postupcima (antibiotici, npr.) ne treba biti lakomislen.

Koliko znamo, postoji oko 10.000 različitih mikrobioma koji „dograđuju“ svakog od nas. Upravo nas ta različitost atomskog (plinskog) i specifičnost mikrobioma čini različitim. Različitost koju čini taj suživot nekada je teško shvatiti. Zašto crijevna flora djece rođene vaginalno ima crijevnu floru koja nije štetna i slična je majčinoj crijevnoj flori, a ona koja su rođena „carskim rezom“ imaju crijevnu floru bogatu Escherichijom coli i Pseudomonasom? Zašto bakterijska flora koja pretvara vlakna iz hrane (koju ne možemo razgraditi) u masne kiseline (koje možemo koristiti kao energente), čini „moj mikrobiom“? Zašto u crijevu flora predstavlja „endokrini organ“? Zašto bi metabolizam vitamina grupe B, bez kojih bi život bio nemoguć ili sasvim drugačiji, regulirale moje stanice iz mikrobioma? Kako moj mikrobiom utječe na tjelesnu težinu (poznato je da promjene u crijevnoj flori dovode do debljine)? Kako je moguće da crijevna flora utječe na mentalno stanje, kako pokazuju neke studije? Izgleda da je nekada lakše optuživati mikroorganizme nego prihvaćati njihovu nužnost. Ili, prema Tagoreu, „ne leži istina u činjenicama nego u skladu“. No moje biološke stanice mogu „poludjeti“ i stvoriti tumore ili neke druge bolesti, a i moje stanice mikrobioma mogu „poludjeti“ i stvoriti infekciju. Pod pojmom „poludjeti“ mislim na mutacije RNA ili DNA.

No postavlja se osnovno pitanje: jesu li te mutacije uzrokovane razlozima u stanici, bakteriji, virusu i gljivici, ili je razlog u okolnom „polju“, a sama promjena „jedinice“ posljedica? Već sam spomenuo da čitav svemir vibrira/oscilira, no vibracije (spora treperenja) i oscilacije (visoka treperenja) su različite. Naime, ljudsko tijelo vibrira 3-17 Hz/sec, svemir oko 500 Hz/sec, a humani DNK/RNK 40 GHz/sec (ili slikovito 40.000,000.000 Hz/sec). Virusne vibracije DNK/RNK slične su humanim. Skloniji sam vjerovati da je razlog širi od onog koji se vidi „jakim mikroskopom“.14

Koronavirusi su česti razlozi virusnih infekata i pripadaju u velike RNA viruse čestih mutacija, čak i kod svakog dijeljenja virusa. Prema nekim navodima, virus ima i oko 30 % ljudi. Logična je pretpostavka da mutacije imaju samo oni koji imaju koronaviruse u svom mikrobiomu. Nakon te inicijacije promjene RNA „kvantnim pomakom“, oscilacije koje se mjere u GHz-ima dovode rezonancijom do širenja infekta.

Biom

Clementsova postavka bioma kao područja istih biografskih faktora iz 1916. godine znači vrijedan doprinos znanosti. Značajnije veći od samog spomena, zapravo je otvorio Pandorinu kutiju. Bit je zajedništva u biomu klima, temperatura, vlažnost, biljna masa i životinje (kišna šuma, savana, pustinja itd.), ali i, vrlo često, rasa ljudi. Postoji sličnost s energetskim poljem koje spominju fizičari, ali postavljaju i pitanja žive li jedan virus ili bakterija iz mog mikrobioma samostalno i izvan bioma (polja) ili zavise o biomu?

Zaključak

Teško je zamisliti da jedan elektron i njegova antičestica (nobelovac Dirak) ili kvarkovi, i njihove antičestice, mogu biti razumljivi ako se promatraju izvan polja pa je nelogična pretpostavka da bi virusi, bakterije i gljive iz našeg mikrobioma, ili i oni izvan nas, bili neovisni od bioma. Kada bi našem mikrobiomu dali demokratsko pravo da nešto kaže (kada bi i mogao), vjerojatno bismo čuli žalopojku: Ovi moji sudionici življenja (mi) troše previše energije i tome bi trebalo stati na kraj. U nama i našem mikrobiomu događaju se tisuće mutacija svakodnevno, a mi smo zdravi do trenutka kada počinje organska ili infekciozna bolest.

Kako je to moguće? Je li samo jedna mutacija dovoljna za nastanak bolesti ili je potrebna ozbiljna promjena u mikrobiomu ili biomu, ili kako bi matematičari i fizičari rekli, u polju? Logično je pretpostaviti da neka promjena u polju, ili biomu, dovede do serije mutacija od kojih je jedna „najdojmljivija“ (ili „kap preko vrha“), što ovisi o prepoznavanju glavnog humanog čipa registracije bolesti: endotelne stanice krvnih žila.

Nikada nisam pokušavao izračunati gdje je „mačka u Schrödingerovom vrtu“ jer mi se to čini matematičkom igračkom dobrih matematičara, a ne korisnim saznanjem. No Schrödingerova knjiga „Što je život“, napisana 1944. godine, vrijedi razmišljanja svih, pa i doktora. Konstatacija da je život „zadržavanje entropije“ (razvoja kaosa) vrijedan je poštovanja jer bi se bolest mogla smatrati biološkim kaosom u kojem postoji Bohmov „implicitni red“ koji donosi imunološki sistem.

Vrijedno je napomenuti kako je i Bohm sumnjao da se sve može objasniti „hrpom matematičkih formula“. No, ako bi zdravlje bilo trajno postignuto, bi li biološka vječnost bila moguća? Vječnost stanica postoji i danas, samo joj treba dati priliku. Mnoge kulture tumorskih stanica žive vječno ako imaju dovoljno energije, što znači da je vječnost, zbog sve veće potrošnje energije (umnažanjem stanica unedogled), zloćudna jer niti jedan sustav ne nudi toliko energije.

Ako bi se razlog mutaciji virusa u našem mikrobiomu našao u okolnom energetskom polju, a širenje infekcije bilo uzrokovano promjenama u vibracijama RNK, bi li epidemiologija dobila razlog za drugačije stavove? Odgovor na to pitanje probajte domisliti.


LITERATURA
1. Horgan J. Samoorganizirana kritičnost Pera Baka. In: Horgan J. Kraj znanosti. Zagreb, Jesenski i Turk. 2014;251-267.
2. Horgan J. Implicitni red Davida Bohma. In: Horgan J. Kraj znanosti. Zagreb, Jesenski i Turk. 2014;112-118.
3. Supek I. Principi relativnosti i Einsteinova teorija gravitacije. In: Supek I . Trinitas. Zagreb, Profil Multimedia. 2010;133-141.
4. Isaccson W. Opća teorija relativnosti. In: Isaccson W. Einstein, njegov život, njegov svemir. Zagreb, Školska knjiga. 2021;139- 225.
5. Hawking S. Teorija svega. Zagreb, V.B.Z. d.o.o. 2009;104-118.
6. Rovelli C. Rađanje teorije petlji. In: Rovelli C. A što ako vrijeme ne postoji ? Zagreb, Tim press d.o.o. 2015;37-51.
7. Supek I. Razvoj kvantne teorije te principi simetrije i struktura atomskih sistema. In: Supek I. Trinitas. Zagreb, Profil Multimedia. 2010;141-157.
8. Muth CM, Shank ES. Gas embolism. N Engl J Med. 2000 Feb;342(7):476-82.
9. Hills BA, Butler BD. Size distribution of intravascular air emboli produced by decompression. Undersea Biomed Res. 1981 Sep;8(3):163-70.
10. Chang R. Chemistry. 9th ed. McGraw-Hill. 2007;52.
11. Zumdahl SS, Suzan A. Chemistry. 5th ed. Hought Miffin Company.2000;894.
12. Rovelli C. Prostor čestica i polja. In: Rovelli C. A što ako vrijeme ne postoji ? Zagreb, Tim press d.o.o. 2015;21-39.
13. Rovelli C. Kvantna gravitacija. In: Rovelli C. A što ako vrijeme ne postoji ? Zagreb, Tim press d.o.o. 2015;51-21.
14. Gilbert J, Blaser MJ, Caporoso GJ, et al. Current understanding of the human microbioma. Nat Med. 2018 Apr;24(4):392–400.